STRUČAN, SPOSOBAN, PODOBAN I NEPODOBAN

Eto, bili su i prošli naši Parlamentarni izbori, od njih je bilo i prošlo 10-ak emisija „Glasnih misli“, a da u njima nisam rekao gotovo ni jedne riječi o tim izborima. Čekao sam da se sve skupa malo razbistri pa da vidimo tko će nas to voditi u obećanu bolju budućnost. Puno se njih natjecalo, nudilo programe i parole, imalo svoje planove i strategije. Opet smo se borili „za bolju prošlost“, a obećavali, nadali se i voljeli vjerovati u bolju budućnost – u kojoj neće više „ovu našu napaćenu zemlju“ voditi politički uhljebi, oni podobni, a nesposobni, već samo oni stručni, samo mladi, sposobni i nepodobni! – U izbornoj noći svi su se osjećali kao pobjednici: neki kao relativni pobjednici, neki kao moralni pobjednici, neki pobjednici „kao jezičac na vagi“, drugi kao pobjednici u svojim očima i u očima naroda… Svi su slavili, otvarali šampanjac, pili i nazdravljali… bendovi su svirali. – Uvijek sam se pitao u ovakvim prigodama: ‘Ajde dobro, razumijem da se u demokratskom društvu, stranke demokratski organiziraju i demokratski nastoje preuzeti vlast u državi, županiji, gradu i općini; tada redovito uvjeravaju birače da su baš oni ti koji će sve učiniti za svoj narod. Svi odreda žele služiti svome narodu! „Servus servorum!“ Obećaju krv, znoj i suze, žrtve, rezove, otkaze, reforme, štednje na sve strane, jednom riječju borba i muka, ali dosljedno i bez kompromisa „Sve za Hrvatsku!“. To razumijem i toga sam se nagledao, ali me uvijek zbunjivao šampanjac! – Zašto se u toj prigodi pije šampanjac!? Tko to nazdravlja šampanjcem, ako zna da ga čeka samo borba, muka, žrtva i odricanje!? Što se tu slavi? – I još k tomu svi nasmijani, veseli i raspjevani?! – Pa kako prosječan građanin neće biti zbunjen?!

Prosječan građanin je reagirao: „’Ajde, hvala Bogu, da su se konačno dogovorili pa da počnu raditi! Želimo im puno uspjeha!“ – Meni su bila zanimljiva ta dogovaranja oko moguće koalicije. Sve do tada mi se činilo da su neku ljudi u pojedinim stran(k)ama savršeni, idealni, ne mogu biti nego takvi, ispunjenje svih želja i očekivanja prosječnog građanina… Bio sam na trenutke i zabrinut jer, tko bi s takvima savršenima, principijelnima i dosljednim ljudima uopće mogao živjeti?! – A onda pregovori – hvala Bogu – vratiše i njima lice običnog čovjeka: umjesto beskompromisnosti kompromis, umjesto savršenstva ranjivost, umjesto dosljednosti nedosljednost, umjesto mladih i nepodobnih ima i starijih i podobnih, umjesto pokazivanja prstom na druge okrenutost prsta i prema sebi. Ne znači da su ti ljudi nedosljedni, jer „Nitko nije tako dobar kao u svojim najboljim trenucima i nitko nije tako loš kao u svojim najgorim trenucima! Izbor se ne može učiniti jednom zauvijek, jer se na svakom raskrižju mora iznova birati pravac!“ – To krhko ljudsko kod svakog čovjeka, pa i kod izbornih pobjednika sa šampanjcem u ruci, još je više došlo do izražaja ovih dana, kad su se počele dijeliti funkcije, kad su počela imenovanja za ministre, ministrare = služiti. Puno je onih koji su s pravom očekivali da će se baš njih imenovati u prve redove služenja i žrtve za vlastiti narod, ali su ostali na kraju razočarani.

Pripremajući se za temu „podobnosti i sposobnosti“ naišao sam na puno zanimljivog materijala: „Stranke i stranački kadrovi više i ne kriju da im pripadaju određene rukovodeće funkcije na osnovu raspodjele izbornog plijena u javnom sektoru, državnim poduzećima i agencijama…“ Čitam dalje: „Otkaza mora biti ako se želi uvesti rad i red… Mnogi koje je dovela bivša „partija“ moraju biti prioritetno analizirani. Novi, ako dođu, ne smiju dolaziti „po partijskoj liniji“, a u zakone treba jasno napisati da se zna tko je došao po partijskoj liniji tako da ga se može odmah otpustiti… Naravno, sve mora biti nedvosmisleno jasno! Treba dokazati da prestaje društvo veza i privilegija i postaje društvo jednakih šansi.“ Ovo me podsjetilo na Platonovu „idealnu državu“ kao moralnu i pravednu zemlju u kojoj svaki građanin radi ono za što ima najviše talenata i za što je najbolje kvalificiran. Naiđoh i na ovu vijest: Susret Hrvatskog nadzemlja mladih grada Splita, s naslovom: „Sposobnost, a ne podobnost; Žrtva, a ne udobnost?!“ – Kažu da je moralno-politička podobnost ostatak iz socijalističkog društva. Ljubo Stipišić je u svoju „Anima Delmatica“ donio ovu zgodu: Kad su iza rata bili izbori u Sućurcu za mjesni odbor netko je odmah predložio druga Marka Bušulina i svi ostali su digli ruku. Malo poslije netko mu predloži ženu i prijedlog se prihvati. I eto, nakon po’ure predlaganja netko mu predloži i stariju kćer. Kad je i to prihvaćeno, jedan Sućuranac, pokaza i na mlađu kćer i predloži: „A onda vazmite i ovu najmlaju neka jin oštri olovke.“

Trudim se biti pažljiv s riječima, zato odmah naglašavam kako uvijek „navijam“ za svaku hrvatsku vladu, jer su sve one naše pa tako „navijam“ i za ovu našu vladu, treba joj dati malo vremena i pustiti je da radi. Želim samo skrenuti pozornost kako kod promjene vlasti, kod imenovanja dužnosnika, uvijek ponavljamo iste greške i istu matricu: Ovi prije nas su zapošljavali nesposobne i nestručne, a podobne uhljebe, a mi nećemo tako! Naši će biti stručni, sposobni, mladi i onda ja postavim pitanje: „Hoće li onda logičnim slijedom oni biti i – nepodobni neuhljebi?“ – Zapravo, smeta me uvijek iznova ta podjela, podvala i podcjenjivanje zdrave pameti, uvijek iznova „za sebe i za svoje odvjetnici, a za druge suci“ pa postavljam pitanje: Može li imenovani biti u isto vrijeme stručan, sposoban – i podoban (naš ili njihov)? Isto tako, može li imenovani u isto vrijeme biti nestručan, nesposoban – i nepodoban (naš ili njihov)? Možemo nastaviti s pitanjima: Može li imenovani biti stručan, a nesposoban? Može li ne biti te struke a jako sposoban? Je li podobnost vezujemo uz struku i sposobnost ili uz svjetonazor i moralnost?

Izabranim i imenovanim ministrima (onima koji će služiti) traže se samo greške i mane (ništa nova!), a meni su dragi oni koji puno rade pa i pogriješe i kad grešku priznaju. Strah me savršenih – ne volim savršene. Pa ima prigovora kako neki imenovani ministri nisu dorasli funkciji koju će obnašati, da su premladi za to odgovorno mjesto, nemaju dovoljno znanja i iskustva. – To me podsjetilo na ovu priču: Došao otac, hrvatski vojnik, kući s bojišnice da se odmori 10 dana; vrijeme odmora brzo prošlo, opremio se i mora se vratiti na prvu crtu; pozdravlja svoje roditelje, ljubi i grli suprugu, isto tako dvije starije kćeri, na kraju i sinčića Antu, koji je imao 6-7 godina i kaže mu: „Ante, čuvaj mater i sestre! Ti si gazda u kući i dok ćaće ne dođe, svi te moraju slušati!“ – Poslije 3-4 tjedna otac opet dolazi na odmor, pozdravlja sve po redu, dolazi do sinčića Ante, a on u plač. Ćaća ga grli, tješi i pita šta mu je, a Ante će kroz plač: „Ćaća, ti si rekao da sam ja gazda u kući i da me svi moraju slušati dok tebe nema, a mene sestre stalno tuku!“

Neki izabranim i imenovanim ministrima, u traženju mana, zamjeraju kako im imena nisu poznata i zvučna pa je javnost skeptična i glede njihove sposobnosti i stručnosti. I ovdje se sjetim priče o sv. Ambroziju milanskom (339.-397). U Rimu je studirao pravo i retoriku -govorništvo. Oko godine 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu. Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod  su na forumu birali novog biskupa. Dakako, kao i danas, bilo je više kandidata za tu stolicu, tj. fotelju. Svaki kandidat je imao svoje pristaše i nikako nisu uspijevali izabrati biskupa. Situacija je bila mučna. Ambrozije je tu bio kao nekakav zapisničar, pratio je da sve bude u redu. Kao carski dužnosnik, morao je umiriti nastale nerede, što je i učinio s puno mudrosti, smirenosti i odlučnosti, a onda je netko iz naroda viknuo: „Ambrozija za biskupa!“ – Poslije kratke tišine, svi su prihvatili skandiranje: „Ambrozija za biskupa! Ambrozija za biskupa!“ Ambrozije se dao krstiti, a u roku od osam dana primio je sve sakramente i bio posvećen za biskupa! I postao svetac i crkveni naučitelj! –  I do danas je u ovakvim situacijama imenovanja, kad imena nisu zvučna i poznata, ostala uzrečica: „Ambrozija za biskupa!“

Neću nastavljati širiti temu, već samo reći da se pridružujem svim dobronamjernim građanima naše drage Hrvatske koji „navijaju“ za uspjeh svake naše vlade pa i ove sadašnje – u smislu da daju ono najbolje od sebe da nam svima bude bolje. I oni stručni, sposobni i podobni, ili oni stručni, sposobni i nepodobni, i oni mlađi i oni stariji, i ona zvučna imena i ona manje poznata – samo da zahvaljujući i njima i nama naša Hrvatska ide naprijed.