Što je ostalo od sv. Leopolda?

Prošlog tjedna sam bio u Zagrebu baš u trenutku kad su iz velikog kombija iznosili sarkofag s tijelom svetog Leopolda Mandića. Vjernici su pohitali da ga dotaknu i vrlo brzo se stvorio red do Trga bana Jelačića. U red je stao i moj prijatelj i nekoliko sati čekao da se može približiti relikvijama sveca. Poslije je došlo mnoštvo vjernika, redovi su bili kilometarski, ljudi su satima i do dugo u noć strpljivo čekali kako bi svecu odali počast. Neki, koji nisu mogli pristupiti, davali bi maramice redaru, koji ih je prislanjao na prozirni sarkofag i vraćao ih natrag, a oni su maramice s posebnim ushićenjem spremali. Kažem da je moj prijatelj bio u redu i čekao nekoliko sati, a ja nisam. Zašto? – Nije jednostavno odgovoriti: da sam stao u red i poslije nekoliko sati čekanja dotaknuo sarkofag, mogao bih sebi, sebi razumnom, prigovoriti kako su to samo relikvije, posmrtni ostaci čovjeka koji je proživio svoj život savršenije od nas drugih kršćana; ali sam prigovorio i sebi, sebi emotivnom, zašto nisam stao u red, jer, promatrajući nekoliko dana poslije ljude, vjernike kako strpljivo u tišini čekaju u redovima, prigovorio sam i sebi koji je ostao, jer sam mogao biti u redu, razmišljati, moliti, šutjeti, zahvaliti, obnoviti svoju vjeru… Kad mi je sutradan navečer sin rekao da bi on večeras autobusom u Zagreb s FRAM-om, zbog sv. Leopolda, bilo je drago i meni razumnom i meni emotivnom pa sam mu rekao neka ide i preporuči cijelu našu obitelj.

Cijeli ovaj događaj izazvao je popriličnu buru u javnosti, očekivano. Najglasniji su bili protivnici svega vjerničkog, kršćanskog, jer je za njih sve to cirkus, klerikalizacija društva i idolopoklonstvo; neki se izruguju i to nazivaju i nekrofilijom; tu su i neki vjernici kojima je sve ovo nepotrebno, ali velika većina, što su pokazale i tisuće vjernika koji su dolazile u Zagreb, zahvalne su Bogu na ovom događaju, na blagoslovu i milosti koju su osjetili. U svakom slučaju, slabašno tijelo jednog mrtvog starca velikog života uzburkalo je našu svakodnevicu. No, opet ostaje pitanje za svakoga ponaosob: koliko ovaj događaj, ovaj mali čovjek velikog života može „dotaknuti“ jednog malog, sebičnog, nepovjerljivog, sumnjičavog i slabog čovjeka, kao što je svatko od nas, u današnje vrijeme kad „brat bratu ne vjeruje“ i kad sumnjamo u sve i svakoga? – Osobno sam bio skeptičan jer poznam (naučio sam, studirao) o relikvijama kroz povijest i koliko je samo bilo pretjerivanja i zloporaba koje, kada danas o njima čitamo i govorimo, izazivaju nevjericu i čuđenje. Suvremeni čovjek, suvremeni vjernik, se pita zašto kršćani štuju relikvije svojih svetaca, dijelove ili cijela njihova neraspadnuta tijela, kao u slučaju sv. Leopolda? – No, nije to ni magija, ni fetišizam, ni praznovjerje, ni vjersko ludilo, jer je kod relikvija važna duhovna dimenzija. Kad je u Evanđelju ona bolesna žena koja je krvarila, išla za Isusom želeći mu samo dodirnuti haljinu (Mk,5,24-34), Isus je nije kritizirao, ozdravio ju je. – Još od Kristova vremena postoji potreba za vjerom koja želi dodirnuti, dotaknuti i pod prstima osjetiti svetost, koja bi promijenila život, ozdravila i ispunila svoj život smislom. A relikvije i čuda samo pomažu i prate sve to što se događa u srcu onog koji vjeruje. Ovdje je u pitanju –srce.

Složit ćemo se da je slabašno tijelo jednog mrtvog starca velikog života uzburkalo na nekoliko dana našu svakodnevicu. Preci su mu podrijetlom iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići. No, njegov pradjed Nikola je došao u Herceg Novi gdje se i oženio. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji Mandić. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo“, a bio je visok – zamislite – samo 135 cm! – Živio je u samostanu u Padovi, napominjem da je imao i govornu manu… No, tijekom punih 40 godina otac Leopold je od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjedio u ispovjedaonici i neumorno ispovijedao. Privlačio je ljude svojom marljivošću i još više svojom dobrotom. Dolazile su mu osobe raznih društvenih staleža: liječnici, profesori, intelektualci, siromašni, radnici, neuki… volio je ljude, a oni su vjerovali sv. Leopoldu da u sakramentu ispovijedi Bog njima oprašta grijehi i udjeljuje milost. Zato su dolazili redovniku, čovječuljku od 135 cm, tihom i poniznom, sitnog tijela, a velikog života.

U naslov ovih „Misli“ napisao sam pitanje – „Što je ostalo od sv. Leopolda?“ i svjesno izbjegao polemiku oko relikvija kroz povijest i relikvija danas. „Sveci su“ – kako je netko napisao – „lijek u našim nemoćima, ispravan odgovor i putokaz u našim neznanjima. Čvrsta ruka u našim posrtanjima…. Sveci su uvijek novi početak za onoga koji vjeruje…“ Sv. Leopold, mali čovjek velikog života, bez obzira što su to njegovi posmrtni ostaci, pohodio je našu/svoju zemlju, zatekao nas onakve kakvi jesmo: siromašni, posvađani, sumnjičavi, siti i presiti stalnih političkih prepucavanja i svih ostalih beznađa. Nudi odgovor, tko hoće čuti i vidjeti: naučiti miriti se s Bogom i s ljudima, naučiti se voljeti i opraštati, naučiti se toleranciji i – poniznosti. – Što nam je ostalo od sv. Leopolda? – prvo što mi padne na pamet jest – poniznost. Poniznost je tiha i neprimjetna, samozatajna, ne viče i ne galami, nije nepristojna pa ju je teško primijetiti. Jedan svetac je često ponavljao: „Poniznost! Poniznost! Poniznost!… Nema ništa veliko, ništa sveto, ništa vječno, čemu nije temelj duboka i velika poniznost!… Lakše je prepoznati crnog mačka u crnoj vreći na crnom mjestu u mračnoj sobi u mrkloj noći nego oholost u vlastitom srcu.“

Poniznost je krepost. Sama riječ krepost = krijepiti, ona krijepi, jača osobnost. Stoga će ponizna osoba biti u stanju podnijeti i poniženje i prezir. Poniznost nekad smatrana bitnom kršćanskom vrlinom, danas je poglavito u javnom životu, postala slabost ili karakterna mana. Neki je nazivaju vrlinom siroticom našeg doba. Sve više nestaje pred silovitim nasrtajem oholosti koja se često prerušava u tzv. «samopoštovanje» ili u «samosvjesnost» u stručnost ili kompetentnost i koja postaje modernom vrlinom. – Sv. Leopold je bio na glasu kao ponizan i dobar pa su mu neki znali i „zamjeriti“ kako je predobar, a on bi pokazao na križ i rekao: „A što će te reći za Njega koji je na križ otišao radi nas i radi našeg spasenja?“ Naglašava poniznost kao temelj svih naših odnosa: „Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,29) Ponizni su oni koji su blagi, dobroćudni, koji mogu biti i poniženi, ali će to nadići. Ponizni nikome ne ulijevaju strah. Oni se brane svojim mirom. Oni su u sebi pomirili svoje mogućnosti sa svojim željama. Pomirili su svoj unutarnji svijet sa svojim vanjskim ponašanjem. Oni su kao mirno more koje nikoga ne plaši već svima ulijeva osjećaj opuštenog širokog mira. I majka Terezija lijepo o poniznosti govori: „Poniznost je – govoriti što manje o sebi, ne miješati se u tuđe poslove, paziti da ne budemo znatiželjni, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, prelaziti preko tuđih pogrešaka, prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, ne raspravljati ni onda kada imamo pravo, birati uvijek ono što je teže“.

Kad u svjetlu poniznosti gledam na sv. Leopolda onda mi je žao što nisam stao u jedan od redova (u kojima je bilo 200 000 ljudi) i čekao nekoliko sati da dotaknem sarkofag s njegovim posmrtnim ostacima. Jer, kako je ovih dana netko lijepo napisao u svezi s ovim: „Dodirnuti – znači pomoliti se, obnoviti vjeru, dati zavjet, zahvaliti, promijeniti se, obratiti… Trebalo je čekati, biti strpljiv i sabran, tih i okrenut prema sebi i Bogu. Bdjeti do dugo u noć, moliti i čeznuti…“ Umjesto kritiziranja, skepse i ravnodušnosti mogli smo vidjeti u tim kilometarskim kolonama vjernika jednu veliku duhovnu obnovu, potrebu za svetim, čežnju za duševnim mirom i milosrđem … Manje je važno jesi li rukom ili maramicom dotaknuo sarkofag sa svečevim relikvijama, puno je važnije je li ti dotaknuto srce, jesi li osjetio duševni mir. Za kraj ću naglasiti još jednu misao: Što nam je ostalo od sv. Leopolda? – Primjer poniznosti, ali i važnost (ispovijedi) sakramenta pomirenja. Zlo, Sotona, zločesti ne mogu voljeti, niti mogu oprostiti, niti pomiriti. Samo Bog voli i oprašta, i pomiruje. Bog i slobodan čovjek „stvoren na sliku njegovu“. Na ovu milost i dostojanstvo podsjeća vjernike život sv. Leopolda Mandića. Ne moramo ga dodirnuti, već dopustiti da nas on svojim životom dotakne.

Napisao: Vatroslav Vugdelija