Što ćemo sutra za ručak?

Autor: na 11. listopada 2018.

 

Za nama je vikend „pojačan“ ponedjeljkom jer smo slavili Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Sve je bilo mrvicu svečanije pa je tako i obiteljski ručak bio „mrvicu pojačan“. Sve lijepo po redu: juha, pečeno, krumpiri, salata, kolač i kava – i hrvatska zastava na balkonu. Ručak završio, a mi još oko stola, zadovoljni uz čašicu razgovaramo, kad u trenutku kratke stanke čujem poznato pitanje: „A što ćemo sutra za ručak?“

Ne znam kako je to u vas, ali u nas je to uobičajeno pitanje, često ga postavljamo i čujemo neposredno poslije ručka ili večeri dok sjedimo ispred televizora, ili prije odlaska na spavanje, ili u krevetu prije nego ćemo zaspati: „’Ajme, ne znam što ćemo sutra za ručak?!“ – Naravno, to nije egzistencijalno pitanje pa si zabrinut jer znaš da nemaš ništa od čega bi sutra pripremio ručak. To je pitanje izbora: čini ti se da kuhaš uvijek isto, „vrti“ se 5-6 jela koja svi ukućani jedu, a tebi se ne da „uvijek isto“. Pa da nije zbog djece – kaže jedna žena – ja ne bi ni kuhala, jer nema jela kojega sam željna. – Ovdje jednostavno moram ponoviti onu simpatičnu zgodu s malim Ivicom, kad je učiteljica pitala djecu u razredu što su jutros doručkovali. Mali Ivica digao ruku i ponosno obznanio: „Kukuruznu kašu, učiteljice!“ – Ona je ostala zatečena pa ga priupitala: „A što si jučer doručkovao, Ivica?!“ – „Isto, kukuruznu kašu! – Ja svako jutro doručkujem kukuruznu kašu!“ – Učiteljica se sažalila pa tek izustila: „Pa kako to, moj Ivica?“ – A Ivica će pobjedonosno: „A kad je Bog dao pa se ima!“

Percepcija

Ne tako davno nije bilo dilema i muke oko izbora „Što ćemo sutra za ručak?“, skuhalo bi se ono što se imalo, a nerijetko se nije imalo što skuhati pa bi to pitanje „Što ćemo sutra za ručak?“ zvučalo zaista egzistencijalno, životno. Bio sam u društvu i čuo zaista potresnu priču, istinitu. Ono poslije Drugog svjetskog rata bila velika glad u Istočnoj Hercegovini, velike obitelji, puno gladnih usta, a hrane nema. Ljudi su bili prisiljeni ukrcavati se na vlak za Slavoniju ili za Vojvodinu. Tako su odlučili da njih nekoliko iz obitelji ide u Vojvodinu, izljubili se s ukućanima i otišli. Za nekih sat-dva jedan od njih, najmlađi (bilo mu je 16 godina) vratio se na kućni prag i plačući rekao da on ne može ostaviti roditelje, kuću i ići u tuđinu, u nepoznato. Roditelji su znali, ako ostane da će gladovati i da nije siguran hoće li glad preživjeti; tjerali su ga grubo od kućnog praga, vikali i čak – priča taj čovjek – bacali su kamenje prema njemu da ga otjeraju. Ne možemo ni zamisliti kako je bilo u tom trenutku majci (da ti srce pukne), kako ocu, koliko tuge, koliko muke … – Danas su vremena puno bolja, da citiram malog Ivicu „Kad je Bog dao pa se ima!“ – No, imamo mi svoj problem – percepciju da se danas sve teže živi, a da nikada nismo imali više. Eto, dovoljna je samo ova informacija da gotovo polovica sve hrane koja se proizvede na našem Planetu, a to je oko dvije milijarde tona, svakog dana završi na otpadu. I danas je nestašica hrane npr. u Siriji, ugroženo je milijun ljudi, a u isto vrijeme potrošači (čitaj – ljudi) iz Europe i SAD-a bacaju gotovo 50% kupljene hrane. I u Hrvatskoj se na godinu baci hrane u vrijednosti 4 milijarde kuna. „Neugodno mi je i reći“ – priznaje jedan čovjek – „ali nas troje smo u tri dana bacili hrane u vrijednosti više od 200 kuna!?“

„Živimo bolje“

Prostim okom se vidi da živimo bolje, puno bolje nego prije. Bez obzira na našu percepciju i subjektivni osjećaj, ali bezbroj stvari se promijenilo na bolje: ne umiremo od najbanalnijih bolesti kao prije, imamo školski sustav (ne kao finski, ali), obrazovani smo, imamo zdravstveni sustav, struju, vodu, plin, ligu prvaka … Nekidan šetam parkingom ispred dubrovačke bolnice i ostajem ugodno iznenađen koliko je novih i modernih automobila. Sve u svemu ipak se bolje živi. – Naišao sam na podatke iz ankete od prije nekoliko godina o potrošnji kućanstava u Hrvatskoj: većina hrvatskih građana živi u vlastitom stanu ili kući, njih 88,5%, dok 11,5% kućanstava živi u unajmljenom stanu ili kući. Većina kućanstava raspolaže osnovnim trajnim dobrima kao što su hladnjak (98,1 posto), televizor u boji (96,6 posto) i stroj za pranje rublja (95,5 posto). Više od polovice hrvatskih kućanstava, odnosno njih 64,5 posto, ima automobil, dok ih 12,5 posto ima i drugi automobil. Zamrzivač je imalo 55,6 posto hrvatskih kućanstava, a nešto manje od polovice ili njih 47,8 posto imalo je mikrovalnu pećnicu. Stroj za pranje posuđa imalo je 37,6 posto kućanstava, dok već svako drugo kućanstvo  ima klimatizacijski uređaj. – Kako bi rekao mali Ivica: „Kad je bog dao pa se ima!“ – Idemo naprijed, a kako nećemo ići kad se – ma zamislite ovo – već sada ogromno znanje u našem naprednom i tehnologiziranom svijetu svakih 5 godina udvostručuje! – I mi idemo naprijed za standardima modernog i naprednog svijeta sa sviješću i osjećajem kako nikad više nismo imali, a kako sve teže živimo. Računi, režije, struja, voda, telefon, mobiteli, max-tv, odvoz smeća, grobno mjesto, rata kredita, tehnički, osiguranje, ekskurzija, plati trening, knjige, tenisice, daj za piće, hrana i „Što ćemo sutra za ručak?“

„Danas bacamo hranu“

Dobar pokazatelj da živimo bolje, da se ima, da možemo birati jest i činjenica da je u današnje vrijeme već smišljeno toliko dijeta i načina mršavljenja da zaista svatko od nas može odabrati ono što mu najviše odgovara. No i na ovom području – kažu stručnjaci – neke dijete su bolje i zdravije od ostalih. Tako su i ove godine stručnjaci izabrali dvije najbolje dijete; skupili su se nutricionisti, specijalisti za pretilost, za dijabetes, za zdravlje srca i stručnjaci za ljudsko ponašanje i u konkurenciji od 38 dijeta, izabrali dvije. Te dvije su savršene: snižavaju visoki krvni pritisak, a smiješ jesti povrće, voće, nemasne proteine, nemasne mliječne proizvode, 5-7 manjih obroka dnevno … Mršavost i zdravlje zagarantirano… Zapravo, danas smo svi postali stručnjaci, nutricionisti, dijelimo savjete drugima, pokušavamo „raditi na sebi“. Ovaj prakticira dijetu tako da ne jede meso, ili kruh, zatim tjesteninu; drugi kaže da je najbolja dijeta ako jedeš samo meso; neki jedu sve, ali nikada poslije 18 sati, jer je večera najopasnija za pretilost, a time i za zdravlje; neki su vegetarijanci, neki vegani. Imao sam prigodu ugostiti dvoje vegana, prava je muka i umjetnost bilo odgovoriti na pitanje: „A što ćemo im spremiti za ručak?“ – Danas hrane imamo u izobilju, bacamo je, a danas je hrana stavljena na pijedestal, ali u isto vrijeme hranu gledamo i kao opasnost. Pazi što jedeš, što unosiš u svoj organizam, pazi – kruh su prazne kalorije, čuvaj se ugljikohidrata, bježi od masti, boj se kolesterola, nedostaje ti minerala, pazi se šećera… Imamo hrane u izobilju, mogućnost izbora, a opet u hranu gledamo kao u opasnost i biramo je li zdravi i je li domaće. – Tako da baš i nije jednostavan odgovor na pitanje „Što ćemo sutra za ručak?“

„Bili smo siromašni, a imali smo sve“

U Splitu je Ante Tešija predstavljao svoju knjigu “Život pod Svilajom” napisana je “vlaškim” govorom dalmatinske Zagore, on sam kaže „mojim ogorskim, opisan je moj djetinji bajkoviti život u idiličnom Ogorju. Bili smo siromašni, ali imali smo sve. Nije bilo televizora, radio je bio vrhunac, pa smo se morali sami zabavljati.“ – Odavde sam gotovo uvjeren kako nisu imali problema s pretilosti i da u selu nije bilo ni stručnjaka, ni nutricionista, niti je itko provodio bilo kakvu dijetu, niti se u širem području Zagore uopće znalo što je to dijeta. Nisam siguran niti da su znali za definiciju motike, ali su itekako znali što je motika i što je mukotrpan svakodnevni rad. Možda nama danas nije naodmet znati definiciju motike: „Motika je dnevni lijek: protiv depresije, protiv debljine, protiv stresa i protiv dosade, a preporuča se za preplanuli ten i za dobar san!“

– Zapamtio sam rečenicu „Bili smo siromašni, a imali smo sve“ i uspoređujem je s današnjim izobiljem gdje svega imamo „a uvijek nešto fali“; nije se imalo puno ali su ljudi bili okrenuti jedan prema drugome i bilo im je i zabavno i lijepo. Danas u obilju, zahvaljujući i napretku i tehnici okrećemo se samo prema sebi i svome ekranu pa i pitanje „Tko sam ja?“ zamjenjujem s pitanjem „Što ja imam?“, a kad sebe definiramo pomoću „onoga što imamo“, udaljavamo se od „onoga što jesmo“. – Realan je strah da u ovom naprednom i tehnologiziranom svijetu čovjek u obilju izgubi sebe. Bez brige s pitanjem „Što ćemo sutra za ručak?“ – Znanost i tehnika toliko napreduju da već sada nije teško zamisliti kako će nam vrlo brzo umjesto ručka davati – evo zamišljam  kockicu u kojoj će biti sadržani svi potrebni proteini i minerali, sve što nam treba da bismo bili mršavi i zdravi, a umjesto deserta zamišljam kockicu sa sadržajem potrebne sreće i zadovoljstva. Tako da se više nećemo morati pitati „Što ćemo sutra za ručak?“

Napisao: Vatroslav Vugdelija

Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik