Skandal, strava, katastrofa, tragedija, nevjerica, šok i užas

Autor: na 4. listopada 2018.

 

Prije ljetne stanke, posljednje riječi Glasnih misli bile su: „Da, pobornik sam tihog domoljublja, osim kad igra hrvatska reprezentacija. Evo sada s Argentinom i s Islandom neka  bude „glasno domoljublje“, grlato i ponosno neka bude i s Danskom – pa sve tako do finala.“ – To da Hrvatska igra u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva bila je tek pusta želja, ali – eto – ostvarila se!

I bilo je veličanstveno i neopisivo. Toliko sam se „natočio“ srećom i ponosom, tihim i glasnim domoljubljem, zajedništvom i pozitivom da više ni kap nije mogla stati – evo skoro tri mjeseca poslije, toliko se toga pozitivnog akumuliralo u meni da ja još trošim rezerve od svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. – Sjećam se kako je Giovanni Rosso, naš bivši nogometaš, reagirao na gol iz onog penala Ivana Rakitića; bio je gost-komentator u studiju izraelske televizije, skakao je po studiju, klečao, valjao se po podu od sreće, grlio sve u studiju, od sreće … Pročitao sam i zapamtio jedan komentar ispod teksta, netko je napisao: „Rasplakao me! Nema ništa ljepše vidjet od sretnog čovjeka!“

Sretni ljudi

Da, zaista je lijepo vidjeti sretnog čovjeka, sretne ljude. Sretni ljudi su dobri, sretni ljudi nisu opasni, sretni ljudi ne mogu činiti zlo, oni na zlo niti ne pomišljaju, jednostavno – zato što su sretni. Tako i oni ljudi, njih više od pola milijuna koji su u Zagrebu čekali naše reprezentativce, onako raspjevani, zadovoljni i ozarenih lica, bili su sretni ljudi, u tom trenutku i dobri i bezopasni. Pa cijelo to popodne i večer nije nitko nastradao, a policija je privela samo njih 6(!) koji su remetili javni red i mir!? Nikad, čini mi se, optimističnija i veselija atmosfera nije vladala ulicama naših gradova. – Naravno, ovo „nenormalno stanje sreće i ponosa“ nije trajalo dugo. Nije moglo trajati dugo. Nije nam „u prirodi“, nije normalno biti tako dugo sretan?! Brzo smo se mi vratili  našim navikama i tuđim problemima, našim kritikama i nezadovoljstvima i tuđoj nesreći, našoj ogorčenosti… A naši mediji samo nas vjerno prate, ništa nova, već provjereno i učinkovito privlače našu pozornost: naslovi nastavljaju biti šokantni, katastrofični, negativni, stresni, fatalni, užasavajući. Jednako šokantan naslov je i kad se otkrije neka Severinina „zaostala“ fotka i kad objave vijest da je u potresu u Indoneziji poginulo 1000 ljudi. Dobra vijest i dobrota se tako teško probijaju do naslovnica. To nije pošteno. Ali, to smo mi, to je naše vrijeme, naše društvo, naši mediji, naši naslovi, naše odluke i naša sloboda.

Skandali

S početkom jeseni nema zaista ništa nova; novo vrijeme, novi ljudi, sve se nekako čini novije, modernije i naprednije, a čovjek nekako opet isti i opet mu se ponavljaju isti problemi. – Počela je i naša politička jesen: Agrokor polako popušta i prepušta naslovnice Uljaniku i mailovima, jedni „udaraju“ na ministra, drugi ga brane, serviraju nam afere kao na traci … Kad na televiziji vidim emisije o ovoj problematici već unaprijed znam što će tko reći, što je donekle dobro, jer ne mogu više biti ni šokiran niti ostati u nevjerici. Samo čekam, naćulim uši da vidim koga će neki političar prozvati, na koga se obrušiti, prema kome pokazati prstom, koga optužiti i zgražati se svima poznatim rječnikom: Horor, strava, užas, katastrofa … sve do sramote. Evo, ne mogu se sjetiti neke konferencije za medije koja je sazvana da se javnosti obznani nešto što je dobro?! Valjda zato što dobra vijest ne šokira, što dobrota ne izaziva skandal, valjda misle da dobro teže pokreće ljude i ne povećava frustracije u njima.

Pozitivni primjeri

Zamišljam da netko na nekoj konferenciji za tisak počne predstavljati neki svoj dobar i pozitivan projekt već prokušanim riječima, riječima „koje pale“ i koje obraćaju pozornost: „Horor, strava, užas, katastrofa, šok i nevjerica … sve do sramote.“ To samo na početku dok privučeš pozornost, dok te počnu slušati, a ti onda lijepo izneseš svoj dobar projekt ili se pohvališ s nečim dobrim, ili pohvališ tuđe dobro u smislu „Strava kako je projekt dobar“, „Mrak od projekta!“, tako da budeš šokiran i ostaneš u nevjerici pri pomisli da se netko sjetio i da je netko pokrenuo tako dobru inicijativu. – Tako sinoć gledam emisiju u kojoj je gostovao naš mladi inovator i poduzetnik Mate Rimac i ostajem šokiran, pozitivno šokiran dok ga slušam. Površno sam poznavao njegov rad i čuo za uspjehe oko njegovog električnog hiperautomobila CTWO. Zapošljava 450 ljudi (90% su radnici Hrvati), od toga 200 inženjera, šokirao me kad je rekao da je svakog mjeseca u posljednjih 5 godina imao problema oko isplate plaće, ali da je uvijek uspijevao, da su mu zaposlenici na prvome mjestu, plaće europske, u firmu zapošljava i visokoobrazovane strance; kaže da ne voli kukati, na sugestivno pitanje ne govori protiv države jer od države ništa ne traži (tu me posebno šokirao), posvećen je svom poslu i ima viziju. Tu sam ostao u nevjerici i dodatno šokiran: Za 3-5 godina želi svaki tjedan proizvesti u Hrvatskoj jedno svoje „super auto“ (sastavljeno od 8 000 dijelova i vrijedno milijun i po eura), imati više od tisuću radnika koji će u Hrvatskoj u modernim halama proizvoditi dijelove i želi gledati šlepere koji će iz Zagreba izvoziti i njegova auta i dijelove po svijetu. Ostao sam šokiran. Strava kako me je čovjek oduševio! Užas!

Ljepote Hrvatske

„Oduševljen sam ljepotama Hrvatske!“ Tim je riječima Yuri Cortez, fotoreporter France-Pressa (AFP), koji je simpatije svijeta zadobio našavši se usred slavlja hrvatskih nogometaša nakon plasmana Hrvatske u finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji opisao svoj dosadašnji boravak u Hrvatskoj. Novinar je pa kaže kako je znatiželjan, sve vidjeti, informirati se; kaže da imamo prelijepe gradove, arhitekturu, bogatu povijest, da je naišao na prekrasna mjesta, na prizore prirodnih ljepota koji ostavljaju bez daha … To me nije posebno iznenadilo, jer i sami znamo koliko nam je Hrvatska lijepa. Onda je nadodao nešto što me je zaista šokiralo, kaže: „Ali ima nešto što me baš jako dojmilo. Vaša nevjerojatna ljubaznost!“ – Pa kako ne biti šokiran i ne ostati u nevjerici poslije svega onoga što mi sami svakodnevno jedni o drugima mislimo i govorimo, sve je užas, katastrofa, strava, nevjerica i sramota, gdje jedni druge tjeramo  „iz ove katastrofa države“ … Onda ostaneš u šoku kad čuješ tako lijepe riječi iz usta stranca o Hrvatskoj i o njezinim građanima. Strava kako smo ljubazni, katastrofa kako smo gostoljubivi, horor, strahota kakve samo prirodne ljepote imamo, užas!

„Vrijeme juri prebrzo, a mi nikako pojednostaviti život“

Nedavno smo mogli pročitati vijest na našim lokalnim portalima kako je naša sugrađanka Nedjeljka Barišić (rođ. Pratežina) proslavila devedeseti rođendan u krugu svojih najmilijih. Osim desetero djece, na ponos gospođe Barišić su i njezinih dvadeset i troje unučadi te sedmero praunučadi. – O svom teškom životu, punom križa i žrtve, najprije „u staroj kući“ s 25 čeljadi pa onda u novoj dolje uz cestu, ne govori puno: „Ima toga… tko će sve to kazati .. djeca i motika… i ja imam ovce i krave, i sve živo… tko to može izbrojiti što sam ja sve radila.“ – rekla je gospođa Barišić, koja kao formulu za dugovječnost i sreću ističe njoj tri najvažnije stvari, a to su krunica, ljubav i obitelj. – Je li ova vijest našem današnjem uh „šokantno otkriće“, saznanje koje nas ostavlja u nevjerici?

Vrijeme juri, nije novo vrijeme, uvijek su novi ljudi s istim problemima, vrijeme samo juri. Često lutamo svatko u svom labirintu, zaokupljeni poslom i brigama i teško nas može više išta šokirati i ostaviti u nevjerici, gubimo volju stalno otkrivajući što je istina, a što laž… Vrijeme juri prebrzo, a mi nikako pojednostaviti život: tako da nastojimo uvijek malo više ljubavi davati, a malo manje primati, usrećivati i biti sretan, jer zaista nema ništa ljepše vidjet od sretnog čovjeka!

Napisao: Vatroslav Vugdelija

Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik