Prvi dojam i njegove zamke

Majka je s dvoje djece bila na gradskoj plaži, djeca su trčala i igrala se u pijesku, a ona je na ležaljci čitala zanimljivu knjigu i uživala u proljetnom suncu.

Kad je u jednom trenutku podigla pogled, vidjela je da malo dalje na plaži njezina djeca razgovaraju s nekom nepoznatom staricom neuglednog izgleda. Starica je ostavljala dojam neke skitnice ili prosjakinje. Majka je u strahu pomislila i na još gore (svašta se događa) da je ta starica neka pijanica ili duševna bolesnica koja bi mogla nauditi njezinoj djeci. Skočila je s ležaljke i potrčala prema njima vičući djeci da se odmaknu od starice i da brzo dođu k njoj. Djeca su poslušala majku, a starica je bez riječi krenula dalje niz plažu. Poslije nekoliko dana majci su u ruke dospjele lokalne gradske novine, kad je pogledala prvu stranicu ostala je bez riječi zatečena onim što vidi. Vidjela je veliku fotografiju baš one starice s plaže, zapravo osmrtnicu, a ispod je bio dirljivi tekst, tj. obavijest građanima da je umrla žena, starica koja je godinama dragovoljno čistila gradsku plažu kupeći krhotine stakla da se djeca ne bi ozlijedila dok se igraju na plaži. – Očito je da je ova majka pogriješila u procjeni starice, ali – ruku na srce – vjerujem da bismo gotovo svi postupili na sličan način. Zamislimo sebe u toj situaciji da neka starica, koju prvi put vidiš, neuglednog i zapuštenog izgleda razgovara nešto s našom djecom?! Prvi dojam je očit pa ćemo kao roditelji reagirati kao što je i ona majka reagirala.

Deset sekundi

Psihološka istraživanja su pokazala da je potrebno svega desetak sekundi za formiranje dojma o nekoj osobi. A na stvaranje dojma – kažu oni – ne možemo utjecati svojom voljom jer se dojam stvara automatski. Faktori koji utječu na oblikovanje prvog dojma su naše prethodno iskustvo, stereotipi, spol, fizička privlačnost, naša informiranost i naša formiranost, obrazovanje, kultura… U ovom slučaju starice na plaži, koju majka djece nije poznavala, ali staričin vanjski izgled, način odijevanja, zapuštenost, izgubljenost stvorili su automatizmom kod majke prvi dojam (a ona uvjetovana životnim iskustvom i stereotipima) da je ta starica sigurno neka skitnica ili prosjakinja, možda neka luđakinja koja realno može biti opasnost za njezinu djecu… Kako se oblikuju prvi dojmovi? Što se dogodi u našoj glavi kad upoznamo nekoga? Na temelju njezina govora, izraza lica, tjelesnog držanja, boje glasa, opuštenosti, načina kako osoba zrači u susretu, stekli smo dojam o njoj – prvi dojam. Iz tog prvog kratkog susreta stvorili smo uvjerenje o nekome koga smo tek sreli i na temelju toga smo (svjesno ili nesvjesno) donijeli zaključak o toj osobi. Stručnjaci kažu da naš mozak funkcionira po principu ekonomičnosti – što manjim ulaganjem energije doći što brže do rezultata. Znači, prvi dojam nam otkrije samo dio o toj osobi, ali zahvaljujući baš prvom dojmu, nama taj dio predstavlja 100% te osobe. Psiholozi kažu da će nas drugi ljudi kasnije doživljavati u velikoj mjeri ovisno o tome kakav su prvi dojam stekli o nama. Tako ćemo često čuti, ili čak i sami reći: „Moj prvi dojam nije me nikad prevario!- Odmah sam ja procijenio kakva je to osoba. Sve mi je jasno. Ne mora meni više nitko ništa govoriti o njoj.“

“Gdje ima dima, ima i vatre”

Mi teško mijenjamo prvi dojam jer služi kao filter za sve ono što o osobi naknadno doznamo. Ako se te nove informacije slažu s našim prvim dojmom, mi ih zapamtimo, a ako se ne slažu s našim prvim dojmom, jednostavno ih zanemarimo ili uopće ne primijetimo. Prvi dojam igra važnu ulogu u životu svakog čovjeka. Važnost prvog dojma poznata je i u našoj društvenoj i političkoj svakodnevici. Dovoljno je da pojedinac, stran(k)a ili državni aparat prijave nekoga, da postoji osnovana sumnja, ili kad ga optuže prije suda, već su napravili toj osobi ili toj stran(c)i veliku štetu. Zadnje što sam sinoć čuo na vijestima je nešto sporno oko kuće ministra Tolušića, gledatelji i slušatelji su već stekli prvi dojam (temeljem svog prethodnog iskustva, stereotipa…). Nije uopće važno je li ministar kriv ili nije kriv, jer je prvi dojam već stvoren i kroz te naočale prvog dojma svi mi gledamo. Može ministar reći što god hoće u svoju obranu, može sve to njegovo i biti istina, može sve demantirati, sve argumentirati, može čak dobiti i sudsku oslobađajuću presudu – prvi dojam je već svoje napravio. Pa ćemo svi mi negdje zaključiti: „A ne znam je  li to istina, ali gdje ima dima ima i vatre! – Svi ti političari su meni isti! Svi su oni lopovi!“ Demantiranje laži, dokazivanje istine i snaga argumenata nemaju ni približno snagu kakvu ima prvi dojam. To dobro znaju svi oni kad za svoje interese, za interese svoje stran(k)e u javnosti stvaraju (fabriciraju) prvi dojam o drugoj osobi ili o drugoj stran(c)i, jer dobro znaju kakvu razornu snagu ima baš taj prvi dojam i kako se teško protiv njega obraniti.

Lažni profili

Poznato je da postoji vojska „lažnih profila“ koji po izlasku neke dobre vijesti odmah blate i ocrnjuju kako bi „zamutili vodu“, kako bi onaj tko čita rekao „Gdje ima dima ima i vatre – ne znam ja, ali ja ne vjerujem nikome – svi su oni isti!“ – Tako potpuna laž postaje djelomična istina. Ne mogu a ne spomenuti stvaranje dojma (koji još u medijima traje) da u ovoj zemlji Hrvatskoj ništa ne valja, da svatko pametan bježi iz nje. Čak je i bivša pravobraniteljica za djecu savjetovala: „Djeco, učite strane jezike i bježite iz ove zemlje glavom bez obzira!“ Možemo samo misliti kakav je prvi dojam stvoren u glavama djece i mladih kad su ovo čuli. – Prije petnaestak dana, za vrijeme blagdana, gledao sam reportažu s Plitvičkih jezera. Problem je bio što je mnoštvo ljudi čekalo na ulaz u naš nacionalni park, ulaznice su bile jeftinije, vrijeme lijepo, neradni dan i stvorila se ogromna gužva. Novinarka je radila svoj posao i uzimala izjave. Strani turisti su pokazivali razumijevanje govoreći da se isplati čekati i da nema problema, sve je OK! Ali, jedan hrvatski građanin je bio bijesan: „Ovo je sramota! Katastrofa! Čekam više od dva sata! Sad se ne čudim zašto ljudi bježe iz ove države!“ Ja ostadoh u čudu ispred televizora. Čekaj malo!? – Pa ovu gužvu stvaraju ljudi stranci koji ne bježe, već koji dolaze u ovu državu da bi vidjeli njezine ljepote… Očito je da je dojam već stvoren (fabriciran) i nalazimo ga u medijima svaki dan – kako ovdje „u ovoj zemlji“ ništa ili malo toga valja i kako treba bježati iz nje – pa eto i zbog toga što se stvorila velika gužva na ulazu u Plitvička jezera.

Zamke prvog dojma

Prvi dojam ima svoje zamke; kad o nekome kažemo nešto ružno moramo biti svjesni da smo toj osobi uzeli osnovno pravo – da ga netko sudi po onome što on zaista jest. Ili, kad netko poslije 20 godina drogiranja i laži odluči promijeniti svoj život i zaista se promijeni, a društvo ga gleda kroz naočale prvog dojma i on je za njih drogeraš bio i drogeraš ostao, jer: „Znam ja takve! Nikad se oni ne mijenjaju!“ Tada čovjek osjeti i vjeru i podcjenjivanje i shodno tome bira svoje ponašanje. I jučer smo u Centru dobili pritužbe koje idu prema Ministarstvu – a ne znamo što sve nismo učinili kako bismo pomogli rješavati problem i pomoći dotičnom čovjeku. Treba li naglašavati da je davno stvoreni prvi dojam o socijalnim radnicima i centrima za socijalnu skrb postao stalan i da se protiv njega nemoguće boriti? Ima li smisla opravdavati se ili nešto demantirati?! Nije poanta – kažu – da ne napraviš pogrešku, poanta je da napraviš što manje pogrešaka. Ali, ako tvoju pogrešku dočekaju osudama i zgražanjem, tada se čovjek prirodno povlači – „Što meni sve ovo treba?!“ Više se ne izlaže, ne riskira, ne želi pogriješiti i biti odgovoran, ne strši, „ne talasa“, miruje, igra na sigurno, ne obvezuje se, ne čini ništa ili tek minimalno… Tako da je u našem društvu već došlo vrijeme kad je nečinjenje postalo štetno kao i činjenje.

Vrijednost života

Ja nisam ono što ja mislim o sebi. Ja nisam ni ono što drugi misle o meni. Ja sam ono što ja mislim da drugi misle o meni, a njihovo mišljenje je uvjetovano najviše njihovim prvim dojmom o meni. Taj prvi dojam može čovjeka podići i potaknuti, ali taj prvi dojam može čovjeka i srušiti, uništiti mu samopouzdanje i zatvoriti ga u nečinjenje. – „Jednog dana dječak je upitao svoga oca, koja je vrijednost njegovog života. Umjesto odgovora otac mu dade jedan kamen da ga odnese na tržnicu i pokuša prodati. Savjetujući ga, pri tome, ako ga netko upita cijenu neka ne odgovara ništa već samo podigne dva prsta. Tako dječak ode i zaista mu priđe jedna žena: „ Koliko košta taj kamen? Potreban mi je u mom vrtu.“ Dječak podiže dva prsta a žena kaže: „ Dva dolara! Uzet ću ga!“ Dječak ga nije htio prodati već je otišao kući i ispričao svome ocu kako žena želi kupiti taj kamen za dva dolara. Na to mu otac odgovori neka sada odnese taj kamen u muzej i ponudi ga nekome, ali da opet podigne samo dva prsta. Napravi dječak tako. Ode u muzej i tamo ga stručnjak odmah upita koliko traži za kamen, a on je podigao dva prsta, na što je čovjek odgovorio: „Dvjesto dolara! Uzet ću ga!“. Dječak otiđe kući, ispriča to svome ocu. Otac je dječaku potom kazao kako sada želi da ode u trgovinu dragog kamenja: „Pokaži kamen vlasniku i nemoj ništa reći!“. Tako je i bilo. „Gdje si pronašao taj kamen?“ pitao ga je čovjek, „Moram ga imati! Koliko tražiš za njega?!“ Dječak je šutke podigao dva prsta. Na to će vlasnik: „Dat ću ti 200.000 dolara za taj kamen!“. Naravno, ne znajući što kazati, otrči dječak kući: „Oče! Ima jedan čovjek koji želi kupiti ovaj kamen za 200.000 dolara!“ Na to ga otac pita: „Je li sad znaš vrijednost svog života?“

Nije važna boja kože, odakle smo, što smo, gdje smo rođeni… Bitno je gdje sebe postavljamo! Bitni su ljudi s kojima smo okruženi! Kako odlučimo nositi sebe! Možda smo živjeli cijeli svoj život misleći kako vrijedimo samo dva dolara ili smo bili okruženi ljudima koji su nas gledali kao vrijednost od dva dolara. Svatko ima dijamant u sebi! Možemo izabrati želimo li se okružiti ljudima koji u nama vide taj dijamant pa da svoju pravu vrijednost prepoznajemo u očima drage osobe. Možemo izabrati želimo li biti na tržnici ili biti u draguljarnici. Također, možemo izabrati vidjeti vrijednost u drugim ljudima i time im pomoći da i oni vide taj dijamant u sebi. Birajmo ljude kojima ćemo se okružiti i to će unijeti promjene u naš život.

Zašto ići kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost? – „Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita, a ne ljudi: zašto si to učinio ili zašto to nisi učinio?“ – Brinimo se više za svoju savjest, nego za svoj ugled. Jer savjest je ono što ti zaista jesi, a ugled je ono što drugi misle o tebi. A to mišljenje drugih o tebi na prvi dojam skrojeno, to je njihov problem.