Problem je kad ne vidiš problem

Kao uvod u ove Misli odlučio sam prepričati radnju jednog filma na kojeg sam slučajno naletio prije nekoliko dana. Film je jako realističan, radnja se događa u New Yorku, glavni junak je mladić iz bogate obitelji, pripada društvenoj eliti i samo se druži sa sebi sličnima; novca koliko god hoće, ugled, moć, droge na svakom koraku, gotovo da nije bilo kadra u kojem netko nije “ušmrkavao” bijeli prah, alkohol, lijepe djevojke, mladići, lijepa auta, velike kuće i stanovi u elitnoj četvrti … Život za poželjeti.

Po cijele noći su razuzdane zabave, u krevetu završi gotovo svatko sa svakim, ali sve je to cool, to nikome kao nije problem. Glavni junak ima djevojku iz tog društva, prekrasnog izgleda, i ona se stalno drogira i opija, u krevetu završi i s njegovim prijateljem; za prijatelja to nije nikakav problem, niti za djevojku, mladić je zbunjen jer ne zna je li ga to smeta i bi li ga to moralo smetati (uostalom i on je znao tako s prijateljem “zabrijati”, to je cool, a i djevojka mu kaže da ga voli malo više nego ovog drugog, u čemu je problem? – Otac i majka su mu rastavljeni; otac samoživ, voli samo sebe, sve oko sebe iskorištava i unesrećuje, ima nekoliko ljubavnica, obitelj mu ništa ne znači, ni on ne vidi u čemu je problem; i mladićeva majka ima svoj život, ljubavnike, čak i sinova prijatelja, na drogama je i antidepresivima, zbunjena, nesretna, možda vidi problem, ali se ne zna nositi s njim. Mladićeva djevojka se razboljela poslije svih tih tuluma, droge, alkohola i seksa, pokupila je neku tešku bolest; on dolazi do nje, zbunjen je i ravnodušan, bez imalo empatije, čak ne zove ni Hitnu pomoć… Na samom kraju prijatelj se čudi mladiću što izgleda nekako zamišljeno i nesretno, ne vidi u čemu je problem?! “Pa sve imaš, bogatstvo, moć, ugled, kuće, stanove, auta, djevojke, zabave … Ne vidim u čemu je problem?!” – Film završava prizorom mladićeva zamišljenog lica i njegovim riječima: “Trebam nekoga da mi kaže što je dobro, a što je zlo.” U naslov ovih Misli napisao sam – Nije problem ako ne vidiš rješenje, problem je ako ne vidiš problem.

Što je dobro, a što zlo?

U prijašnjim vremenima, i ne tako davno, bilo je velikih tema i događanja, ali su ljudi nekako imali vremena stati, promisliti i pripremiti se za rješavanje problema. Ne tako davno nije bio problem govoriti o načelima i o tome što ne valja, a što valja, što je normalno i prirodno, a što nije, što je dobro, a što zlo. Robin Harris kaže: “Prije niti sto godina Crkva nije morala braniti naravni zakon spolnog identiteta, jer čak niti njezini neprijatelji nisu bili toliko mahniti da spol i rod proglase društvenim konstruktom.” Prije, i ne tako davno, klasni neprijatelji, i konzervativci i liberali, zajedno su se protivili npr. i pobačaju i eutanaziji; nisu im ta pitanja bila kontroverzna; i jedni i drugi pozivali su se na zdrav razum, na logiku i na činjenice. Danas smo svjedoci stvari i događanja koje smo smatrali nemogućima i dalekima, nedopustivima jer se protive zdravom razumu, ali se donose odluke i zakoni, konvencije i rezolucije i ozakonjuje se ono što se protivi zdravom razumu. Uz to se samo ponavljaju iste mantre i hvataju nas na uvijek isti emotivni lijepak svojih parola o znanstvenim dostignućima, civilizacijskim dosezima i diskriminaciji svake vrste. Polako se uvlači nesigurnost, ne razumijemo dobro, ni do kraja, ni sebe pa ni druge; sve se čini mogućim i sve je relativno, može ovako i onako; svakodnevno slušamo razne tvrdnje i opovrgavanja, stručna nagađanja u svakom mogućem smjeru … Kao da svakome od nas, kao i onom mladiću iz filma, treba netko tko bolje i jasnije vidi problem, tko je siguran u to što vidi i tko će nam reći, a mi ćemo povjerovati: “To ti je dobro, a to je loše!”

Potraga za zadovoljstvom

Danas kao nikad prije svjedoci smo moralnog relativizma svake vrste. O njemu se, uostalom, raspravlja već tisućama godina, od antičke Grčke i Indije pa do današnjih dana, u različitim područjima, uključujući filozofiju, znanost i religiju. Među najvećim protivnicima moralnog relativizma je kršćanstvo, zato ga se i danas najviše napada jer najviše smeta. Joseph Ratzinger, za mnoge najveći intelektualac našeg vremena, smatra diktaturu relativizma kao jedan od glavnih izazova za čovječanstvo. Riječ je o sukobu dvaju pogleda na svijet: onoga koji vjeruje u postojanje načela i nepromjenjivih vrednota koje je Bog upisao u ljudsku narav, te onoga koji tvrdi da ne postoji ništa čvrsto ni trajno, nego da je sve relativno s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti. Ako ne postoje apsolutne vrednote i objektivno pravo, ljudski se život svodi – kao u onom filmu s početka – na grozničavu potragu za užicima i zadovoljstvom, na sebično zadovoljavanje subjektivnih “potreba”, nazvanih “novim pravima” koja se svakim danom umnažaju i ne vidimo im kraja. Paradoksalno je da se sve više povećavaju prava da bi zaštitila čovjeka, a sve više oko nas destrukcije i nesretnih ljudi. Više je nego očito da je danas zdrav razum nadglasan i zbunjen; očito je da već živimo u “post-factum” dobu, vremenu u kojem činjenice ne vrijede, ali mi živimo u “post-rationem” dobu, u kojem ne vrijedi ni elementarni zdravi razum. Pravo na zdrav razum, zamijenjen je pravom na zadovoljstvo: to je moje pravo, to je danas cool, u čemu je problem? – Zaista, nije problem ako ne vidimo rješenje, tražit ćemo ga, problem je kad ne vidimo problem. Imamo li nekoga, kad mi sami ne vidimo problem, tko “bolje vidi” i tko nam može ukazati na problem i reći: “Slušaj, ovo ti je dobro, a ovo je loše?”

Važnost obitelji

Priznajem kako mi je onaj film s početka odvukao Misli u ovom pravcu, a namjeravao sam malo više o Majčinom danu (13. svibnja) i Međunarodnom danu obitelji (15. svibnja). U više navrata sam obrađivao ove teme, ali nikada nije dovoljno naglasiti i posvijestiti važnost i ulogu majke i obitelji u životu svakoga od nas. Na Majčin dan supruga, majka naše djece, je bila majčinski ganuta jer su joj djeca, samoinicijativno i od svog džeparca, kupila male poklone. – Jedna druga majka je bila ganuta riječima svog sina od tri godine: “U našem domu u Costa Mesi u Kaliforniji vladala je strka. Ali u kući s desetero djece i još jednim na putu, svaki je dan uglavnom bio takav. Tog mi je dana bilo posebno teško obavljati svakodnevne poslove – a sve zbog jednog malog dječaka. Len, koji je tada imao tri godine, pleo mi se oko nogu kamo god bih išla. Kad bih zastala da nešto učinim pa se okrenula, spotakla bih se o njega. Nekoliko puta sam mu predložila da se ide igrati. ‘Nećeš se ići ljuljati?’ opet sam pokušala. Ali on se samo bezazleno nasmiješio i rekao: ‘Ne, mama. Radije bih ostao ovdje s tobom.’ I nastavio je skakutati za mnom. Nakon što sam mu već peti put stala na prste, izgubila sam strpljenje pa sam ustrajala na tome da se ode van igrati s drugom djecom. Kad sam ga pitala zašto se tako ponaša, pogledao me je svojim milim zelenim očima i kazao: ‘Mama, u vrtiću mi je odgojiteljica rekla da moram ići Isusovim stopama, ali ja ga ne vidim pa idem tvojim stopama.’ Digla sam Lena na ruke i čvrsto ga zagrlila. Suze ljubavi potekle su zajedno s molitvom koja se rađala u mom srcu – molitva zahvalnosti za jednostavno i predivno razmišljanje trogodišnjeg dječaka.“ – Važnost obitelji, uloga majke, uloga oca u obitelji je nemjerljiva. – Stara indijanska priča kaže da su jednom kraj vatre sjedili iskusni ratnik i njegov mali sin. Otac je smatrao kako dječaka već treba podučiti o životnim mudrostima i o svijetu koji ga okružuje. “Sine, koliko god bio siguran u sebe, uvijek moraš paziti gdje gaziš”, započne on, a sin ga je odmah prekide:Tekst nastavlja ispod oglasa “Oče, ti pazi, a ja ću ići za tvojim stopama.”

„Suvremena obitelj ne može usporediti s obitelji „od nekada“

Još uvijek je obitelj mnogima na prvome mjestu, najvažnija, najsvetija, bez obzira što se suvremena obitelj ne može usporediti s obitelji „od nekada“, s predodžbom obitelji iz našeg djetinjstva. Puno toga se sručilo na obitelj, ni ona nije pošteđena moralnog relativizma: puno obitelji se raslojava zbog rastave braka, puno ih je opterećeno materijalnim problemima i nikako spojiti kraj s krajem, u generacijskom srazu djeca se često osjećaju neshvaćena u svojim opravdanim traženjima, ili bivaju prepuštena na milost i nemilost utjecaju različitih „tehničkih podstanara“ (interneta, mobitela, računala, facebooka, instagrama i surfanja). S tim „podstanarima uselili“ su se mnogi drugi savjetnici u naše obitelji i svi nude svoje „proizvode“, pozivaju na zabavu, na toleranciju svega i svačega, tumače nam naša prava za svaku našu potrebu, sve je to danas cool i OK, u čemu je problem, tako svi rade?! – Obitelj, kao temeljna zajednica društva, kao rodilište i prihvatilište novoga života, kao prirodni odgojni ambijent djece, zaista je danas ugrožena i na vjetrometini suvremenih socioekonomskih, društvenih i globalizacijskih procesa.

Obitelj – zadnje utočiste zdravog razuma

– Naravno da bi se moglo sada puno govoriti o problemima koja su zadesila suvremenu obitelj, ali idući prema kraju naglašavam neizmjernu važnost obitelji i za pojedinca i za društvo. Engleski pisac i novinar s početka 20. stoljeća Gilbert Keith Chersterton kaže: „Ono što je za našu kulturu nekad bila Crkva, kao zaštitnica razuma, kulture i znanosti, ubrzo će to postati – obitelj. Obitelj kao zadnje utočište i zadnja obrana zdravog razuma.“ – U svoje vrijeme Chesterton je bio svjestan moralnog relativizma pa kaže: „Učimo kako činiti mnoge pametne stvari … Idući veliki zadatak će nam biti naučiti da ih ne činimo.“ – Obitelj treba čuvati i sačuvati, ako se ona sruši, nestaje zadnje utočište ljubavi i zdravog razuma, tko će nam reći što je dobro a što zlo. Ako otac i majka to ne znaju, djed i baka, brat i sestra, tko će nam drugi to pokazati, komu ćemo vjerovati? – Priča kaže da je otac imao sedam sinova. Stalno su bili u svađama, a susjedi su se naslađivali i to znali koristiti za svoje interese. Videći neslogu među svojom djecom, otac se strašno zabrinuo. Jednog dana skupi ih oko sebe, pa im pokaza sedam štapova povezanih u jedan snop i reče:Tekst nastavlja ispod oglasa “Onaj tko prelomi ovaj snop dobit će od mene deset dukata.” Odmah je svaki dohvatio snop i pokušao ga prelomiti, ali su priznali na kraju kako je to nemoguće. Onda otac odveza konop kojim je snop bio vezan, štapovi se razmakoše i on gotovo bez napora slomi jedan po jedan štap. Sinovi su se nasmijali: “Oh, lako je tako! To može svaki dijete!“ – Otac reče: “Evo vam, sinovi moji, slike i prilike vaše. Ne budete li zajedno, vi ste kao ovih sedam štapova koje, kao što ste sami rekli, može slomiti i malo dijete.” – Ovaj otac je vidio problem u svojoj obitelji, svojoj djeci ukazao na problem i ponudio rješenje, kako osnažiti i sačuvati obitelj – to zadnje utočište zdravog razuma.

Napisao: Vatroslav Vugdelija