Povjerenje

Pričao Mujo kako se jedne kasne večeri našao u nekoj gostionici u kojoj je bilo samo nekoliko ljudi; svi su sjedili za jednim stolom, pušili, pili i igrali poker. Mujo je malo gledao pa zamolio može li i on igrati s njima.

Oni se složiše. Podijelile se karte, ulaže se novac, netko povisuje ulog, netko odustane, netko prati i kad je svatko trebao na kraju pokazati svoje karte, Mujo pokazao svoja dva para, jedan reče da ima tris, drugi skalu, treći da ima poker kraljeva, ali nitko, osim Muje, ne pokazuje karte. Složiše se da je dobio onaj što ima poker kraljeva, a onda se javi Mujo: „Kako to?! Daj da ti vidim karte!?“ – Kad je on to rekao, svi drugi skočiše na njega: „Kako se to ponašaš?! Vidi se da si ti ovdje novi i da prvi put igraš s nama! I ne znaš da nas vrijeđaš, kad sumnjaš u ono što kažemo. Mi ovdje igramo na povjerenje, ako je on rekao da ima poker kraljeva, mi vjerujemo da on ima poker kraljeva i ne treba nitko nikome pokazivati karte. Ovdje se uvijek igralo na povjerenje!“ – „Mene je to malo iznenadilo,“ – nastavlja Mujo priču – „ali kad sam ja skont’o da se tu igra na povjerenje, da ne moram pokazivati karte!? E ljudi moji, kad je mene karta krenula!“

Bez povjerenja nema ni ljubavi, ni radosti

Ovaj vic o Muji i povjerenju poslužio mi je kao uvod o ove misli – o povjerenju. Što je povjerenje – to svi znamo objasniti. To je onaj osjećaj da će neka situacija ili neki događaj završiti dobro i pozitivno; to je i očekivanje od neke osobe ili institucije da će njihovi postupci i zauzimanja biti na dobro i pojedinca i zajednice. Često ćemo čuti izjave o povjerenju, možemo ih pročitati na plakatima, mogu biti politički slogani ili na reklamama uz ovaj ili onaj proizvod, uz ovu ili onu banku, osiguravajuću kuću ili neku instituciju… Imajte povjerenja u nas! – Imajte povjerenja u svoju banku! – Za nekoga ćemo reći da je čovjek od povjerenja ili da uživa nečije povjerenje. „Čovječanstvo ne drže laži.“ – kaže Frederick Douglass – „Povjerenje je temelj društva. Gdje nema istine, ne može biti ni povjerenja, a gdje nema povjerenja, ne može biti ni društva.“ – „Moraš imati povjerenja u ljude, inače život postane nemoguć.“ – kaže Čehov, a u narodu se zna reći da nema samoće samotnije od nepovjerenja. – „Ali, kako se mogu povjeriti u tajnama mojim najdubljim“ – pita se Jodie Phillips – „kad svatko laže i vara, kome ja srce svoje povjeriti mogu?“ – Istina, mi nikad nismo tako ranjivi kao kad se nekome povjerimo, otkrijemo svoje tajne, ispričamo svoju intimu, kažemo što nam je na srcu – I bude nam nekako lakše, a s druge strane, kao da smo toj osobi time predali vlast nad sobom, ostali smo nemoćni u rukama te osobe. Zato je itekako važno imati osobu od povjerenja. No, netko reče: „Pazite, ako se povjerite prijatelju, vodite računa da i taj prijatelj ima svoga prijatelja!“ A opet, paradoksalno je ako nemamo povjerenja nismo u stanju pronaći ni ljubav, ni radost. (W. Anderson). Goethe kaže: „Ljubav se ponajprije zove – povjerenje.“, a Gorge MacDonald misli da je veći kompliment kad netko ima povjerenja u tebe, nego kada te voli.

Povjerenje se javlja iz povjerenja u sebe

Biti čovjek od povjerenja, netko komu se može vjerovati, na koga se možeš osloniti i ne strahovati za sebe, za svoje riječi, za svoje osjećaje – to je ogromna stvar. No, u današnje vrijeme se mnogi žale da je nestalo povjerenja među ljudima, da je svatko zagledan u sebe, u svoje probleme i u svoje interese. Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Reći ćemo da je malo povjerenja u društvu, u politici, u medijima, u biznisu, u braku, među prijateljima… „Tko nema povjerenja u druge, neće ga ni drugima dati.“ – kaže Lao Tzu. Gdje nema povjerenja, nema ni suradnje, brak bez povjerenja je mučenje; nepovjerenje nadređenog prema radnicima i suradnicima povećava stres na radnome mjestu i ljudi dolaze na posao s grčem u želudcu; prijateljstvo bez povjerenja je nezamislivo jer se ono gradi na poštovanju i povjerenju. I to mora biti uzajamno. Ako poštujete prijatelja, a nemate povjerenja u njega, prijateljstvo će se brzo raspasti. – Ljudi koji vjeruju sebi mogu vjerovati i drugima. Ljudi koji ne vjeruju sebi ne mogu vjerovati nikome. Povjerenje se javlja iz povjerenja u sebe. Psiholozi kažu da osoba koja ne može vjerovati sebi nije imala dobar odnos s majkom. Majka je prva osoba u iskustvu djeteta, ako majka voli dijete, dijete počinje voljeti majku i vjerovati joj. Preko majke dijete postaje svjesno svijeta oko sebe. Ako majka hrani dijete ljubavlju i povjerenjem, nema razloga sumnjati – kažu psiholozi – da će dijete imati povjerenja u druge i da će vjerovati kako je ovaj svijet dobar. Ako smo u djetinjstvu okruženi ljubavlju, povjerenje će onda biti naša prirodna osobina. Nećemo imati nepovjerenje i kad nas netko grubo prevari i izigra naše povjerenje, nećemo reći: „Više nemam u nikoga povjerenja!“, već ćemo to nepovjerenje gledati kao na izuzetak. Ako me je netko prevario, prevario me je taj i taj čovjek, pojedinac, nekoliko njih, a nije me prevarilo cijelo selo, cijeli grad, država i onda u sve i svakoga izgubim povjerenje.

(Ne)povjerenje u institucije

Svatko je od nas doživio da nas je netko prevario, iznevjerio naše povjerenje, to je uvijek svojevrsna životna škola i svatko poslije donosi odluku: hoće li izgubiti definitivno povjerenje u ljude ili će nastaviti vjerovati i povjeravati se drugima. Nepovjerenje povrijedi čovjeka. Tako je Nitzsche rekao prijatelju što ga je iznevjerio: „Nisam uzrujan što me lažeš, nego zato što ti više ne mogu vjerovati.“ Konfucije kaže: „Veća je sramota ne vjerovati našim prijateljima, nego biti prevaren od njih.“ Hemingwai misli da je najbolji način kako možeš naučiti je li netko vrijedan tvoga povjerenja – tako da mu vjeruješ. Ne treba se bojati jer su čak stručnjaci na sveučilištu u New Yorku proveli veliko istraživanje u SAD-u, Nizozemskoj i Njemačkoj  i otkrili da je više od 80% stanovništva vrijedno nečijeg povjerenja! – Ovaj podatak je nevjerojatan jer, dovoljno je pogledati oko sebe, je li to stvarnost, je li osjećaj ili percepcija – ali oko nas (u nama) vlada kronično nepovjerenje. Nepovjerenje u institucije: nema novine, kanala, ni portala, ni bloga, gotovo da nema vijesti  gdje se ne kritiziraju institucije: zdravstvo, školstvo, pravosuđe, mirovinska reforma, policija, vojska, crkva, ministarstva sva redom, uprave ove i one, svaka vlada … to nepovjerenje je duboko u nama, ne vjerujemo gotovo nikome, a stručnjaci tvrde da je 80% stanovništva vrijedno našeg povjerenja, uključujući i nas same?! – Pokušavam razumjeti nepovjerenje ljudi prema institucijama, jer svakodnevno svjedočim nepovjerenju prema Centru za socijalnu pomoć: kada dvoje ljudi imaju problem, instituciji se obrate na kraju, kad je njihov odnos srušen, nekada se ni gledati ne mogu; onda donesu problem instituciji, uzmu odvjetnika i problem daju sudu; sad je to problem suda, institucije i oni će to rješavati, pa plaćeni su za to; naravno, svaka strana očekuje da će institucija presuditi njoj u prilog (pa kako bi drugačije?); na kraju je uvijek jedna strana nezadovoljna, često obje – pa su obje i svi nezadovoljni institucijom i puni nepovjerenja općenito prema institucijama. – Možda ovdje može pomoći medijacija: medijator uskače prije nego supružnici predaju svoj problem sudu i problem vraća njima – vas dvoje najbolje poznajete svoj problem, i uzrok i posljedice, vas dvoje se najbolje poznajete i vas dvoje možete najbolje riješiti svoj problem, a ja kao medijator ću vam pomagati, da sjednete, da razgovarate, da prihvatite odgovornost da imate minimum povjerenja. Ovo mi se sviđa, jer kad idu na sudu sukobljene strane predaju svoj problem sudu i odvjetnicima i kao da to više nije njihov problem, kao da nisu odgovorni za nj. Problem je u rukama drugih; ali u medijaciji problem je u tvojim rukama, to je tvoje, to je i tvoja odgovornost i nauči se razgovarati, imati povjerenje i u sebe i u drugoga i rješavati probleme.

Osam koraka do povjerenja

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti, a opet kažu da je to krivo jer da povjerenje najprije treba besplatno dati. Iako psiholozi kažu kako je za povjerenje i nepovjerenje od presudne važnosti odnosa majke i djeteta, drugi stručnjaci naglašavaju da povjerenje dolazi iz discipline i treninga pa tako neki preporučuju 8 koraka do povjerenja: Prvo: razgovarajte međusobno. Ako s nekim redovito razgovaramo, pokazat ćemo više razumijevanja što potiče naše povjerenje. Drugo: budite autentični i iskreni. Ne mora svatko znati sve. No bez iskrenosti povjerenje je smo napola vrijedno. Treće: budite otvoreni i uključeni. Malo je ljudi koji drugima žele nešto zlo. Četvrto: Kada nešto obećate ili nešto dogovorite, toga se i pridržavajte. Ne postoji takva isprika koja neće narušiti povjerenje. Peto: potražite nešto zajedničko s drugom stranom, jer  više vjerujemo ljudima s kojima imamo nešto zajedničko. Šesto: gradite povjerenje u same sebe. Samopouzdani ljudi nisu toliko nepovjerljivi prema drugima. Sedmo: ostanite realistični. Loša iskustva se mogu, ali i ne moraju ponavljati. Osmo: dajte sami sebi vremena. Povjerenje se gradi  polako, korak po korak, i sa svakim pozitivnim iskustvom postaje stabilnije. No možemo ga uspostaviti tek onda kada povjerujemo sebi da ćemo vjerovati i drugima.

Budimo osobe od povjerenja, jer ako nemamo povjerenja u druge ni mi ne zaslužujemo povjerenje drugih.

Napisao: Vatroslav Vugdelija