Posebna ljubav

Priznajem kako sam već bio napisao naslov ovih misli – „Pametna ljubav“. Na žalost, inspiraciju za naslov skupljao sam na poslu slušajući ljude i njihove probleme. Čini mi se kako se u posljednje vrijeme ti problemi i odnosi među supružnicima lako i brzo zakompliciraju, a možda onaj tko gleda i sluša sa strane jasnije vidi i bolje razumije problem od samog „vlasnika problema“.

Tako se meni učinilo kako ljudi zbog neke banalnosti ili gluposti, zbog običnog inata i tvrdoglavosti, znaju sebe i svog partnera (muža ili ženu) dovesti do trenutka kad više ne žele ni vidjeti ni čuti jedno za drugog i traže razvod. I to uspiju tako zakomplicirati da gotovo i nema institucije i ustanove koju ne uvuku u rješavanje njihova problema – koji je počeo zbog gluposti i zakomplicirao se zbog gluposti. Zato sam u naslovu htio ostaviti „Pametnu ljubav“ i sugerirati kako bi bilo dobro da uza sve što ljubav jest i što nosi sa sobom (i romantiku, i strast, i zajedništvo, i potomstvo, i užitak, i život i suživot …) kako bi ljubav ipak trebala biti i malo pametnija da se poslije ne zakomplicira; kako bi bilo poželjno da svi mi počnemo malo pametnije ljubiti.

Ljubav – sve i svašta

Onda sam u prošli petak bio i uživao slušati propovjednika. I on je govorio o ljubavi: kako se riječ „ljubav“ upotrebljava za sve i svašta, kako ljubavi ima na svakom koraku, toliko se o njoj priča i pjeva, pozivamo se na ljubav, u ljubav se zaklinjemo, u ljubav vjerujemo … Kad slušamo sve te pohvale ljubavi rekli bismo da živimo u svijetu koji je pun i prepun ljubavi. A kad malo zastanemo i pogledamo stvarnost oko sebe, lako je zaključiti da ljubavi nedostaje na svakom koraku. Propovjednik reče da je to zato jer u ljubavi svaštarimo pa nismo sposobni prepoznati pravu ljubav, a prave ljubavi nema bez patnje i bez žrtve. Zato on predlaže da se malo odmorimo od ljubavi, da se malo odmaknemo od ljubavi; da bi bilo pametno i zašutjeti o ljubavi, prestati s riječima o ljubavi, a započeti s djelima ljubavi. – Možda bi to bila ona „pametna ljubav“ iz naslova?

Niti sat vremena poslije crkve žena me odvela u naše kazalište na predstavu „Varaš ga, ali ga ne ostavljaš“ (tako nekako), komedija „protkana“ francuskim šansonama; kazalište gotovo puno žena i poneki muškarac. I ovdje se pričalo, tj. komedijalo o ljubavi, točnije – svaštarilo o ljubavi. Uz jednu konstantu: glumice i zabavljačice su nemilice udarale šalom i satirom po nama muškarcima, tj. po muževima. Ne može se reći da nije bilo smiješno jer je kazalištem odjekivao ženski smijeh, i ja bih se tu i tamo nasmiješio (reda radi), ali mi nije bilo smiješno. Malo bih se opustio tek kad bi zapjevale neku šansonu, jer sam bio siguran da dok pjevaju ne mogu napadati i gaditi naš muški rod. Čak sam u jednom trenutku bio ljut na sebe što sam kupio ulaznicu jer ispada da sam nekome platio da mi se (kao mužu i muškarcu) onako ruga. Kažem, o ljubavi je bilo riječ, ali opet svaštarenje i banaliziranje. Ne znam, možda se ta komedija o ljubavi mogla malo pametnije prikazati pa da se svi možemo smijati!?

Posebna ljubav

Taman kad sam odustao od naslova i od „pametne ljubavi“ naišao sam na prijatelje, bračni par; upitaše me za zdravlje, za djecu, a ja njih za prvo unuče koje su nedavno dobili, tako da su postali „svježi“ djed i baka. Na moj upit lica im se razvukoše u osmijeh pa mi uglas odgovoriše: „Znaš, to ti je nešto posebno! Ne znamo kako bismo to opisali. To je neka posebna ljubav. Dok nisam postao djed nisam baš vjerovao ljudima kad bi govorili da je lijepo postati roditelj i prirodno je da voliš svoje dijete i sve bi za njega učinio, ali kad dobiješ unuče, otvori ti se neki novi svijet i čini ti se da je tvoja ljubav prema unuku još veća. Točno tako! To je neka posebna ljubav koja te iznenadi i dodatno usreći. To je neopisiv osjećaj. Čudo jedno!“ – Eto, taman kad sam odustao od pametne ljubavi i odlučio odmoriti se od bilo koje ljubavi i zašutjeti, poslije ovog susreta u naslov sam napisao – „Posebna ljubav“. Jedna žena se prisjetila vremena kad je rodila prvo dijete i iz rodilišta došla kući, a njoj će svekrva: „Znaš, nevista, jesi ga ti rodila, ali nemoj misliti da ga voliš više od mene!“ Zasmetale su joj ove svekrvine riječi i bila je jako ljuta na nju, jer kako joj to može reći kad je ona majka i to rodila prvo dijete koje voli više nego što čovjek može zamisliti da se može voljeti?! No, kad je nedavno i sama postala baka, sjetila se tih svekrvinih riječi i priznala da tek sada razumije što joj je svekrva govorila. Postoji nešto posebno, nešto čarobno u vezi bake i djeda sa svojim unucima. To je posebna duhovna povezanost, posebna veza ljubavi. Je li to zato što čovjek dođe u jesen života; mučio si se, skrbio i podizao djecu, a onda dođe unuče i kao da ti kaže: „Tvoj trud se isplatio! Život ti se nastavlja!“ I sve dobije neki dublji smisao i otkrije u djedu i baki neku neopisivu – posebnu ljubav.

Promjena načina komunikacije, stavova i metoda

Često možemo čuti kako djeca prigovaraju svojim roditeljima kako više vole svoje unuke, njihovu djecu, nego što su nekad njih; više ih paze i maze, sve im udovoljavaju, posvećuju im više vremena i pozornosti. I tu su u pravu. Kad postaneš djed ili baka redovito promijeniš način komunikacije i svoje odgojne stavove i metode. Kao roditelji su sigurno bili više zahtjevni prema svojoj djeci, možda čak i grubi, možda su ih kažnjavali i za neke sitnice, a sada, kad samo pogledaju u svoje unuke, oči zasjaju od ljubavi i osmijeh je na licu, kao da se preobraze u neke druge osobe. Tako roditelji koji nisu govorili svojoj djeci koliko ih vole, to često govore svojim unucima. Isto tako, roditelji koji su inzistirali da dobrim i odličnim ocjenama kod svoje djece, danas, na ocjene svojih unuka gotovo i ne obraćaju pozornost; čak prigovaraju roditeljima zašto paničare toliko zbog običnih ocjena, jer je najvažnije da je dijete „živo, zdravo i veselo …“ To je zato što je životno iskustvo stečeno tijekom godina većinu baka i djedova naučilo pravim životnim vrijednostima; oni mogu vidjeti širu sliku postaviti prioritete i ne troše se na ono nevažno, prolazno i što je lako promjenjivo kao što su npr. školske ocjene.

Zlatni rudnik znanja i iskustva

Bake i djedovi imaju dovoljno vremena, nikamo ne žure, slušaju unuke i strpljivi su s njima, manje su kritični… Istraživanja su dokazala da djeca koja su odrastala uz aktivno sudjelovanje baka i djedova, sebe su doživljavala kao sretnije osobe. Činjenica je i da druženje s unucima pozitivno djeluje i na bake i djedove: osjećaj da su ponovo potrebni i korisni, osjećaj prihvaćenosti i kao da ih ta posebna, bezuvjetna ljubav između njih i unuka pomlađuje i čini još sretnijima. Kažu da je emocionalna privrženost djece prema bakama i djedovima druga po redu najsnažnija i najintenzivnija emocionalna veza koju djeca razviju nakon one prema roditeljima. U mnogim kulturama bake i djedovi u životima unučadi nikad prije nisu imali tako važnu ulogu kao danas. Današnje bake i djedovi žive dulje, zdraviji su, obrazovaniji i imućniji, a što su baka i djed zdraviji to je snažnija veza s unucima. Bake i djedovi na svoje unuke mogu utjecati na različite načine. Stvaraju kod njih osjećaj pripadnosti obitelji i identiteta tako što ih upoznaju s obiteljskom poviješću, prepričavaju uspomene iz svog djetinjstva, ali i priče iz razdoblja kad su njihovi roditelji bili djeca i pomažu im da se bolje povežu sa svojom obitelji. – Djed i baka stvaraju unucima osjećaj sigurnosti i stabilnosti jer su uvijek u pravo vrijeme na pravom mjestu, jer su uvijek tu kad ih oni zatrebaju. Sve su oni u životu prošli, i dobrog i lošeg, pa mlađim generacijama mogu dati dobar savjet kako se ponašati i kako suočiti s raznim problemima. – Bake i djedovi su zlatni rudnik znanja, iskustva, talenta i vještina i to prenose na unuke (npr. kuhanje, bakini recepti, ili djedova vještina popravljanja auta). Mala djeca očekuju od djeda i bake da se s njima igra, da su zajedno i da se zabavljaju, dok adolescent doživljava djeda i baku kao nekoga tko će ga saslušati bez osuđivanja i kao nekoga kome može vjerovati, tko mu je podrška i sigurno utočište. U ovim godinama unuci počinju shvaćati važnost djeda i bake u njihovom životu. Kad imaju tako dobar odnos s djedom i bakom, oni će sigurno razviti pozitivan stav prema starijim ljudima kao i prema vlastitom starenju i uopće prema životu.

Ljubav koja ostaje za cijeli život

Sve do sada rečeno o odnosu baka i djedova i njihovih unuka bilo je idealno, a svi znamo da u životu nije ništa idealno pa tako ni u ovom slučaju. Tako ćemo često čuti kako se nevjesta tuži da djed i baka loše utječu na njezinu djecu, da su ih razmazili, da im se miješaju u odgoj, da jednostavno ne shvaćaju da to nisu njihova djeca, već unučad i da sebi previše dopuštaju miješajući se u njihov život. Djedovi i bake će se potužiti kako su premalo sa svojim unucima, kako imaju osjećaj da nevjesta namjerno djecu udaljava od njih, ili da ih se sjete samo kad njima zatreba „pričuvati djecu“ zbog neke njihove obveze. U svakom slučaju, teško je odrediti tanku granicu između miješanja u odgoj roditelja i davanja podrške u odgoju. Ako se njihovo ponašanje shvati više kao miješanje nego kao podrška, može doći do sukoba. Greška je kad bake i djedovi ne shvaćaju da je dobar odnos s roditeljima temelj za dobar odnos s unucima, kad ne slušaju i ne poštuju odluke koje su roditelji donijeli i ne dopuštaju da roditelji sami uče na svojim greškama. Velika greška koju mnoge bake i djedovi rade jest zadržavanje uloge roditelja, umjesto prihvaćanja uloge bake i djeda. Djeca već imaju jedne roditelje i oni su im dovoljni, ali djeci su potrebni i bake i djedovi. – Djedovi i bake neće pogriješiti ako poštuju roditelje svojih unuka, ako su im samo podrška; da ne zaborave kako nisu odgovorni za odgoj unučadi, jer oni imaju svoje odrasle i odgovorne roditelje.

Djedovi i bake imaju svoje mjesto u životu svojih unuka i svoj najveći adut – a to je ta bezuvjetna ljubav, zato na njima nije da odgajaju unučad, na njima je da ih vole. Mudra izreka kaže: „Kroz život ne gubimo ni ljubav, ni prijatelje, već samo naučimo tko su nam pravi.“ – Ljubav između unuka te djedova i baka je prava i neprocjenjiva, posebna ljubav koja ostaje za cijeli život.

Napisao: Vatroslav Vugdelija