Poljubi zemlju

Listajući dnevne novine naišao sam na intervju s redateljem Oliverom Frljićem čije predstave i performansi u ime umjetničkih sloboda, redovito izazivaju zgražanje jer vrijeđaju i nacionalne i vjerske osjećaje većine građana.

Opet je došao u Hrvatsku. Njegov boravak i njegove predstave u Austriji, u Slovačkoj, u Poljskoj, u Njemačkoj i gdje je sve bio, nisu dobro prošli pa se opet vratio nama i u ovom razgovoru samo nastavio tamo gdje je stao – vrijeđati Hrvatsku i Hrvate rječnikom na koji smo se već navikli u našim medijima: da smo banana država, zapeli u srednjem vijeku, da smo ustašoidna država, da smo nacionalisti i šovinisti, fašisti; ništa blaži nije ni prema vjernicima i Crkvi katoličkoj … Tko želi može naći taj intervju, a meni vrag nije dao mira pa sam ga pročitao do kraja. Na kraju sam bio ljut na sebe što sam uopće počeo čitati jer je pročitano u meni izazvalo baš mučan osjećaj. I to baš na dan međunarodnog priznanja Hrvatske i na dan kad se sjećamo mirne reintegracije Podunavlja … Srećom sam gledao rukometnu utakmicu između Hrvatske i Islanda, poslije koje sam na ovaj mučan intervju s Frljićem gledao kao na neku tamo najbeznačajniju stvar na svijetu. – Puna splitska arena navijača, puna hrvatskih zastava, kockastih majica, kapa, šalova, pjesme i pobjede, osmijeha i lijepih osjećaja pripadnosti rodu i domu. Na kraju svi na nogama, a onda čujem kako svi uglas pjevaju onu Mišinu „Poljubi zemlju po kojoj hodaš!“ I ja sam bio na nogama ispred televizora i pjevao glasno iz punog srca. Poslije sam rekao  „frljićima“: „ Ne morate vi ljubiti Hrvatsku, ali nemojte ni pljuvati po njoj.“

„Ministarstvo ljubavi“

Ovih dana svjedočimo polemikama glede prikazivanja filma „Ministarstvo ljubavi“ film je komedija. Kao i u svakoj polemici postoje barem dvije strane. Ovdje su to struka, tj. režija i glumci koji se pozivaju na umjetničke slobode i zgražaju se na spomen cenzure u demokratskom društvu; tu su i udovice poginulih hrvatskih branitelja, koje izražavaju svoje neslaganje jer ta komedija vrijeđa njih i njihove obitelji, na neki način se ruga simbolima i svetinjama Domovinskog rata; tu je i značajna činjenica da svi mi tu komediju financiramo s 800 000 proračunskih kuna, a činjenica je i da je film već prikazan u Srbiji, gdje je hvaljen i publika oduševljena … Nemam namjeru polemizirati, već kao običan građanin s prosječnim nacionalnim osjećajem nabrajam filmove: Kako je počeo rat na mome otoku, Maršal, Karaula, Svećenikova djeca, Agape, Ministarstvo ljubavi … Uglavnom komedije, na neki način ruganje i nacionalnom i vjerskom identitetu, obezvređivanje žrtve stvaranja Hrvatske države – jer kao da je sve to bila neka komedija. Dobro, neka komedija, ali je li moguće da naši umjetnici i režiseri ne mogu naći inspiraciju i snimiti jedan, ma dajte barem jedan ozbiljan film, nešto pozitivno, toplo, pohvalno o hrvatskoj domovini, o hrvatskom vojniku, o svome narodu, o nekom dobrom seoskom župniku, o običnom čovjeku, o udovici poginulog hrvatskog branitelja koja sama podiže i odgaja svoju djecu … Dajte, upotrijebite svoju umjetničku slobodu i napravite jedan takav običan film, kakvih imaju svi narodi, pa koliko košta da košta! – Zaželim se u zadnje vrijeme u svojoj Hrvatskoj pročitati, čuti i vidjeti nešto lijepo i pohvalno o domu i o domovini, o svom rodu i narodu, nešto plemenito, rodoljubno i domoljubno, nešto kao Mišina pjesma „Poljubi zemlju po kojoj hodaš, jer stare rane djedova skriva.“

Nacionalni osjećaj

Nacionalni osjećaj (nacionalna identifikacija) označava emocionalnu povezanost s nacijom, s državom i narodom. Hrvati su imali kroz povijest dosta problema vezanih za nacionalnu identifikaciju. Njihovo rodoljublje bilo je usmjeravano prema stvaranju hrvatske države. Zbog toga su optuživani za nacionalizam, šovinizam i genocidnost. Usprkos tome, odlučili su se za svoju državu, obranili je od oružane agresije, zahvaljujući zajedništvu kroz domoljublje i rodoljublje. Nacionalni osjećaj Hrvata u Jugoslaviji bio je ograničavan. To se provodilo fizičkom i simboličkom represijom tako da Hrvati uz osjećaj hrvatskog domoljublja i rodoljublja vezuju osjećaj krivnje zbog stalnog povezivanja hrvatskog domoljublja i rodoljublja uz nacionalizam, šovinizam, fašizam i genocidnosti. Tako da i danas u vlastitoj državi Hrvati imaju neslobodnu nacionalnu svijest (M.Vujević). Čeznuli smo za Državom, cijeli su je naraštaji sanjali, a danas se pitamo da li je imamo i da li je dovoljno naša. Zašto se pitamo? Očito nismo zadovoljni kako ona izgleda. To znači da je prava i uspješna država cilj koji uvijek iznova treba dostizati. Zato je važna nacionalna svijest, osjećaj pripadnosti domu i rodu, osjećaj zajedništva da se držimo skupa – to je država.

Neslobodna nacionalna svijest

Na žalost još ima onih koji su nesretni što postoji hrvatska država, njima smeta čuvanje svijesti o hrvatskoj posebnosti, a Hrvatsku prihvaćaju samo kao zemljopisni pojam. Ne osjećaju Hrvatsku pa misle da su građani svijeta bez granica i na sve nacionalno gledaju kao na nacionalističko. Na žalost, još ima onih koji su nesretni što postoji hrvatska država, a oni u njoj žive. Naš književnik Ivan Aralica napisao je: „1945. bacali su nas u jame, 1971. bacali su nas u tamnice, a sada nas jedva podnose.“  I danas u svojoj državi Hrvati imaju neslobodnu nacionalnu svijest. Biti rodoljub (sama riječ kaže) znači da ljubiš svoj rod, svoj narod; biti domoljub (i ovdje sam riječ kaže) znači da ljubiš svoj dom, svoju domovinu. To je prirodan i normalan osjećaj, nacionalni osjećaj i svijest pripadnosti domu i narodu. Razumljivo je da su kroz povijest drugi narodi, i Mlečani, i Austrija, i Ugarska, i Francuska, i Srbija i Jugoslavija, gledali na nacionalnu svijest i na nacionalne težnje Hrvata kao na ugrožavanje njihovih interesa i pretenzija, zato je svaki nacionalni osjećaj kod Hrvata za njih bio nacionalizam, šovinizam, sve do genocidnosti. Sve je to pridonijelo da i danas u svojoj državi i u svome domu, sa svojim narodom imamo neslobodnu nacionalnu svijest, što se može vidjeti u svakodnevnom medijskom frljićizmu svake vrste. Zato treba uvijek sebi posvijetliti da imamo Hrvatsku, imamo svoju državu ispunjeni san svojih predaka! Slobodno je volimo i slobodno izražavajmo svoj nacionalni osjećaj ne pravdajući se nikome.

Kulturna vrijednost

Petar Šegedin govori o nacionalnom osjećaju kao o kulturnoj vrijednosti. Naravno, pod pretpostavkom da je prožet dobrotom, ljepotom i pravednošću i da ga ne smijemo nikad unakaziti lišavajući ga tih kvaliteta. „Ne smijemo ga pretvoriti u iscerenu masku“, kaže Šegedin, „jer ako je kultura u najširem smislu usavršavanje i oplemenjivanje, ako je ona u užem smislu, ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku i u njegovim djelima, onda je nacionalni osjećaj kulturna vrednota jer usavršava čovjeka, čini ga spremnijim da čini dobro u korist zajednice. Pravi ponos na svoje i prava ljubav za svoje uvijek je povezan s poštovanjem drugoga.“

Voljeti svoj dom i svoj narod prirodan je osjećaj, imati svijest pripadnosti svome rodu i svome narodu poželjan je osjećaj, slobodno izražavati svoje nacionalne osjećaje u svojoj državi nešto je najprirodnije i najnormalnije. Nacionalni osjećaj ima mjesto u životu svakog čovjeka, ali treba ga ispravno njegovati i kultivirati. Onako kako Drago Ivanišević u svojoj pjesmi Hrvatska između ostaloga kaže: „Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda.

Hrvatska je riječ koju naučih od majke

I ono u riječi mnogo dublje od riječi

… te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi

I kud god idem sa mnom je Hrvatska!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija