Podigni oči svoje prema nebu

Dok sam „prelistavao“ jedan portal pozornost mi privuče profesor i fizičar Ivica Puljak, član stranke Pametno i naslov – „Od dubokog vjernika do nevjernika“. Gospodin Puljak i sam to potvrđuje: „Zaista sam bio duboki vjernik, svirao sam u crkvi, osnovao sam bend. Meni je i dan danas drago otići u crkvu pjevati. Ja se tih vjerničkih dana sjećam s radošću i veseljem … Kad sam počeo raditi znanost i kad sam pokušao te znanstvene ideje primijeniti na religijske ideje, ja to više nisam mogao. To je za mene postalo neodrživo. Ja sam sebi tada priznao da nisam vjernik. Ali ja i dan danas imam osnovne kršćanske vrijednosti, jednakost svih ljudi i poštivanje ljudskih prava.“ Na kraju je dodao: „Znanost i religiju nisam mogao pomiriti i danas imam hrabrosti priznati da nisam vjernik.“ –

Prva moja reakcija je bila – pa zar je danas potrebna neka hrabrost priznati da nisi vjernik? A onda sam se prisjetio riječi velikog Einsteina: „Znanost bez religije je kljasta, a religija bez znanosti slijepa.“ Pa sam se sjetio da sam već jednom glasno mislio o odnosima znanosti i religije („Marš na znanost“ 18.04.2018.) i ponovio mišljenje mnogih kako znanost i religija ne isključuju jedna drugu (ili-ili), već se međusobno prožimaju i nadopunjuju (i-i); kako je danas postalo gotovo smiješno kad oni koji ne vjeruju prisvajaju znanost i sve znanstveno samo za sebe negirajući vjernicima pravo da imaju bilo kakve veze sa znanošću jer su „zapeli u Srednjem vijeku“; i to danas kad i malo dijete i tko god hoće može naći na internetu koliko je bilo i koliko danas ima velikih ljudi i velikih znanstvenika kojima nije trebala nikakva posebna hrabrost posvjedočiti da su u isto vrijeme i duboki vjernici.

Znanost i religija

Od svih riječi gospodina Puljka „zazvonile“ su mi ove – „bio sam duboki vjernik“. Pa mi dadoše misliti: Što to znači i još kad sam za sebe kažeš da si duboki vjernik? Po čemu se to mjeri? Koliko je to precizno? Je li to tek subjektivni osjećaj da si sam uvjeren kako si veliki i duboki vjernik? Je li se tu radi o pameti i o inteligenciji koja ti pomaže da duboko „zaroniš“ u božanske tajne? Je li to pitanje konkretnog života i suživota s drugima po Božjem zakonu i po Evanđelju Kristovu? – I kako je moguće da čovjek „duboke vjere“ tako brzo postane nevjernik? Koji su to i kakvi znanstveni dokazi koji tako jasno isključuju Božju opstojnost? – U našem suvremenom i modernom društvu sve je moguće: danas je mnogo ateiziranih vjernika pa je moguće ići redovito u crkvu, biti na svim pobožnostima i hodočašćima da te vjera nigdje „ne dotakne“, a u isto vrijeme moguće je biti uvjeren da si veliki i duboki vjernik. A opet, s druge strane, ima ljudi koji nisu kao gosp. Puljak išli u crkvu, molili, svirali i pjevali, a opet moguće je da oni duboko proživljavaju i žive vjeru … Je li znanost znanstvenika odvlači od vjere? Da to nije tako potvrđuje veliki broj velikih znanstvenika vjernika (da ih ne nabrajam). James Tour, znanstvenik s područja nanotehnologije kaže: „Samo početnik koji o znanosti ne zna mnogo može reći da ona pojedinca odvlači od vjere. Ako znanost proučavate ozbiljno, ona će vas približiti Bogu.“

„Ako Bog ne postoji, zašto postoji nešto, a ne ništa?“

Gotovo svi znanstvenici su složni da svemir ima svoj početak bez obzira je li se veliki prasak dogodio ili nije, odnosno kozmološki argument je istinit jer su obje njegove premise istinite: sve što je nastalo, ima svoj uzrok, a svemir je nastao. I budući da svemir ima svoj početak, on mora imati i svoj uzrok, tj. svog začetnika. No, kad se kao začetnika svemira spomene Boga, ateisti odmah postave staro pitanje: „Tko je stvorio Boga? Jer, ako je svemu stvorenom potreban uzrok, tada je on potreban i Bogu?!“ – Onda njima odgovaraju teisti (vjernici): „Točno, načelo uzročnosti kaže da je uzrok potreban svemu što je nastalo! A Bog nije nastao, Boga nije nitko stvorio. On je nestvoren. Budući da je vječno biće, Bog nema svoj početak pa mu nije potreban ni uzrok.“ I tako ovi dijalozi i prepiske između teista i ateista traju i trajat će dok je čovjeka. To čak nije pitanje ni znanosti, ni dokaza (Nitko nikome nikada ništa  – nije dokazao); često je to pitanje volje, jer možeš iznijeti nepobitne dokaze utemeljene na logici i na znanosti, kad ima onih koji su puno uložili u svoje mišljenje, ima onih s velikim egom kojima je teško priznati pogrešku; tako da je pitanje Božje opstojnosti često tek emotivno pitanje, u smislu čim je nešto povezano s vjerom, to se odmah odbacuje i kao argument pozivaš se na znanost i na znanstvene dokaze. – Ovih dana čitam iznimno zanimljivu knjigu – „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist“, gdje autori odmah na početku pozivaju čitatelja da odgovori sebi na ovo pitanje: „Ako Bog ne postoji, zašto postoji nešto, a ne ništa?“ Jer, s obzirom na dokaze pred nama su samo dvije mogućnosti: 1. ili je nešto ni iz čega stvorio nitko i 2. ili je nešto ni iz čega stvorio netko!? – Koje je stajalište razumnije? Ono koje kaže da je ništa stvorilo nešto? Ne. Ništa ne dolazi ni iz čega. Nikad nije ni moglo! – A ako ne možeš vjerovati da je ništa bilo uzrokom nečemu, tada nemaš dovoljno vjere da bi bio ateist! Drugim riječima, puno više vjere je potrebno ateistu kad kaže da je nešto (svemir) nastao ni iz čega, nego što je teistu (vjerniku) potrebno da bi vjerovao da je nešto (svemir) nastao od Boga.

Preciznost

Bez obzira što smo rekli „da nitko nikome nikada ništa nije dokazao“, mnogi znanstvenici smatraju da je preciznost kojom je svemir eksplodirao te tako počeo postojati vjerojatno najuvjerljiviji dokaz za postojanje Boga. Razina do koje je svemir precizno podešen je zapanjujuća. Znanstvenici spominju 122 antropske konstante koje su međusobno ovisne pa mala i najmanja promjena u samo jednoj od njih 122 može utjecati na druge te tako uništiti uvjete koji su potrebni za život! – Npr. „razina kisika“ – Kisik čini 21% Zemljine atmosfere. Baš ova precizna brojka život na Zemlji čini mogućim. Kad bi razina kisika iznosila 25% vatra bi se palila sama od sebe, a kad bi iznosila 15% ljudi bi se ugušili?! – Ili, npr. „gravitacija“ – Njezina snaga koja privlači prema Zemlji može biti zastrašujuća, ali kako bi život na zemlji mogao postojati, ona mora biti upravo takva! Kad bi gravitacijska sila bila drukčija za samo 0,000000000000000000000000000000000000001%, naše sunce ne bi postojalo, a samim time ne bismo postojali ni mi. To se zove preciznost! – Da se svemir širio za samo milijunti dio sporije, širenje bi se zaustavilo i svemir bi se urušio. Da se širio brže, tada se galaksije ne bi oblikovale. Čak i neznatna promjena u brzini svjetlosti promijenila bi i druge konstante te isključila mogućnost života na Zemlji …

Nagib Zemljine osi koji iznosi 23 stupnja, je upravo onakav kakav treba biti. Kad bi bio samo malo drukčiji, površinska bi temperatura na Zemlji bila ekstremna. Da je pražnjenje atmosferskog elektriciteta (gromovi i munje) češće, bilo bi previše vatrenih stihija. Da je rjeđe, tlo ne bi primalo dovoljno dušika. Kad bi seizmička aktivnost bila veća, stradavalo bi mnogo više ljudi; kad bi bila manja, hranjive se tvari s dna oceana te iz riječnih pritoka ne bi vraćale na kontinent uslijed tektonskog podizanja tla. Da, čak su i potresi nužni za održavanje života na Zemlji!? – Neki znanstvenici će na ovakvu čudesnu i preciznu podešenost svemira reći da se dogodila slučajno, ali kako se može govoriti o slučajnosti kad je vjerojatnost gotovo nula da sve konstante, njih 122, budu takve kakve jesu, ako u obzir ne uzmemo Inteligenciju i Nad um koji je sve to kreirao?! – Baš jučer sam gledao jednu emisiju o svemiru i zapamtio riječi jednog fizičara: „Sa svakim našim putovanjem u svemir mi istražimo samo jedan sićušni dio, ali svaki put se vratimo ponizni i puni divljenja prema čudesnom i neizmjernom svemirskom prostranstvu.“ – U našoj galaksiji postoji sto milijardi zvijezda, a prosječna udaljenost između njih iznosi gotovo – 50 trilijuna kilometara! – Koliko je to 50 trilijuna kilometara? Objasnit ćemo to ovako: kada se svemirski brod nalazi u orbiti, on putuje brzinom od oko 27 000 kilometara na sat, odnosno brzinom većom od 7 kilometara u sekundi. Kad bismo svemirom putovali ovom brzinom, većom od 7 kilometara u sekundi, trebalo bi nam 201 tisuća i 450 godina da proputujemo pedeset trilijuna kilometara!!!???!!!  – Imajmo na umu da je to put između samo dvije zvijezde od stotinu milijardi zvijezda koje postoje u našoj galaksiji!!! – Koliko zvijezda ima u cijelom svemiru? Broj zvijezda u svemiru približno je jednak broju zrna pijeska na svim plažama na Zemlji!!! A ako se krećemo brzinom većom od 7 kilometara u sekundi, trebat će nam više od 200 tisuća godina da stignemo od jednog zrnca pijeska do drugog!!! Nebo je nevjerojatno!

“Često sve uzimamo zdravo za gotovo!“

Mnogo prije i Newtona i Einsteina i svih drugih velikih znanstvenika, kralj David je u 10. st. prije Krista u 19. psalmu kazao: „Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih“(19,2). Nekoliko stoljeća poslije prorok Izaija u ime Boga pita: „S kim ćete me dakle izjednačiti, da bih bio kao on?“ (40,25). Odgovor se nalazi u slijedećem retku: „Podignite oči svoje prema nebu i gledajte…“ (r.26)  – Zašto nas Bog upućuje da ga usporedimo s nebesima? Zato što Bog nema granica, a iz naše perspektive tako je i s nebesima. Bog je neograničeni, nestvoreni Stvoritelj svih stvari. U našem iskustvu samo nam jedan stvor može dočarati Božansku beskonačnost, a to je nebo. Nijedna druga slika kojom se pokušava dočarati Boga nije za to prikladna. Možda je upravo to razlog zbog kojeg prva Božja zapovijed zabranjuje „idole“, jer slike i kipovi ograničavaju Božje veličanstvo. Idoli su idoli bez obzira jesu li metalni ili ‘mentalni’. Samo nebesa kliču o Njegovoj beskonačnosti.

Dok sam čitao i pisao ove nevjerojatne podatke o svemiru, sve ove znanstvene činjenice, svako malo sam provjeravao jesam li ja to točno vidio i točno prepisao, jesam li ispravno shvatio? Izgleda da jesam, što je u meni samo budilo divljenje. – John Glenn, gledao je svemir iz svemirskog broda Discovery i rekao: „Gledati u ono što je stvoreno, a ne vjerovati u Boga za mene je nemoguće. Zapanjujuće stvaranje zahtijeva zapanjujućeg Stvoritelja!“ – Uslijed našeg brzog tempa života rijetko se zaustavimo kako bismo podigli oči svoje prema nebu i promatrali svijet oko sebe. To ostavljamo znanstvenicima pa što nam oni kažu i onda uzmemo od njih ono što nam se svidi i ono što je bliže našem svjetonazoru. Skloni smo svaku zapanjujuću pojavu ovog prekrasnog svijeta i svemira smatrati običnom. Često sve uzimamo zdravo za gotovo, smatramo da je to redovito, normalno i uobičajeno. Sve dok hodamo, dišemo i živimo ne zamaramo se s razmišljanjem kolika je razina dušika, kisika i ugljičnog dioksida, ili da sad mislimo o gravitaciji, o galaksijama, o suncu i izmjenama dana i noći, o godišnjim dobima? Sve nam je to nekako normalno, redovito i uobičajeno, ništa posebno.

No svemir je sve samo ne običan. I Korizma nas poziva „Podignite oči svoje prema nebu!“ jer nebo i čudesa svemira ukazuju i pokazuju Stvoritelja. Je li onda pametno zaključiti da je sve ovo nastalo slučajno, da je ova čudesna i precizna podešenost svemira slučajna? Koliko je pametno da to kaže bilo koji čovjek koji živi na Zemlji, na tom zrncu pijeska u našoj galaksiji među 100 milijardi zvijezda, gdje je udaljenost od zvijezde do zvijezde (od zrnca do zrnca pijeska) 50 trilijuna kilometara, a svemir se i u ovom trenutku širi brzinom svijetlosti i sve savršeno funkcionira? – Je li potrebno biti veliki i duboki vjernik ili veliki i duboki znanstvenik? Jesu li potrebna neka duboka vjerska i znanstvena razmišljanja? – Dovoljno je tek „podići oči svoje prema nebu“, diviti se i ponizno zahvaljivati.

Napisao: Vatroslav Vugdelija