„Pars pro toto“

Oduvijek sam znao da su djeca pravo čudo i da od djece imamo uvijek što naučiti („jer ako ne budemo kao djeca …“). Djeca nas uvijek iznova iznenađuju svojom iskrenošću, prostodušnošću i djetinjom mudrošću; vjerujem da svaki roditelj može ispričati barem jedan „mudri biser“ od svog djeteta.

Tako mi jučer kolegica s posla prepričava zgodu sa svojom kćerkicom: „Ulazim ja u dnevni boravak, ona (kćerkica) sjedi na podu zadubljena u svoju igru, a oko nje nered kao da je bomba pala. Igračke razbacane na sve strane toliko da nemam gdje nogu staviti. Baš sam se bila naljutila i počela sam vikati na nju: ‘Gledaj, cijela je kuća u neredu. Da si odmah pokupila i spremila te svoje igračke ili ću ih ja sve baciti u kantu za smeće!’ – A ona me s poda mirno pogledala i rekla: ‘Mama, nemoj se ljutiti. To je samo mali nered. Samo je pola kuće u neredu.’- Ostala sam zatečena s odgovorom i počela se smijati „Dat’ ću ti ja mali nered!“ Htjela je reći da je samo dnevni boravak u neredu, ali da su druge prostorije u kući (kuhinja, spavaonice, kupaonica …) da su one u redu. I u pravu je. Dijete je reklo istinu.“

Dio tretiramo kao cjelinu

U naslov sam napisao „Pars pro toto“ – latinske riječi za retoričku figuru koju doslovno prevodimo s „Dio za cjelinu“, tj. kada dio tretiramo kao cjelinu. Kad netko kaže „Želim se vratiti na svoje ognjište“, želi reći da se želi vratiti svojoj kući, a ognjište kao dio kuće predstavlja cijelu kuću. „Pars pro toto“ se jako često upotrebljava i u geografiji: Kod nas je uobičajeno reći „Bosna“, a to je samo dio države Bosne i Hercegovine; vrlo često kažemo „Engleska“, a mislimo na Ujedinjeno kraljevstvo velike Britanije; za Njemce često kažemo „Švabe“ („Švabija“), a to je samo jedna regija na jugu Njemačke … U klasičnoj retorici „Pars pro toto“ označava i tehniku namjernog laganja slušateljima kroz iznošenja samo jednog dijela informacije (odnosno istine). Tako je mali Ante došao iz škole, ulazi u kuću i glasno će roditeljima: „Dobio sam 5 iz likovnog!“ – roditelji ga pohvališe, Ante se preobuva, uzima loptu, izlazi vani, pokuca roditeljima na prozor, pokazuje palac i doviknu: „I 1 iz matematike!“ – i pobježe. Političari su u ovome „Pars pro toto / Dio za cjelinu“ najveći majstori; tako će se npr. vladajući pohvaliti da nam je izvoz porastao za 10% u odnosu na prošlu godinu, ali neće reći, već će prešutjeti, kako nam je uvoz porastao 15%! – Mali Ante je barem pokucao na prozor, rekao cijelu istinu i pobjegao. – Ne znam koliko će se baš uklopiti naš „Pars pro toto“ u ovu aktualnost, ali jednostavno ne mogu zaobići i ne spomenuti „zvjer s istoka“, kako smo nazvali dugo najavljivanu polarnu hladnoću, koja je napala „cijelu Europu“, a na Islandu 20 stupnjeva, „napala“ je i „cijelu Hrvatsku“, a zapravo je tek nešto više od očekivanog „napala“ samo njezin dio, tj. Gorski Kotar i Liku, koji su na zime navikli. Zato su se npr. Splićani pripremili, a i neki naši sugrađani su ispraznili police u trgovinama pripremajući se za tu „zvijer s istoka“. Toliko su nas plašili, toliko smo je čekali, a kod nas zalepršalo tek malo snijega i temperatura se vrti oko nule. Dobro je jedan čovjek na televiziji upitao: „Hoće li mi netko objasniti zašto se ovoliko kuka zato što je zima – zima!?“

„Slijepi za cjelinu“

Priča kaže kako su svi stanovnici nekoga mjesta bili slijepi. Jednom u njihov kraj dođe kralj s ogromnim slonom. Mještani su bili strašno radoznali i željeli su znati kako slon izgleda. Kako bi razriješili tu zagonetku, rekli bismo mi „osnovaše povjerenstvo“ i poslaše tri slijepa sumještanina. Nitko od njih nije nikada ni vidio niti susreo slona pa su ga radoznalo dodirivali rukama kako bi saznali što više informacija o njemu. Kad su se vratili svojim sumještanima, oni ih upitaše kakav je slon. Prvi slijepac, koji je dodirivao slonove uši, reče: „On je velik i okrugao, i debeo kao poplun.“ Drugi, koji je pipao slonovu surlu, doda: „Ne, ja znam kako slon izgleda. On je kao ravna i uska cijev, strašna i razorna.“ Treći, koji je dodirivao slonovu nogu, tvrdio je: „Snažan je i čvrst kao stup.“ Sva su trojica bila u pravu, ali svaki je iznio samo jedan svoj dio istine, jer su bili slijepi pa nisu mogli vidjeti potpunu sliku. – Slično je i sa svima nama. Često mislimo da je samo naš pogled jedini ispravan i da smo samo mi u pravu, a da zapravo nismo svjesni da vidimo, znamo i govorimo samo jedan dio istine, da smo „slijepi za cjelinu“. Ne lažemo mi, ali ne vidimo potpunu sliku pa je i naša istina djelomična, nepotpuna.

Strah – izvor predrasuda

Volim ovaj izraz pa ga volim i ponoviti: „Svi smo mi zatočenici svog ega i svojih predrasuda!“ Strah je glavni izvor predrasuda. Želimo vidjeti i čuti ono što mi želimo vidjeti i čuti, samo onaj dio, ili one djelove koji nama u datom trenutku odgovaraju. Ne vidimo svijet kakav on jest. Svijet vidimo kakvi smo mi. Najteže je odgovoriti sebi po pitanju kakvi smo mi zaista. To je jedna od naših najtvrdokornijih predrasuda. Lakše je donositi sudove o drugima, tada smo uvjereni kako su naše procjene dobronamjerne i istinite, ali to ne mora uvijek tako biti. I nije, jer sve ono što mislimo i tvrdimo, ne mora biti iskreno i istinito, pogotovo ako nismo svjesni da su naše ocjene i procjene „prošle“ kroz potisnute slojeve naše mržnje, zavisti, straha, napetosti, stresa … Kad nismo svjesni koliko smo zahvaćeni posebnim predrasudama kao što su stereotipi, generaliziranje pa i glasine. Stereotipi oslikavaju stvarnost u crno-bijeloj tehnici, stvaraju diskriminaciju u društvu na „mi i naši“ i na „oni i njihovi“; naravno da su „mi i naši“ uvijek bolji i uvijek u pravu, uvijek ispred „njih i njihovih“. Pri tome se često služimo etiketiranjem uvjereni u nepogrešivost svojih stavova i mišljenja. Kad bi nas netko upitao kakvi su Škoti, vjerojatno bi velika većina odgovorila – velike škrtice. – Pogrešno generaliziranje nastaje kad na temelju nedovoljnog broja slučajeva (naš „pars pro toto – dio za cjelinu“) zaključujemo za sve slučajeve. Kad je jedan Englez stupio na francuski teritorij, prve tri žene koje je susreo bile su sve tri plavuše. Zove telefonski doma i javlja im kako su sve francuskinje plavuše. Ili ovaj primjer koji nam je blizak: našao se jedan čovjek na proputovanju u jednom gradu, u nekoj od ulica vidio čovjeka kako „prekapa po kontejneru“, i on zaključuje kako su ljudi u ovom gradu siromašni i gladni.

Svijet – globalno selo

Najčešće nas lažu ili mi lažemo druge metodom „Pars pro toto“. Tu se laže tako da se dio zamijeni za cjelinu. Na primjer, ono u Splitu kad je bila prva „gej parada“, netko je pomidorom ili kamenom, ovisno o mediju koji je tu vijest prenio, pogodio u glavu jednog od sudionika u toj paradi, a onda mediji i udarni kolumnisti cijeli Split proglase konzervativnim, zatucanim, homofobnim gradom. Stara je teza da kad jednu laž ponoviš tisuću puta ona postaje istina. Primjera je bezbroj, posebno otkako našim životima upravljaju mediji, televizija, novine, Internet, otkako je svijet postao „globalno selo“. Jednostavno, senzacionalizam i crnilo tipa „što gore tim bolje“, postali su medijski najprofitabilnija roba. Sve teže je razlučiti što je istina, a što laž. Do istine se ne dolazi lako, nekada smo u situaciji da između „ponuđenih istina“ iz političkih rubrika, informativnog programa, biramo onu koja najbolje zvuči ili izgleda ili je najbliža našoj predstavi o tome. Eto, naša vlada je izabrala novog povjerenika za Agrokor, umjesto g. Ramljaka, i predstavila ga kao nastavak rješavanja problema i spas za vjerovnike, dobavljače i radnike, spas hrvatskog gospodarstva, dok oporba isto to vidi kao nastavak prevare i pljačke i u svemu vidi propast. Tko govori istinu a tko laže, kome povjerovati?

 Medijska pismenost

Vodeći hrvatski komunikolog prof. dr. Danijel Labaš kaže: „… Naviknuti smo na površnost, u medijima pročitamo samo naslove. Na društvenim mrežama smo postali djelitelji lažnih vijesti, vjerujemo svojim prijateljima, koji vjeruju svojim prijateljima, pa nitko ne čita, nego svi samo dijele. Sadržaj uopće ne provjeravamo jer nam se ne da čitati. Okruženi smo mnoštvom informacija pa naš prst jednostavno samo leti po ekranu, ne percipiramo uopće da bismo nešto trebali dublje pročitati. Mediji nam stvore dojam da nešto znamo, da smo dobro informirani (a znamo možda samo dio istine) pa donosimo pogrešne zaključke… S pravom optužujemo medije zbog senzacionalizma i žutila, ali mi pristajemo na to i utoliko smo odgovorni… Zato je važna medijska pismenost jer nas uči prepoznavati informacije (važne i nevažne, korisne i beskorisne, istinite i lažne). Površno informiran čovjek pogrešno bira, pogrešno odlučuje, pogrešno djeluje i radi zlo sebi i onima oko sebe, dok dobro informiran čovjek donosi ispravne odluke, sudjeluje u demokratskim procesima i može se zauzimati za boljitak društva u cjelini.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija