Ove žene duša su Metkovića

 

One su samozatajne i skromne. Različite, a opet tako slične. O njima ne možete čitati na novinskim stranicama showbizza, a njihove fotografije ne nalaze se  na naslovnicama poznatih ženskih časopisa. Ipak, ove su žene svojim doprinosom zadužile Metković.  Ove su žene bez ikakvog samoinicijativnog isticanja postale duša Metkovića. Ove su žene naše obilježje Međunarodnog dana žena.

„ Bilo je to 1. rujna 1963. u  Badžuli. Dan je bio sunčan, topao i bajkovit. Stara stolista je mirisala na kilometre, a cvrkut ptica i kreketanje žaba je činilo pravi malo orkestar“, prisjeća se svog prvog  radnog dana učiteljica Mirjana Majčica koja je u 40- ak godina rada obrazovno i emotivno odgojila mnoge generacije.  Svih tih godina, ističe, cilj joj je bio, učiti ih da poštuju jedni druge te da razlikuju bitno od nebitnoga. Iako su se generacije mijenjale, ne želi ni stare ni nove okarakterizirati negativno. Za nju su, naglašava, djeca, ljudi u malom a svakom tom malom čovjeku je trebalo prići na drugačiji način.

„Svaka generacija ima svoje specifičnosti a svako moje dijete je bilo vrijedno, uljudno i dobro. Ocjene su uvijek bile individualne. Da sam uspjela pronaći pravi način da dođem do tih mladih ljudi, shvatila sam kad sam uvidjela da oni s boljim ocjenama pomažu onima s lošijim. Jer,znate, to je najvažnije i najteže- naučiti ih da budu ljudi“, kazala je ova sada umirovljena učiteljica.

Posao je sreća 

Neku od njezine djece, na svijet je pomogla donijeti primalja Snježana Gluščević- Kozina koja je prvi porod  u metkovskom rodilištu obavila još prije 35 godina. U godinama rada bilo je lakših i težih situacija, ali ističe kako je odgovornost u ovom poslu još uvijek nepromijenjena i najvažnija.

„Ovaj posao je posao sreće. Pomažete da jedna mala nova osoba dođe na svijet. Gledate osmijehe majki i obitelji te veselje kad odlaze svojim kućama. Iako se u cijeloj državi rađa manje djece, pa tako i u Metkoviću, poroda još uvijek ima i žene su zadovoljne“, kazala nam je Snježana te dodala kako bi o godinama rada u rodilištu mogla napisati i knjigu jer svaki porod je priča za sebe.  „Žene prije gotovo da i nisu išle na ultrazvuk i sjećam se dana kad smo tek na porodu saznali da žena nosi blizance. Bilo je nevjerojatno ali i veselo. Teško razdoblje za nas bio je i rat, ali tada nismo razmišljali o uvjetima, već o kvaliteti posla“, kazala je Snježana.

“Sve čovjek može izdržati”

Dobrila Marušić s druge strane, već godinama po kiši, suncu i snijegu potpuno dobrovoljno ispraća ljude na drugi „svijet“ te redajući sprovode u Župi. Sv. Ilije pomaže obiteljima i bližnjima da se snađu u tim teškim situacijama. Redati sprovode započela je na nagovor gospođe Zorke koja je to radila prije nje, a sve ove godine donijele su joj i neke teške emotivne trenutke.

„Običaji ostaju isti, ali ljudi se mijenjaju i život ide dalje. Jedni odlaze a drugi dolaze. Bilo je teških trenutaka, posebice kad ode netko mlad. Zbog osobnih tragedija ti trenuci su mi sada još gori, ali trudim se dati snagu tim ljudima koji pate. Snaga se može pronaći, jer nema toga što čovjek ne može izdržati. Vjerujte, nema“, kazala nam je gospođa Dobra.

Borba i pobjeda protiv sustava

Pravi dokaz istinitosti njezinih riječi je Dajana Čotić, žena koja je pobijedila sustav i zadužila ne samo Metković, već i cijelu Hrvatsku.

„Upoznali smo  se na klapi i tako povezali. Gledao je on mene,  dolazio u butik gdje sam radila, svakodnevno osvajao te smotao oko maloga prsta. Shvatili smo da smo isti karakter, otvoreni, iskreni i veseli. Zaljubili se, vjenčali i dobili dijete“, ističe Dajana.

Nedugo nakon toga, njezinom mužu narušeno je zdravlje i tako je započela njezina borba koja je trajala 4 godine.  Toliko je prošlo od trenutka kada je od tadašnjeg  Ministarstva socijalne politike i mladih zatražila status njegovatelja za svog  supruga. Upravo zbog  te borbe danas status njegovatelja mogu zatražiti i supružnici, braća, sestre ili druge osobe koje žive u kućanstvu s osobama s invaliditetom i o njima brinu 24 sata na dan.

„Moj muž je bio otpisan, ali preživio je i dobili smo tu bitku. Shvatila sam da nakon toga možemo dobiti sve bitke. Bilo je teško ali dobri ljudi su mi pomagali. Najgore mi je bilo što su mene smatrali malo „pomaknutom“. Živjela sam po bolnicama, spavala na kovčezima i foteljama. Nisu me doživljavali, ali tako sam ga 3 puta spasila“, kazala je Dajana te dodala kako se trude da njihova svakodnevnica  bude sasvim normalna, a jednako kako ostale obitelji balansiraju, tako balansiraju i oni. Nekima je, ističe, lakše, a nekima teže.

Tužne i sretne priče 

Mnoge sretne i tužne priče kroz 30 godina rada  na tržnici vidjela je i čula Sofija Petković. I sama ističe kako je tržnica mjesto na kojem se kreće velik broj ljudi različitih raspoloženja. Iako ih je danas manje nego nekada naglašava kako svoje kupce još uvijek ima.

„Promijenilo se sve. Ljudi  je zbog velikih centara i recesije sve manje ali prema kupcima se još uvijek ponašam kao i prvog dana. Trudim se popričati sa svima. Također, volim i pokloniti svoje proizvode. Zbog toga nikada nisam imala manje, dapače, imala sam i više“, kazala je Sofija.

Baš kako je na tržnici manje ljudi, manje ih je i na ulicama te u parku. Ipak, postoje ljudi koji su zaslužni za održavanje manifestacija na kojima se svi ljudi imaju priliku okupiti. Jedna od njih je Ana Marević, majka  4 djece te žena bez koje je nemoguće zamisliti jednu od  tih manifestacija u Metkoviću i okolici. Maraton lađa, Raštikijada, Brudetijada i Toćijada samo su neke od njih. Iako najdražu ne može izdvojiti,  ističe kako joj je najvažnije da je u sve te manifestacije uključena cijela njezina obitelj.

„Kod svega je najvažnija volja. Mi smo uvijek nekako u krugu obitelji i to mi je važno jer želim djecu maknuti od mogućih poroka i Interneta. Bez obzira kakav je događaj, ljudi se druže i nekako pobjegnu od svakodnevnih problema“, kazala nam je Ana te dodala kako ćemo je dolaskom ljepših dana ponovo moć vidjeti u lađi metkovskih Gusarica s kojima je pobijedila na prošlogodišnjem ženskom maratonu.

Iako različite, sličnost koja povezuje ove žene je ljubav i volja, a zbog tih osobina ne pomažu samo sebi, već i drugima. Zbog toga su, zaslužile biti na ovom popisu kojem ćemo postepeno dodavati i mnoge druge.  Jer Dan žena nisu skupe večere u luksuznim restoranima. Dan žena nije ni fotografija buketa crvenih ruža na društvenim mrežama. Dan žena je prilika da im se zahvalimo na svemu što jesu. A ove žene su zaista mnogo.

Priredile: Ana Vučković i Ljiljana Rastočić