Ostati vani

Čovjek je od rođenja obilježen različitim čimbenicima. Prije svega, dijete koje dolazi na svijet, urasta u određenu kulturu i tradiciju koja oblikuje njegov način ponašanja, njegove navike i uvjerenja. Osim toga, tradicijom se oblikuje i čovjekov odnos prema sebi, svijetu i prema drugima. Opet, ovisno o ozračju i tradiciji, oblikuje se i čovjekov odnos prema Bogu. Rođeni smo na području koji su uvelike oblikovani tradicijom, prostorima koje je vjerski, crkveni, liturgijski život toliko prožimao da često kažemo kako smo vjeru primili već s mlikom majčinim. I jasno, na to smo ponosni. Budno čuvamo svoju vjersku tradiciju, svoj identitet i običaje i nastojimo ih svim silama prenijeti na nove generacije.

Je li moguće ostati vani?

Krist je u svemu odlazio korak dalje. On to čini i nedjeljnim evanđeljem. U njemu, kao da želi upozoriti na suptilnu opasnost koju skriva govor o tradiciji. U evanđelju Marko donosi prilično jednostavan izvještaj. Isus propovijeda okupljenom mnoštvu, dolazi njegova rodbina i traži da ga se pozove. Naizgled ništa spektakularno, ništa što bi nas moglo barem dirnuti. No, Marko donosi jednu rečenicu koja bi nama, onima koji su vjeru upili već s majčinim mlikom, mogla barem zazvučati zanimljivo. Marko veli: oko njega je sjedilo mnoštvo. Dođu braća njegova i – ostanu vani. Dok je oko njega sjedilo zaneseno mnoštvo koje ga prije nije poznavalo, dolaze njegovi, oni koji su od početka imali Krista u svojoj sredini i – ostaju vani!

Dopustite mi jedno pitanje – je li moguće ostati vani? Je li moguće roditi se i rasti u vjerskom ozračju, prihvatiti ugodu običaja, obreda i tradicije i ne prepoznati ono bitno? Je li moguće naviknuti se na Krista i smjestiti ga unutar lijepih okvira, a da nas njegove riječi ne diraju i njegov život ne potiče nasljedovanje? Moguće je. Moguće je kititi bor, paliti svijeće, pjevati pjesme, zanimljivo – čak i primati sakramente i propustiti ono najvažnije. Propustiti ono što je u kršćanstvu temeljno – ući u odnos s Isusom Kristom i postajati mu životom što sličniji. Kako on sam reče u evanđelju: vršiti volju Božju i postajati mu brat!

Evanđelje kao lijek

Kršćani, koji svojim životom druge ne podsjećaju na Krista, koji nemaju ništa njegovoga, postaju Kristu udaljeniji od mnoštva onih koji ga možda nisu imali priliku susresti, ali ga traže iskrena srca. U Crkvi nema dijagnoze kojoj lijek ne bi bio – Evanđelje. Evanđelje koje nije lijepa priča ili jeftina utjeha. Evanđelje je temeljni kriterij života vjernika. Onoga koji potpuno predaje život Bogu, a ne onoga koji je samo tradicionalno usuglašen s kulturom sredine kojoj pripada. Evanđelje nas i poziva na neprestano čišćenje pepela “vjere skrojene po vlastitoj mjeri”, u kojoj Krist i njegovo Kraljevstvo ne samo da nisu više izazov, već je Krist samo onaj kojega smo smjestili isključivo s desne Ocu i oduzeli mu pravo i mogućnost da se miješa u naš život. Krist želi ući u čvrsto čuvane posjede mojega života, oko kojih neprestano gradim sve više i čvršće suhozide. Ali Krist ih ne ruši. Krist jednostavno nudi. I dobiva prostora koliko mu dopustim.

Napisao: don Miroslav Rubić