Ogledalo i prozor

Autor: na 25. siječnja 2018.

 

Počet ću sa slikom o kravi koja daje puno mlijeka, a onda u jednom trenutku udari nogom u kantu i prolije mlijeko. Ovom slikom opisujemo ljude koji su dobri, vrijedni, pošteni, a onda u jednom trenutku naprave takvu glupost koja poništi sve to njihovo dobro: „Dobar je on dok ne popije.“, „On ti je bio primjer čovjeka dok nije počeo kockati.“, „Dobar je dok ga ne naljute.“ …

Ostajem kod mužnje krave, lako zamislim sliku kad netko muze kravu, i sad čujem iz djetinjstva mlaz mlijeka kako odjekuje u kanti. Ta lijepa idilična slika znade se zaista narušiti kad se krava prene, nešto je preplaši, ili je povrijedi onaj tko je  muze; tada se zna dogoditi da krava prevrne kantu s mlijekom. Reakcije onog tko muze budu različite. Najčešće se taj naljuti, bude vike i psovke, neki dodatno udaraju nogom u kantu, stvaraju buku i još veći nemir, neki tako ljuti iziđu iz štale i koga god vide kukaju i prepričavaju što im se dogodilo, opet viču i psuju, čak prijete da će prodati kravu, i zašto se to samo njima događa, neki u tom bijesu znaju i kravu udarati. No, ima i onih koji „ne plaču nad prolivenim mlijekom“; žao im je učinjene štete, ali nastoje smiriti situaciju, vidjeti što je uznemirilo kravu, umiriti je, promisle jesu li oni možda pogriješili, uzmu kantu i nastave musti kravu. Ne viču, ne bjesne, ne psuju, nikome se ne žale, ne proklinju sudbinu i zlu sreću, ne krive nikoga … Različiti smo, različito reagiramo, a razliku čine oni ljudi koji u kriznim situacijama reagiraju mirno i u najtežim slučajevima vide i pronađu barem nešto dobra.

„Vidjeti dobro u svemu“

Nekidan me posjetio prijatelj. Bio je u Hercegovini na sprovodu svojoj punici koja je nastradala u Zagrebu, usmrtio ju je autom mladi vozač na pješačkom prijelazu. On i žena su se trebali s njom naći s druge strane tog velikog križanja, vidjeli su kola hitne pomoći i policijska auta, a ni slutili nisu da je baš ona nastradala. Dok su on i žena prelazili cestu pokraj mjesta nesreće, ona je prepoznala na asfaltu majčine cipele i skamenila se od šoka. Malo dalje pod plahtama je ležalo majčino mrtvo tijelo. Ne treba spominjati koliki je to šok bio, kolika bol i kolika se praznina otvorila. A kolika pitanja?! Obitelj, prijatelji i rodbina skupili su se kod njih u stanu, a moj prijatelj je otišao na mjesto nesreće i bio tamo pet sati, sve dok je trajao policijski očevid i kaže mi: „Imao sam, prijatelju, o čemu razmišljati.“ Ženu mu je ova tragedija baš pogodila, ni poslije sprovoda nije se mirila s činjenicom da majke više nema i da je nastradala na tako okrutan način, ni kriva ni dužna. A zašto? – Prijatelj mi je prepričao što joj je on tada rekao: „Ne znamo zašto? Nitko ne zna. Sve skupa nema nikakva smisla, ali pokušajmo u ovoj tragediji vidjeti i nešto dobra po čemu njezina smrt neće biti uzaludna. Evo, danas na sprovodu pomirila su se njezina braća koji su godinama bili u svađi, zagrlili se i isplakali nad njezinim, nad sestrinim grobom. Zatim, svi znamo da je bolovala od raka i prošla 7 kemoterapija; tko zna bi li opet krenule metastaze i nesnosni bolovi, a ovako smrt je nastupila u trenu. Uostalom, kad nekoga volimo, volimo ga i kad je s nama i kad nije s nama. I na kraju, tko zna, možda će njezina smrt pomoći i našem sinu, koji je tek položio vozački, a stalno strahujemo zbog njega, jer mu ne možemo dokazati da ne vozi tako brzo; možda će i ona četvorica mladića iz auta koji ju je usmrtio naučiti pravu životnu lekciju, da će početi više cijeniti život i paziti na druge …“

Vrijeme gledanja samo u sebe

Uvijek su u svakom društvu bili na cijeni ljudi koji su znali reći pravu riječ u pravo vrijeme, koji su znali probleme gledati iz drugog kuta, koji su i u najtežim situacijama prepoznavali nešto dobra, smirivali strasti i budili optimizam. Danas teže dolaze do izražaja jer nam je društvo premreženo sijačima panike i nezadovoljstva. Dobronamjerni i razboriti glasovi jedva se čuju i prepoznaju. „Rabi, što misliš o novcu?“ upita neki mladić učitelja. „Pogledaj kroz prozor“, reče učitelj. „Što vidiš?“ „Vidim ženu s djetetom, zaprežna kola s dva konja i seljaka koji ide na tržnicu.“ „ Dobro, pogledaj sada u ogledalo. Što vidiš?“ „Što bih vidio, rabi? Vidim sebe, naravno.“ „Razmisli:“, reče mu učitelj, „i prozor i ogledalo načinjeni su od stakla. Vidiš, dovoljan je samo tanak premaz srebra po staklu da čovjek ugleda sebe.“ Puno nas je koji smo prozore pretvorili u ogledala. Mislimo da gledamo „van“, a zapravo nastavljamo gledati samo sebe. I zaista, ovo naše vrijeme je i bez ogledala vrijeme zagledanosti u sebe, vrijeme selfija i instagrama.

„Zašto ja?“

Dok živimo svoje živote zagledani u sebe, u svoje brige i u svoja očekivanja, svjedoci smo da nam život svako malo priredi velika iznenađenja: kad čujemo helikopter u gradu znamo da nekoga od nas ili od naših prevozi hitno u bolnicu; svaki put nas pogodi vijest da je neko dijete oboljelo od teške bolesti; svaka tragedija nas zateče nespremne, a kad se radi o nama osobno i o onima koji su nam bliski i koje volimo – teško se mirilo s činjenicama i postavljamo pitanja: Zašto? Zašto baš on? Zašto ja? Zašto sada? Ima li ovo ikakva smisla? – Čitam jučer vijest o iznenadnoj hospitalizaciju splitskog gradonačelnika, dijagnoza bolesti je zaista loša. Žao mi je čovjeka. Javna je osoba pa se sjetim one predizborne kampanje od prije godinu i nešto, koliko polemika, svađa, koliko je uvreda doživio, pa problemi u gradu, Kerepovac, Žnjan, dugovi, svi očekivaju i svi kritiziraju… On sam je sigurno imao puno planova i prioriteta, a onda se iznenada otkrije bolest i zaustavi te. Sigurno su tu i pitanja: Zašto? Zašto baš ja? Zašto sada? U konačnici, ima li sve ovo smisla? U ovakvim, kao i u puno težim situacijama, kad smo tužni i zagledani u svoju muku, dobro je imati nekoga pokraj sebe tko će nam najprije pomoći prihvatiti, otkriti nešto dobro u svemu tome i osnažiti te za borbu; dobro je imati nekoga pokraj sebe koji će nam i u najcrnjim trenucima pronaći barem mrvicu smisla, nešto slično kako je moj prijatelj rekao svojoj ženi poslije sprovoda njezinoj majci: „Da ništa u životu nije napravila, kad su se nad njezinim grobom braća isplakala i pomirila, njezin život i njezina smrt imali su smisla.“

Svijest o vlastitoj konačnosti

Znam, ljudi su različiti, različito razmišljamo, različite poglede na svijet imamo, različito reagiramo na životna iznenađenja i tragedije. Pitanja su nam svima ista, mi se samo u odgovorima razlikujemo. Ne znam koliko je žara (iskre ili plamena) u našim vjerovanjima (i tu smo različiti) i koliko nam ona pomažu u odgovorima o uzaludnosti i smislenosti naših života, ali mislim da bi nam svima, bez obzira na naše razlike, mogla pomoći svijest o vlastitoj konačnosti. Biti svjestan svoje konačnosti u žalosti i u radosti, u ljubavi i u bolesti … Biti svjestan svoje prolaznosti i samog sebe ne uzimati preozbiljno, ne zagledati se u sebe; kad si svjestan svoje relativnosti i prolaznosti svojih dana, lakše prihvaćaš životne nedaće i iznenađenja; kad si svjestan svoje konačnosti manje gledaš u ogledalu sebe, a više gledaš kroz prozor druge. Naše je samo ono što smo drugima dali.

Biti svjestan svoje konačnosti ne znači da si pesimist i da ne voliš život, već naprotiv, kad si svjestan svoje prolaznosti tada još više cijeniš život; tada nastojiš u svakom danu naći nešto pozitivno i kod svakog susreta vidjeti nešto dobro; tada nećeš samo kukati i već po uhodanom obrascu živjeti tuđe živote, već ćeš živjeti svoj život zahvalan na svakom danu i dat ćeš najbolje od sebe. Budimo svjesni svoje prolaznosti pa što god nam život donese i imajmo na pameti da se  život ne mjeri po duljini dana, već po širini ruku i dubini srca.

Napisao: Vatroslav Vugdelija 

Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik