Od pamćenja do zaborava

Poštovani čitatelji, u obitelji imam jednog člana, neću je imenovati, koja ima jedan poseban dar, sposobnost iliti mogućnost, ne znam kako to nazvati, ali u svakom slučaju je dar – pamćenje rođendana. Naravno da zna rođendane svih članova svoje obitelji, zna I rođendane bliže I daljnje rodbine, pamti rođendane kumova, prijatelja I njihove djece, pamti rođendane kolegama s posla, a ne bih se iznenadio da zna i poneki rođendan slučajnih prolaznika.

I to kod nje ide lagano i spontano, tako da me gotovo svaki dan upita, onako uz jutarnju kavu: „A Znaš li kome je danas rođendan?“ – Naravno da ja ne znam i ako ovako nastavim zaboravljati, zaboravit ću i svoj rođendan. Sreća je opet što imam nekoga uz sebe koji dobro pamti i ne zaboravlja.

„Sve više zaboravljamo“

Mnogi će se požaliti kako u zadnje vrijeme sve više zaboravljamo. Nekada se ne možemo načuditi, ljuti smo na sebe, kako smo u nekom trenutku mogli to nešto jako važno zaboraviti. U svojoj „Svaštarnici“ naišao sam na zanimljivu priču o zaboravljivosti, možda ćemo se mnogi u njoj prepoznati, barem djelomično. Čovjek priča: „Nedavno mi je utvrđen G.D.Z.S. – odnosno: Gubitak Djelotvornosti Zbog Starenja. Na primjer: Htio sam, eto, oprati svoj automobil. Krenuo sam zato prema garaži, ali usput spazih da na kuhinjskom stolu još uvijek leži nedirnuta pošta. Prema tome, treba prvo pregledati poštu; moglo bi tu biti nešto važno! Zato odložim ključeve automobila na kuhinjski stol, izvučem račune iz pristigle pošte, a reklame sam htio baciti u kantu za smeće. Kad, gle, kanta je puna do vrha!!! Tako vratim poštu na stol, kako bih prvo, prije nego što zaboravim, ispraznio kantu za smeće. Kontejner za smeće je vani, pa se moram preobuti, ali bolje da prije toga ipak pregledam račune i sredim uplatnice. Uzeo sam blok s uplatnicama, ali… sve uplatnice su potrošen. Nema više ni jedne u bloku … Drugi blok imam u radnoj sobi. Odem tamo, gdje uz tipkovnicu svog računala nađem dopola ispijenu limenku Coca-Cole. Zato, odložim blok sa uplatnicama, jer prije toga bi trebalo popiti Colu, prije nego što se, ne daj Bože, ne prevrne na tipkovnicu. Ali, bljak! Cola je mlaka. Znači, prvo s njom u frižider da se rashladi. I tako, noseći Colu u kuhinju, vidim uvenulo cvijeće u vazi – hitno mu trebam donijeti vode!

Nema mi druge; odmah odlažem Colu na pomoćni stolčić. A tu, gle čuda, nađem svoje naočale za čitanje, koje sam nesvjesno odložio  tražim ih još od jučer … Dobro, naočale su važne … Ali najbolje je ako odmah zalijem cvijeće, prije nego što odnesem svoje naočale nazad u radnu sobu. Zato vratim naočale na stolić, napunim kanticu s vodom – ali tad ugledam na kuhinjskoj polici daljinski za TV! Netko ga je ostavio baš tu, u kuhinji.  I pomislim … Kad navečer budemo htjeli gledati TV, opet ćemo svuda tražiti daljinski. Znači, odmah idem ostaviti daljinski na svoje mjesto, na stolić pored kauča. No svejedno moram prvo doliti vode u vazu, kako cvijeće ne bi do kraja uvenulo! I tako, držeći upravljač, dolijem vodu u vazu i vraćajući je na mjesto, zapnem za prag i prolijem vodu po podu … Uh, ostavljam daljinski ponovo na policu, odem po krpu i kantu i brišem prolivenu vodu … Konačno sada mogu otići prema ulaznim vratima stana, ali … Nikako se ne mogu sjetiti što sam zapravo namjeravao uraditi?! Pokušavam se prisjetiti, ali sve je uzalud … I tako razbijam glavu sve do večeri. Ništa! Ništa! Ne mogu se sjetiti i gotovo …

A navečer: – Automobil nije opran. – Računi nisu plaćeni. – Mlaka Coca-Cola stoji na radnom stoliću u kuhinji. – Cvijeće sam tek poškropio vodom. – Kanta za smeće nije ispražnjeni. – Gdje mi je ostao blok s uplatnicama? – Ne mogu više naći daljinski upravljač za TV?! – Ne znam gdje su mi naočale za čitanje. – I nigdje ne mogu naći ključeve od automobila … I tako, na kraju, moram zaključiti: Iako danas nisam ništa dovršio, ipak se nikako ne mogu oteti dojmu da sam cijeli Božji dan bio žestoko zaposlen i zato sam sada ovako k’o pas umoran!!! Jasno mi je, zapao sam u grdnu nevolju. Uopće se ne bi trebao  smijati, jer ako ne danas – i ti si sutra na redu da ti se nešto slično dogodi. Starenje je neizbježno, mudrost je tek jedna mogućnost, ali smijati se na svoj račun: to je uvijek dobra terapija.“

„Sebe od jučer usporediti sa sobom od danas..“

Dok ovako optimistično koračam prema starosti, znam se našaliti i reći da možda ne bi bilo loše u starosti puno toga zaboraviti. Možda bi bilo lakše podnositi te dane, jer ako nastaviš dobro pamtiti i ništa ne zaboravljati, tko će pod stare dane bez snage nositi i podnositi sve te brige, strahove i neizvjesnosti. A ovako lijepo zaboraviš i ne znaš da nosiš … Naravno da se samo šalim. Bit će kako će biti i kako Bog da, no nikako nije dobro u starosti ostati bez pamćenja. Demencija je teška bolest i tužno stanje za svakoga čovjeka i za njegove najbliže. Ne samo da zaboravimo svoje najdraže, djecu, obitelj, prijatelje, ti zaboraviš i svoj život, ne sjećaš se samog sebe (ili se „krivo“ sjećaš, ili samo djelomično i na trenutak). Kad zaboraviš sebe, svoju prošlost i sve u njoj, gubiš svoj identitet, nemaš se čega sjećati i nemaš u starosti od čega živjeti. Ono je Kirkegaard rekao da se život može razumjeti samo gledajući unatrag, ali se može živjeti samo gledajući unaprijed.“ Da bismo sebe bolje razumjeli moramo moći sagledati vrijeme koje je za nama, svoje uspjehe i neuspjehe, svoje pobjede i poraze, svoje tuge i svoja veselja; treba nam naša prošlost, naša sjećanja, naše uspomene da bismo bili svjesni sebe i svog identiteta. Treba nam „zdrava pamet“ i zdravo sjećanje da bismo mogli sebe od jučer usporediti sa sobom od danas.

Vrste sreće

Naravno da je u tom našem sjećanju i uspoređivanju sebe od jučer sa sobom od danas neizbježno pitanje sreće: jesam li bio sretniji prije, nego što sam danas? – Psiholog Daniel Kahneman je došao do zaključka da postoje dvije različite vrste sreće. Prva se temelji na doživljaju, odnosno, na životnom iskustvu, a druga na pamćenju, odnosno, na priči o vlastitom životu. Kako bi ove dvije sreće razjasnio, Kahneman koristi pojmove „iskustveno ja“ i „pamteće ja“. „Iskustveno ja“ živi u sadašnjosti i doživljava upravo ono što se sada događa, a „pamteće ja“ je pripovjedač koji na temelju svog iskustva stvara priče. Jedna je žena bila u sretnom braku punih sedam godina. Pričala je kako joj je lijepo u braku, a i vidjelo se na njoj da je sretna. Međutim, taj brak je završio naglo, suprugovim preljubom. On se zaljubio u drugu, a ona je ostala u šoku, reče „Uništio je naših sedam godina braka!“ No, je li tih sedam godina zaista uništeno? Nije. Njezino „iskustveno ja“ je doživjelo sedam godina sreće, ali njezino „pamteće ja“ kaže da to ništa ne vrijedi, jer je završilo kako je završilo. – Sinoć sam slušao i uživao u muziciranju učenika iz naše Osnovne glazbene škole, baš sam uživao. Jedna djevojčica je baš lijepo svirala, ali negdje pri kraju točke, možda zbog treme, stala je i nije znala nastaviti, ustala je i naklonila se publici. Naravno, to je bilo simpatično i dobila je veliki pljesak, ali na njezinom licu se vidjelo koliko joj je muka. Eto, njezino „iskustveno ja“ kaže da je veliku većinu skladbe odsvirala odlično, ali njezino „pamteće ja“ kaže da to ništa ne vrijedi i cijeli svoj nastup će pamtiti kao loš. – Slično je i s prijateljstvom, zaboravimo sve one trenutke i ljepotu prijateljevanja, naše „pamteće ja“ zadrži samo onaj trenutak, riječi ili razlog prekida prijateljstva i pamti cijelo prijateljstvo kao neuspjelo i loše.

„Iskustveno ja“ i „pamteće ja“

U ljudskoj prirodi je da bolje pamtimo početke i krajeve, a da cijelo svoje iskustvo i cijeli život „mjerimo“ i vrednujemo po najintenzivnijim trenucima sreće ili nesreće. Većina ljudi u našem društvu više cijeni sreću „pamtećeg ja“, nego sreću „iskustvenog ja“. Sreća „pamtećeg ja“ lakše se vidi i ispriča; može nečija životna priča biti i izgledati vrlo sretna, a da se osoba u svom životu osjeća prilično nesretno. Tako jedna žena priznaje da ima dobrog muža, zdravu i pametnu djecu, dobar posao, da je uspješna tako da se njezino „pamteće ja“ ima čime pohvaliti, ali u trenucima iskrenosti ta ista žena zna reći da se jako rijetko osjeća sretnom i zadovoljnom. Njezino „iskustveno ja“ pati.

Većina ljudi u našem društvu više cijeni sreću „pamtećeg ja“, lakše se vidi i ispriča, međutim, da bismo zaista imali kompletan život, treba nam i jedno i drugo. Treba nam zadovoljstvo koje je usidreno u sadašnjosti i treba nam zadovoljstvo koje smo stvorili u prošlosti. Nije dobro ostati u prošlosti i redovito započinjati priču „Eh, kad sam ja bio…“, ili „U moje vrijeme…“, nije dobro ostati na pričama, jer kao da od života više ne očekuješ „Bog zna što“, prestaješ doživljavati, planirati, na neki način prestaješ živjeti. Nije dobro biti samo u ovome trenutku, jer je tvoj identitet sadržan i u prošlim trenucima, treba se uhvatiti u koštac s nedovršenim životnim pričama iz prošlosti i stvarati nove koje planiramo ostvariti u budućnosti. Važno je uvijek biti na putu i imati neki svjesni cilj. Tako je lakše sačuvati sebe, zdravu pamet, zdravo sjećanje, biti zadovoljan sa sobom od jučer, ali i zadovoljan sa sobom danas. Arsen Dedić je to lijepo rekao u jednoj rečenici koju je uputio svojim prijateljima: „Ako svi ostarite, ja neću imati s nikim ostati mlad. I ta će mi mladost teško pasti.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija