„Od čega ti živiš?“

Jedna studentica je iz Zagreba došla doma za Uskrs, a kad su roditelji vidjeli koliko je smršavila, malo je bilo reći da su ostali zaprepašteni njezinim izgledom. Najprije su bili u strahu da je nešto boli, a kad im je ona rekla da je na nekoj posebnoj dijeti, kako joj je super i da se odlično osjeća, onda su bili ljuti na nju i uslijedile su kritike, savjeti, pokušaji da se urazumi, da se ne igra sa svojim zdravljem, već da se pazi i normalno hrani. Sutradan je naša studentica išla s ocem na selo posjetiti svoju babu, a kad ju je baba ugledala, skoro je zaplakala: „Ajme meni, dijete moje, što si to od sebe napravila? A od čega ti živiš, jadna ti sam?!“ – Umjesto unuke s odgovorom „uskače“ njezin otac, tj. babin sin: „Od gladi, majko! Eto od čega živi! Od gladi! Ali, džaba je svima nama govorit, ona goni po svome!“

 „Roditelji su uvijek roditelji“

Priznajem kako mi se lakše uživjeti u roditeljsku ulogu, pokušavam razumjeti i našu studenticu, a babina reakcija me inspirirala za ove Misli – „Od čega ti živiš?“ – Roditelj je uvijek roditelj. Kada dijete ode od kuće, studirati ili raditi, roditeljima ostaju brige: obično je majka s njima „na vezi“, zove, pita, savjetuje, a otac se briga na svoj način pa zna upitati ženu: „Jesu li djeca zvala? Jesi li ih čula?“ – Roditeljska briga nikad ne prestaje, a najveća je kada dijete prvi put ode od kuće. Roditelj je uvijek u nekom strahu i u iščekivanju, stotine pitanja mu prolaze kroz glavu: Je li ga možda nešto boli? – Na mobitelu je zvučala neraspoloženo, tko zna što joj je, možda je nešto muči, a ne želi mi reći? – Je li mu teška škola? Je li ima problema sa onim ispitom kojeg nikako ne može položiti? – Kako se slaže s cimericom, s cimerom? – Je li je možda gnjavi gazdarica ? – Ima li dovoljno novca? – Kako se hrani? – Je li gladna? … Pa onda roditelji, majka, zove, priprema, organizira i šalje pakete (autobusom ili po nekome) svome djetetu „u dalekom gradu“, uz objašnjenje: „Znam ja da njemu/njoj nije potrebno, ali on ovo voli pa neka se počaste. Svakome je drago primiti paket od kuće!“ – A kada dođu kući ovako za Uskrs i ono za Božić željni jedni drugih, onda ih pazimo i hranimo, ispeglamo, napunimo torbe neka im se nađe i ispratimo na autobusni kolodvor i – dakako – brige opet ostaju. To malo dok su nam u kući roditelji traže zgode i prigode priupitati ih o studiranju, dokle su došli, koji su im planovi, ima li nekih poteškoća, ja redovito pitam „za emotivni život“, a oni mi redovito ne odgovore…

Razgovor i zagrljaj

U takvim trenucima razgovora roditelji „prirodno“ počnu zvučati kao oni koji dijele lekcije iz svog bogatog životnog iskustva, pozivaju se na svoju majčinsku i očinsku brigu i dužnost, neki će naglasiti i svoju žrtvu koju podnose „da bi se ti mogao školovati …“; roditelji ne prestaju dijeliti savjete, upozoravati na opasnosti, ponavljati i ponavljati sto puta rečeno. A djeca, zapravo cure i momci, uglavnom imaju dobru volju poslušati, kada tek stignu, na početku, a onda im to počne smetati, te uvijek iste riječi o istim stvarima, pa se naljute, prigovore, zamjeraju roditeljima što nemaju povjerenja u njih jer oni nisu više djeca, zna doći i do svađe, padne i poneka suza … Djevojka je bila jako loše volje. U kući je bilo previše obveza, previše ispita u školi, svega previše … Majka je držala jednu od uobičajenih propovijedi s mnoštvom uvjeravanja, objašnjenja i preporuka. Djevojku je sve to još više ozlojedilo. Pogledala je majku u oči i povikala: „Mama, umorna sam i dosta mi je više tih tvojih uvijek istih predika! Zašto me, umjesto toga, ne zagrliš!? Samo to! To će mi više značiti od svih riječi i savjeta.“ – Majka je ostala iznenađena, a onda je očiju punih suza raširila ruke i rekla: „Tako bih željela da i ti mene zagrliš !“ Raširila je ruke, zagrlila kćerku i privila je k sebi, kao nekoć kad je bila djevojčica.

Vrijeme apsurda

Na naše pitanje „Od čega živiš?“, ili „Čime se hraniš?“ ova djevojka i njezina majka možda bi odgovorile: „Od zagrljaja!“ Svatko, bez obzira na dob, treba podršku i nečiji zagrljaj, treba nježnost i neki konkretan oblik ljubavi. Reklo bi se da smo gladni zagrljaja. No, najčešće na upit „Od čega živiš“ tražimo drugačije odgovore; pomislimo odmah na nešto materijalno, na posao, na plaću, zaradu, životni standard i sva nam životna snaga ode u tom pravcu. Zaista živimo u vremenu apsurda, nije to teško vidjeti, nikad nije bilo više obilja, a nikad nam nije više nedostajalo. Zaista, uvijek nam nešto fali. To zaključimo sami ili nas svakodnevno upozoravaju što nam to fali. Poznato je da se stanje u nekom društvu najbolje vidi po reklamama na televiziji. – Jeste li primijetili kako već mjesecima (pa i godinama) gotovo da nema TV kanala gdje se nešto ne kuha: „3,2,1 kuhaj“, Večera za 5, Kod Ane, kod ovoga i kod onoga … Jede se, pije, degustira, dijele se recepti, organiziraju sajmovi, izlažu domaće delicije, sve više OPG-ovi nude svoje proizvode, uvijek se nešto kuha, jede, pije i nazdravlja. „Od čega živiš ili čime se hranimo“ objašnjavaju nam nutricionisti: upozoravaju i savjetuju o dobrim i lošim kalorijama, o kolesterolu i mastima … Poslije njih „nastupaju“ promotori zdravog života, instruktori tjelovježbe, fitnessa, pilatesa, joge i pokazuju vježbe za prsi, za bedra, za gluteuse, za leđa i kralježnicu … I dakako nude nam da kupimo svakakve sprave koje će nam pomoći da „isklešemo svoja tijela“. Ideal je savršeno, isklesano tijelo. Pokazuju ih u novinama, časopisima, po portalima … Požuruju, jer je ljeto pred vratima.

Jesmo li sretni?

Znamo da je dobro paziti što jedemo, biti umjeren, povremeno biti na dijeti, zdravo se hraniti, kretati se i vježbati, ali teško je biti discipliniran i ustrajati u dobroj nakani zdravo živjeti i imati isklesano tijelo. No, i za to ima rješenje – pogledajmo reklame – nude nam tabletu za bilo koju situaciju, samo recite što vas muči. Sve će to tableta učiniti umjesto nas. – Jedna reklama me svaki put ostavi u čudu, a ponove je svako malo: mlada žena se tuži kako joj je teško, kako je prezaposlena, posao, djeca, kuća, ne stigne, boli je glava, razdražljiva je, umorna, bezvoljna (i još je ona toga nabrojala), ali otkad svako jutro uzme tu određenu tabletu, sve joj se promijenilo nabolje! Nasmijana je, dobre volje, sve stigne, ništa je ne boli, sretna je … A na pitanje: „Što kaže vaš suprug!“, ona nam u povjerenju kazuje kako joj je te tablete otkrio i preporučio baš njezin muž!? – „Kako živimo? Od čega živimo?  Čime se hranimo? Kako nam je? Jesmo li sretni?“ Vjerojatno ste pročitali kako su Danci najsretnija nacija u Europi, možda i u svijetu. Vjerojatno su kriteriji bili BDP po glavi stanovnika, plaće, standard, školstvo, zdravstvo, uredna socijalna država, uređeno pravosuđe. A odmah poslije pročitam informaciju da je baš u Danskoj najveća potrošnja antidepresiva (tableta) i najviše samoubojstava. – Od čega živimo i čime nas hrane? Hrane nas sa strahom. Svakodnevno i samo gomilamo brige. Hrane nas crnom kronikom, urotama, izdajama, straše ratovima i globalnim zatopljenjem, udbom, fašizmom i antifašizmom, Agrokorom i Istanbulskom konvencijom, raznim bolestima i epidemijama … I to ne prestaje, samo slažemo strah na strah i brigu na brigu …

„Straše nas životom i budućnošću“

Neki je dječak zatvorene lijeve šake dolazio u školu. Kad ga je učiteljica ispitivala, ustao bi i odgovarao držeći lijevu šaku zatvorenu. Dok je pisao, lijeva je šaka bila stisnuta. Jednoga dana učiteljica ga pred svima upita zašto mu je šaka stisnuta. Dječak najprije nije htio odgovoriti, no kako je učiteljica bila uporna, odlučio je otkriti tajnu. „Kad ujutro pođem u školu, mama mi u dlan lijeve ruke utisne jak poljubac. Zatim mi zatvori šaku i smiješeći se kaže: ‘Dobro čuvaj mamin poljubac!’ – Zato mi je šaka uvijek zatvorena, jer je u njoj poljubac moje mame.

Od čega živimo i čime nas hrane? Najprije nas straše životom i budućnošću, a onda nas „hrane“ tabletama da to lakše izdržimo; I da! Nude nam razna osiguranja da osiguramo svoje brige i strahove. Bio sam na autobusnom kolodvoru kad su oko ponoći roditelji ispraćali svoje studente, sinove i kćeri: na rastanku poljubac i zagrljaj, poneka nježna riječ „Čuvaj se! Pazi na sebe! Javi se kad stignete“, poneka suza u oku… Nikad se roditelji neće riješiti brige i straha za djecu, nikad ne znaš što će im život donijeti, ali možeš biti puno mirniji i sigurniji ako si ih u kući i u obitelji „nahranio“ ljubavlju i lijepim odgojem da imaju poslije „od čega živjeti“ pa gdje god ih put odvede. – Naiđoh i na ovu lijepu misao: „Ako imaš obitelj koja te voli, nekoliko dobrih prijatelja, hranu na stolu i krov nad glavom… Bogatiji si nego što misliš!“ Rekli bismo u duhu ovih misli – Dobro se hraniš i imaš od čega živjeti.

Napisao: Vatroslav Vugdelija