Od Božića do Božića

Kad se nađemo ovako ispred samog Božića, tema ovih Glasnih misli već je zadana. Tema je očekivana, ali misli je teško staviti na papir jer – hajde recite – što se više može reći o Božiću a da nije već rečeno bezbroj puta i na bezbroj načina?!

Iskreno, nisam znao u kojem pravcu krenuti i koju misao o Božiću uputiti, kad mi se čini da, iako još nismo do Božića stigli, da je već sve rečeno i da se nema više što dodati. Pa već više od mjesec dana vlada slavljeničko ozračje u ime Božića, odnosno u ime Adventa!? To dvoje smo stopili u jedno tako da smo s Adventom već opjevali i proslavili sam Božić i samo treba nastaviti feštati. I inače, naše vrijeme je vrijeme pretjerivanja svake vrste koje onda dolazi do svog vrhunca baš u ovo vrijeme. Tako se mnogima čini i ove godine da se u ovim pretjerivanjima svake vrste u ime Božića izgubio sam Božić i božićni duh; da se onaj pravi, istinski Božić pogubio u ovom našem konzumerističkom i komercijalističkom vremenu.

Otimanje Božića

Odmah ću za sebe reći da me ne smetaju ovi izvanjski sadržaji koji se svake godine sve više „kače“ uz Božić, a Božić nisu. Ne bojim se ja za Božić, jer Božić nadilazi daleko sve svoje simbole i sadržaje koji ga prate kroz cijelu povijest sve do naših dana. Ne bojim se jer uvijek o meni samo ovisi kako ću ja Božić dočekati, kako slaviti i kako ću Božić doživjeti. Jedna žena je na svom statusu ovo napisala: „Da nismo malo pretjerali? Po 17 vrsta kolača, po 12 vrsta kiflica, pića više nego u diskontu, ukrasi svih vrsta, veličina i boja. O poklonima da i ne pričam… A jesi li pripremila išta za Isusa? Kakav poklon njega čeka? Ribanje kuće od krova do podruma kao da će Isus gledati ima li prašine po ormaru u spavaćoj sobi. Neće. Gledat će ima li prašine na tvom srcu… I jesi li otresao mrve sa svoje duše. Lako je za tepih… Karikiram, ironična sam, preuveličavam. Jesam li?… Sve mi se čini da nam otimaju Božić iz ruku, a guraju šljokice i sjaj, ukrase i poklone. Jer ne znamo mi što je Božić. Veselje smo zamijenili strepnjom, iščekivanje napetošću, a radost brigama… Molim vas, vratite nam Božić! Vratite nam male poklone od baka i strina, vratite nam obiteljska druženja umjesto „božićnih“ partyja po diskotekama i cajkama, vratite nam suhe smokve i orahe umjesto 14 vrsta kolača… Vratite nam Božić u kojem je Isus u jaslicama, a ne Djed Mraz u sanjkama, u kojem je bitno da je obitelj zajedno za stolom, a ne da preko vibera čestitaju jedni drugima… Okanimo se kolača i prašine i okrenimo se jedni drugima. To je Božić!“

Radost i Božić

Svuda oko nas osjeća se taj nekakav pritisak najbolje vidljiv kroz televizijske reklame koje u ovo božićno vrijeme (i puno prije Božića) proklamiraju i nameću obiteljsku sreću i blještavilo. Jednostavno moraš biti sretan u ovo vrijeme, jer se u ovo vrijeme Božića – eto – mora biti sretan! U ovo doba bombardirani smo iz sveg oružja vizijama obiteljske sreće. Trebamo biti dio velike obitelji okupljene u divno okićenoj kući u kojoj vlada smijeh, pjesma, ljubav i sklad. I trebamo imati dovoljno novca kako bi ga mogli potrošiti na poklone i tako usrećiti obitelj i prijatelje. Ako se uspoređujemo s ovim nametnutim idealima „božićne sreće“ većina nas će se osjećati razočarano. A što ako u stvarnosti toga nema, ako osoba nije sretna i ne može biti sretna. Znamo da sve obitelji nisu sretne i mnogo ih je prožeto boli i samoćom. Možda ove blagdane uspoređujemo s prošlima, kad je sve bilo na svom mjestu, a stvari su se u međuvremenu promijenile. Ako su se ove godine otac i majka razveli, kako djeca i roditelji pa i šira obitelj doživljavaju ovaj Božić i obiteljsku idilu kakva im se s ekrana nudi? Tu ni pokloni ne pomažu. Prosinac je posebno teško vrijeme za velik broj ljudi. Nije isti ovaj Božić ako ga slavimo bez drage osobe, koja je možda umrla ili je daleko u tuđini; uspoređujemo Božiće s njima i bez njih pa nam ovaj Božić  samo povećava bol gubitka, povećava usamljenost i podsjeća nas na ljubav koja nam nedostaje. Za Božić se tako okupila obitelj, došla djeca i njihova djeca; obiteljsko ozračje, božićna idila, svi veseli i raspjevani. S njima je majka, a otac je umro prije dvije godine. U tom veselju i druženju djeca primijete suze majci u očima, skupiše se oko nje, grle je i tješe, a ona će njima: „Djeco moja, drago mi vas vidjeti kako se družite i veselite, ali ja jedva čekam slaviti Božić sa svojim Matom.“

Koliko god medijski sadržaji bili prepuni prizora savršenog Božića i sretnih obitelji u kojima vlada radost, sklad i obilje, svi znamo da u božićnom vremenu ima ljudi koji nisu sretni, koji se preispituju, možda žale za propuštenim prilikama, za izgovorenim riječima; ima ljudi koji baš na Božić odluče popraviti pogreške, zaliječiti rane ili popuniti prazninu u duši. Svi su oni daleko od blještavila, kuhanog vina i kobasica svake vrste… Jedna žena kaže da je Božić uvijek podsjeća na njezinu majku, kao djevojka jednom se posvađala s majkom baš na sam Božić, uvrijedila je svojim riječima i ljuta otputovala natrag u Zagreb. Taj Božić je slavila izvan obitelji i bez majke. To joj je bio najteži Božić u životu, samo je plakala u svojoj  studentskoj sobici držeći u ruci kipić malog Isusa kojeg joj je baš majka poklonila kad je pošla studirati. Izdržala je nekoliko dana, a onda sjela na autobus i vratila se kući, majka ju je bez riječi zagrlila, zajedno su se dobro isplakale… „Majčino srce je duboki ponor na čijem ćeš dnu uvijek naći oprost.“ (Honore de Balzac)

Usmjerenost prema drugima

Možda pretjerujemo za Božić i oko Božića i imamo sve što jedan Božić treba imati, izvanjski Božić: okićeni bor, jaslice, lampice i kolače … možda nismo sretni s takvim Božićem, ali uvijek možemo Božić vratiti na njegovo pravo mjesto. Samo ako to želimo jer to samo o nama ovisi. Božić je na kraju jedne godine, nudi se kao popravni ispit, kao vrijeme koje daje šansu svima nama; da nazovemo one koje nismo dugo nazvali, da iskoristimo Božić kao prigodu i da čestitajući poručimo da smo se odljutili, da smo zaboravili trenutne svađe i nesporazume; kao vrijeme koje umanjuje ili briše naše ogorčenje, vrijeme koje nas poziva na toleranciju, na razumijevanje i podnošenje tuđih grijeha i slabosti… Puno nas je ogorčenih tijekom cijele godine, njegujemo svoju ogorčenost na sve i svakoga – neki sve do mržnje. Počeo sam gledati sučeljavanje kandidata za Predsjednika RH: koliko netrpeljivosti sve do nepodnošenja lica onog drugoga, koliko teških riječi, laži i uvreda, a onda će nam svi oni na kraju čestitati Božić!? Prije toga sam gledao emisiju o Magnus Mac Farlane – Barrow, Škotu koji je osnovao humanitarnu organizaciju „Marijini obroci“, koja hrani oko 1,5 milijuna djece svakog dana u 18 različitih zemalja. Prosječan je trošak za jedno dijete kroz cijelu školsku godinu 120 kn. „Naša je vizija“ – kaže on – „da svako dijete u svijetu bude u mogućnosti pojesti barem jedan topli obrok dnevno u školi. Oko 66 milijuna djece ne odlaze u školu zbog gladi. Tek smo počeli, no cilj nam je fokusirati se na jedno dijete, na jednu školu.“ Kad uspoređujem sad uoči Božića Predsjedničke izbore i „Marijine obroke“, biram ovo drugo, jer mi je više božićno. Svi kandidati nude sebe, svoje programe, svoja obećanja, svoju pamet i sposobnosti i sigurno će biti sretni ako pobijede, a svi ovi ljudi/volonteri u „Marijinim obrocima“ usmjereni su prema drugima i sretni su kad pomognu drugima. Pomažući pobjeđuju jer usrećuju i druge i sebe. To je Božić.

Srce Božića

Ima onih, mnogo ih je koji nikako ne daju suncu na prozor; na svoj prozor, a onda u svojoj ogorčenosti i zajedljivosti priječe suncu doći na prozore drugih; često, gotovo stalno nezadovoljni s onim što imaju, kriveći druge što nemaju više i što drugi imaju više od njih. Ima onih, mnogo ih je koji nikako ne daju Božiću na prozor svoje kuće, na prozor svoje duše… Ima tu izvanjskog božićnog obilja koliko god hoćeš, zna biti i „religioznog obilja“, ali da ti ništa ne dotakne srce… „Uzalud vam je ustati prije zore i dugo u noć moliti…“ (Psalam 127), ako u svemu tome nema srca, tj. ako nema Božića. Božić (dijete Bog) podsjeća na dijete u nama, na ono božansko u nama, što nas usrećuje, a to nije samo okrenutost sebi, već upućenost na drugoga, na druge. Naše je samo ono što smo drugome dali.

Sva ova naša pretjerivanja koja nam kao „božićno“ nude i nameću, a mi prešutno prihvaćamo kao sastavni dio „blagdanskog ozračja“, mogu nas udaljiti od pravog Božića, Božića kojeg osjetimo srcem, Božića koji usrećuje. Postoji jedna umjetnička slika koja prikazuje Isusa u nekom mračnom vrtu. Lijevom rukom drži svjetiljku, a desnom kuca na teška i velika vrata. Kad je slika prvi put bila izložena, jedan je pažljivi posjetitelj iznio umjetniku svoje zapažanje: „Sve je lijepo, ali ima jedna pogreška. Vrata nemaju rukohvat za otvaranje.“ – „Nije riječ o propustu“ – odgovori slikar. – „Vrata predstavljaju ulaz u ljudsko srce, a ono se otvara samo iznutra.“

Samo čovjek shvaća simboliku srca, a Herman Hesse kaže: „Važno je uočiti da u životu pobjeđuje uvijek onaj koji ima srca, koji može ljubiti, trpjeti i oprostiti…“ – Srcem! Srce ima prevagu, a ne znanje i imanje, ne moć i sposobnost, ne čast ili vlast. Tako je i s našim Božićem: ako otvorimo vrata svoga srca osjetit ćemo pravi duh Božića; „Ne bojte se! Mir vama! Radujte se! Djetešce nam se rodilo! Bog nam je darovan!“ Neće nam smetati tada ni pretjerivanja svake vrste i bit će nam svejedno dočekali Božić u mnoštvu i u obilju ili sami u tišini i jednostavnosti svoje sobe. To što ti je u srcu ne može se sakriti jer se pokazuje na tvome licu. „Lice ti uvijek mora biti zrcalo tvoga srca“ – kaže Phil Bosmans – „Zato se najprije pobrini da ti srce bude dobro… Budi srčan i srdačan prema ljudima, ali ne rukama koje uzimaju, nego srcem koje daje.“ – SRETAN BOŽIĆ!!!

Piše: Vatroslav Vugdelija