Nije jak tko stalno pobjeđuje…

Prije stotinu godina Veliki Gilbert Keith Chestertona (1984.-1936.) reče: “Kakva je farsa ova suvremena liberalnost! Sloboda govora u našoj suvremenoj civilizaciji, u praksi znači da moramo govoriti samo o nevažnim stvarima. Ne smijemo govoriti o religiji jer je to neliberalno; ne smijemo govoriti o smrti jer je to depresivno; ne smijemo govoriti o rođenju jer je to neumjesno.”

Tako kaže Chesterton o liberalnosti u svojoj suvremenoj civilizaciji. Kad malo bolje razmislimo, je li se išta značajnije promijenilo u liberalnosti 100 godina poslije u našoj suvremenoj civilizaciji? Koje god „životno pitanje“ otvoriš, o životu, rađanju, pobačaju, braku, obitelji, smrti, eutanaziji, za suvremenu liberalnost taj govor je nazadan, neznanstven i pripada srednjem vijeku; u našoj suvremenoj civilizaciji naša suvremena liberalnost, u ime demokracije i slobode mišljenja i govora, sve teže podnosi drugačija mišljenja o velikim životnim pitanjima; Ako hoćeš govoriti samo o nevažnim i površnim stvarima, tu za suvremenu liberalnost nema nikakvih problema, tu je ona potpuno demokratična, možeš što god hoćeš. – O čemu uopće govoriti? Stotinu godina poslije opet isti problemi, ljudi se rađaju, žive i umiru, a isti problemi ostaju i prenose se na slijedeće generacije. Nema se više što reći jer je sve već rečeno, puno prije i uvijek iznova, o stotinama različitih stvari na stotine različitih načina. I opet, kao i u Srednjem vijeku, kao i sto godina prije u vrijeme Chestertona, tako i danas i mi o istim stvarima (kao i oni) imamo na stotine različitih mišljenja, o istim pitanjima na stotine različitih odgovora. O čemu onda i čemu uopće glasno misliti?!

Iznenadni susreti

Prošli tjedan je bio bogat događanjima, a u središtu zbivanja bila je naša smotra folklora „Na Neretvu misečina pala“. Puno djece svih uzrasta, mladih i starijih, puno lijepih šarenih nošnji, pjesme, svirke i plesa – prekrasan prizor i lijepa razglednica iz Metkovića. Baš sam se bio uživio i uživao prateći sa zanimanjem sve to, a onda mi se dogodi susret: „Imate minutu za razgovor?“ – „Imam, naravno.“ – odgovaram ja. Razgovor je trajao više od minute i nije dobro završio; razišli smo se bez pozdrava. U tom trenutku bio sam ljut na tu osobu što mi je „ukrala“ moj gušt i zadovoljstvo uživanja u ljepoti naše smotre folklora; onda sam bio ljut na sebe što me susret iznenadio i nisam dobro razgovarao, ili što sam uopće razgovarao i izgubio svoj mir. Nastavio sam u gužvi susretati poznate, pozdravio, nasmijao se, kratko popričao, ali nije to više bilo to … Poslije ovoga svaka šutnja, svaki „prazan hod“, misli bi me opet vraćale na taj razgovor koji nije dobro završio i u kojem je puno toga ostalo neizgovoreno. I prođe nekoliko dana, sve mislim, proći će, sve je to glupost i sve skupa odavde nema nikakvog smisla, ali ne … U trenucima odmora i tišine, misli kao da su hipnotizirane opet odoše na naš gradski trg i prepričavaju mi onaj razgovor. Sugeriraju mi što sam još mogao reći a nisam; izražavaju sumnju što je druga strana mislila kad je to i to rekla … I što više o tome misliš taj bivši susret i razgovor postaje sve teži i zamršeniji, ne da mira i nastavlja uznemiravati … Siguran sam kako smo svi iskusili ovakve i slične iznenadne susrete i grube razgovore koji su završili bez pozdrava, ali su se nastanili u nama i nosamo ih sa sobom, prepričavamo drugima, vrijeme prolazi a oni i dalje uznemiruju. Ostane neka gorčina, useli se nemir i što je više takvih grubih susreta i grubih razgovora, sve manje je unutarnjeg mira i životne radosti.

„Slab je onaj tko stalno gubi svoj mir“

Prošlih tjedana, kao i svake godine, bile su proslave Sv. Pričesti i Sv. Krizme. Prigoda da se okupe obitelji, rodbina, prijatelji i kumovi. Tako je bilo i u obitelji jedne djevojčice koja se prvi put pričestila. Svi su se okupili u crkvi i oko obiteljskog stola, svi osim djeda. On već godinama ne priča sa sinom i nevjestom; oni ni danas ne znaju koji je točno razlog, ali je on ustrajao u svojoj ljutnji sve ove godine i kao da želi nastaviti kažnjavati ih svojom šutnjom. No, unučica je bila iznimka i djed joj je obećao doći na prvu Sv. Pričest. Došao je i taj dan, a djed se nije pojavio. Djevojčica je svako malo izlazila ispred kuće očekujući djeda, kad bi netko pozvonio na vratima ona bi otvarala, a dok su bili za stolom tijekom ručka ona je kod svakog otvaranja vrata gledala i očekivala djeda, ali on se nije pojavio. Tko može zamisliti o čemu je ta djevojčica razmišljala i kako je u svojoj djetinjoj glavici razgovarala s djedom?! A djed? O čemu je on mislio, što je prevagnulo pa nije otišao unučici na Sv. Pričest? Je li htio biti i ostati jak, principijelan, ponosan, dosljedan … Miran sigurno nije bio. Niti je bio siguran da je ispravno postupio. Ovu misao sam stavio u naslov „Nije jak onaj tko stalno pobjeđuje, već je slab onaj tko stalno gubi svoj mir.“

„Na mirnome moru svatko je dobar kormilar.“

Stari je mudri Indijanac davao savjete mladićima svojega plemena: Kad se jako srdiš na nekoga koji te smrtno uvrijedio i odlučiš dignuti ruku na njega, prije nego to učiniš, napuni dobro svoju lulu i sjedni. Kad ispušiš prvu lulu, primijetit ćeš da je smrt prejaka kazna za počinjenu uvredu. Tada će ti se učiniti dovoljnim da pljuneš u neprijatelja. No, prije toga sjedni, napuni ponovno lulu duhanom i propuši je do kraja. Osjetit ćeš kako je pljuvanje pretjerano, pa će ti biti dovoljno reći nekoliko oštrih riječi prijekora.  Dobro, to nije puno, ali i prije toga uzmi još jednom lulu u usta i kad je dovršiš,  osjetit ćeš kako je najbolje otići i pomiriti se s onim čovjekom. – U narodu se zna reći: „Na mirnome moru svatko je dobar kormilar.“ Lako je u životu biti dobar, smiren i ljubazan kad je sve u redu, nema problema i nema povoda nikakvoj svađi; tada je lako „kormilariti“ kroz život. No, svi smo svjedoci da u životu nije lako i da najmanje imamo tih mirnih trenutaka koji život čine radosnim. Često to „mirno more“ prekinu iznenadni susreti, teške riječi i krivi ljudi. Takvi trenuci, teški razgovori, nepoštivanje i sve do uvreda, pokazuju nam kakvi su drugi, ali i kakvi smo mi sami. Tada se svi otkrijemo. Da je tada (i uvijek) moći sjesti i zapaliti „lulu mira“, sebi dati malo vremena i razmisliti, vidjeli bi da razlog svađi i uvredama nije nikada tako velik kao što nam se čini u tom trenutku, kad bi još malo razmislili, vidjeli bi da nije bilo potrebe izreći sve te riječi s namjerom da poniziš i uvrijediš, kad bi uzeo još malo vremena, vidio bi da uopće nisi morao na taj način voditi razgovor, kad bi uzeo još malo vremena i razmislio … i sve tako (onaj tko može), sve do pitanja oprosta. – Samo treba uzeti malo vremena i naučiti gospodariti svojim mislima. U konačnici, apsolutnu moć imamo samo nad jednim – nad svojim umom. Što god ti se u životu dogodi, samo ti možeš odabrati kako ćeš reagirati. Upravljajući svojim mislima (a uvijek im moraš dati vremena) i reakcijama na životne događaje, počinješ upravljati svojim životom i svojom sudbinom. Tko želi živjeti smirenim, smislenim životom, mora misliti smirene i smislene misli. Jednostavno je: ili ti gospodariš svojim mislima ili one gospodare tobom. Kvaliteta tvojih misli određuje kvalitetu tvog života. Čovjek je ono o čemu cijeli dan razmišlja i ono što samom sebi govori.

„Oproštaj ne mijenja prošlost, ali obogaćuje budućnost.“

U malom španjolskom gradiću čovjek po imenu Jorge žestoko se posvađao sa svojim mladim sinom Pacom. Slijedećeg je dana Jorge otkrio da je Pacov krevet prazan – momak je pobjegao od kuće. Prepun grižnje savjesti Jorge je preispitao svoju savjest i shvatio da mu je sin važniji od svega ostaloga. Jorge je otišao do poznate trgovine u središtu grada i tamo postavio veliki natpis na kojem je pisalo: ‘Paco, vrati se kući. Volim te. Čekaj me ovdje sutra ujutro.’ Slijedećeg jutra Jorge je otišao do trgovine gdje je našao ni manje ni više nego sedam mladića s imenom Paco koji su također pobjegli od kuće. Svi su oni odgovorili pozivu ljubavi, nadajući se da ih njihov otac zove kući širom raširenih ruku. (Alan Cohen)

Puno je ljudi, puno nas je, koji smo u gotovo svakodnevnim sukobima, ne razmišljajući, izgovarajući pogrešne riječi sve do uvreda, unijeli nemir u svoj i u tuđi život. Svatko od nas bira hoće li ostati u tom nemiru, s tim mislima, ili će odlučiti uzeti malo vremena (zapaliti lulu) i razmisliti sve do traženja oprosta i isprike. Oproštaj ne mijenja prošlost, ali obogaćuje budućnost. Budućnost se ne može predvidjeti, nego se treba stvarati. – Puno ljudi je željno mira i tišine, želi pobjeći negdje gdje neće biti nikoga, „gdje će imati svoj sveti mir“, ali to je danas nemoguće. Nemamo gdje pobjeći ni od ljudi niti od sebe samih. Osuđeni smo jedni na druge, na susrete i na razgovore, na slaganja i na nesporazume, na uvrede i na opraštanja, zato je važno gospodariti svojim mislima, čistiti sjećanje, birati susrete, sačuvati mir … stvarati budućnost. „Nije jak tko stalno pobjeđuje, već je slab tko stalno gubi svoj mir.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija