Naši najbliži i najdraži

Znam točno koja mi je tema ovih „Misli“, znam po prilici i uvod i razradu i zaključak, ali na samom početku nisam mogao odoljeti ovoj mudroj misli: „Ja nisam ono što mislim da jesam, nisam ni ono što vi mislite da ja jesam. Ja sam ono što ja mislim da vi mislite da ja jesam!“ – Na nedjeljnoj misi nekidan, negdje u klupama u dnu crkve, iza mene mlada obitelj s djetetom (2-3 godine staro), dijete djetinje nemirno svako malo mi izmami osmijeh: ponajprije jer je simpatično, a onda i dijelom jer sam ja već prošao sve te „drame s malom djecom po crkvama“ pa, iako dobro razumijem tu vrstu roditeljske muke, bilo mi je puno lakše tek promatrati i iskreno se smješkati. – U jednom trenutku, kud baš kad je propovijed i tišina, začuje se iza mene zvuk koji je moje izvježbano uho prepoznalo kao udarac rukom po dječjoj peleni. Tišina, a onda crkvom odjeknu  djetetov glas: „Ne volim te! Ne volim ni tebe! Ne volim nikoga ovdje! Ne volim te! Nikoga ne volim!“ – Nasmijao sam se, ali se ne okrećem iz solidarnosti prema majci koja dijete iznosi iz crkve. Nije ni malo ugodno, a dijete ne prestaje djetinji vikati kako nikoga ne voli. Buni se protiv trenutne situacije. A roditelj, majka, razmišlja logikom mudre misli s početka: „Ja nisam ono što vi mislite da ja jesam, nego sam ja u ovom trenutku ono što ja mislim da vi mislite da ja jesam!“ – Tema je već negdje načeta, a u naslov sam napisao – Naši najbliži i najdraži.

Nije prošlo puno vidim dijete, koje malo prije nije voljelo ni majku ni nikoga, kako sretno i zadovoljno uživa u majčinom krilu. Naravno da sam očekivao baš ovakav sretan svršetak; djeca brzo zaboravljaju i iskreno vole, a majka je majka – samo je jedna majka… Ova simpatična zgoda s djetetom potakla me na razmišljanje: ovakvih situacija ima puno više među nama odraslima, u našim obiteljima i u našim prijateljstvima. Zanimljivo je zašto često i prečesto znamo uvrijediti osobe koje su nam blizu – naše najbliže, kako olako vrijeđamo osobe koje volimo, do kojih nam je stalo – naše najdraže. Zašto se baš najviše svađamo s onima koje najviše volimo? Zar nije logično da se obračunavamo s onima koje ne volimo? – Znanstvenici daju objašnjenje i kažu da je to jednostavno –  dio ljudske prirode. Naše prijatelje, našu obitelj, oca, majku, brata, sestru, muža, ženu označavamo kao „lake mete“. S njima se svađamo, u svađama ih uvrijedimo, prema najbližima i najdražima najmanje smo  tolerantni; njih najbolje poznajemo i na njihove negativne osobine udaramo, stalno ih naglašavamo i u svađama „nabijamo na nos“. Postoje dvije vrste agresivnosti – direktna i indirektna, a naši roditelji, bračni drug, braća i sestre su najčešće mete naše direktne agresivnosti. Tu smo najsigurniji „udariti“, vezani smo ljubavnim i krvnim vezama, vezama toliko bliskim i jakim da se ne mogu tako lako raskinuti.

Možemo postaviti pitanje: „Zašto se tako ponašamo, zašto vrijeđamo one koje volimo?“ Je li to jednostavno dio naše ljudske prirode kako kaže R. Kipling „Mi smo svi otoci koji jedni drugima viču laži preko mora nesporazuma.“? Ili smo svjesni (i sigurni) kako će nas oni koji nas vole i na kraju dana isto tako voljeti, bez obzira na naše ponašanje prema njima. Često smo i bezobzirni i bezobrazni prema najbližima i najdražima, prema njima smo direktni i bez uvijanja, a zaboravljamo „da je rijetka osoba koja želi čuti ono što ne želi čuti“, a kamo li vrijeđanje i ponižavanje. – No, i ovdje postoji razlika. Djeca, pogotovo kad odrastu, znaju biti jako nepravedna prema svom ocu ili majci, a oni to otrpe i neobjašnjivom ljubavlju nadiđu; nikud ne odlaze i uvijek su tu za svoje dijete, utočište gdje se uvijek mogu vratiti i obratiti. Dok, s druge strane, u ljubavnim vezama ljubav i tolerancija  ipak imaju svoje granice. Evo razmišljanja jedne djevojke: „Ako me vrijeđa jer ga je netko treći naljutio, pa pomiče agresiju i iskaljuje svoje frustracije na onome tko mu je blizak, onda se ja okrećem na peti i odlazim zauvijek. Nisam kanta za tuđe smeće. Ako me vrijeđa jer mu neki moj postupak predstavlja frustraciju, onda se okrećem na peti i odlazim zauvijek. Nisam teta odgojiteljica. Vrijeđanje je ponajprije agresija. Agresija je izraz slabosti, a ja ne želim biti sa slabićem.“

 „Pospremila sam kuću“- priča jedna žena – „i sve dovela u red. Skuhala kavu, servirala i mužu,  a on nespretno pruži ruku, gurnu šalicu i kava se razlije po stolu. “Što ne paziš, smotani stvore?” – viknem ja, još umorna od spremanja. “Oprosti.” – kaže on pa ustane, pobriše sve proliveno i rezignirano šuti. A ja u sebi mislim: da je ovo napravio netko tko je slučajno svratio, netko tko mi apsolutno ništa ne znači u životu, sve bi bilo drugačije. Vjerojatno bih se ja prijateljski nasmiješila i rekla: “Ma dajte, nemojte se uzrujavajte bez razloga! Ništa se strašno nije dogodilo. Lako je to obrisati …”. Apsurdno je to. Vrlo često vlastite stresove liječimo vičući na one koji su nam najvažniji i koje najviše volimo, a istovremeno se trudimo uvijek biti uljudni i nasmiješeni pri slučajnom susretu s potpunim neznancem.“ Točno tako, kao po nekom pravilu nastojimo često pridobiti pozornost nekih ljudi koje i ne poznajemo dobro; želimo biti u njihovom društvu, zbog prestiža, zbog interesa ili bez interesa, pa se tada pokažemo u najboljem svjetlu, trudimo se ostaviti dojam, ponašamo se besprijekorno i pazimo na svaku svoju riječ. Nešto kao kad se djeca igraju, a onda se jedan od mojih blizanaca ode igrati s drugim dječakom, daje mu igračke, bombone, a svog brata odbija, ne da mu ništa pa mu se čak i ruga. Kad ovaj dođe plačući u kuću, zovemo i drugoga pa mu kažemo: „Nemaš nikoga tko ti je bliži od brata i to blizanca. Skupa ste odrastali u maminu stomaku i zato se ne smiješ tako ponašati prema njemu!“ – Srećom djeca brzo zaborave i nastave se igrati zajedno kao da ništa nije bilo.

„Trebali bismo“ – kaže Ivo Andrić – „puno više pripaziti na svoje riječi, barem kad već u godine zađemo. Kad bi riječi bile kratkog vijeka kao što je zvuk koji ih je izgovorio! Ali one često žive godinama, kao sramne rane bole i žegu i truju život.“ U životu različitim ljudima uputimo različite riječi. Riječi imaju veliku moć. Ponekad neki ljudi zaslužuju da prema njima budemo grubi i bezobrazni, da ih čak ponizimo i izvrijeđamo, ali često smo takvi prema onima koji to najmanje zaslužuju, prema osobama koje su nam drage i koje volimo. One nastradaju zbog onih drugih što su nas naljutili, što smo nervozni, nenaspavani, zato što nas boli glava, zato jer se pokvarilo auto, zato što nam je „žuta minuta“… „Meni se često dogodi“ – priznaje jedna djevojka – „da povrijedim osobe do kojih mi je najviše stalo: mamu, prijateljicu, sestru ili dečka. Ne ponosim se time i uvijek poslije požalim zbog tih izgovorenih riječi kad vidim tugu i razočarenje na njihovim licima, jer nisu očekivali takvo ponašanje i grube riječi od mene. I pokušavam se ispričati, ublažiti situaciju, ali te riječi ne mogu povući natrag. Mogu tada reći da nisam tako mislila, jer često zaista i ne mislim to što kažem. I sama dugo pamtim kad me netko uvrijedi, pogotovo ako je to netko meni blizak. Grube riječi ostave dublji i trajniji trag od lijepih i svjesna sam toga, ali svejedno još uvijek često riječima povrijedim ljude i to one najbliže i najdraže do kojih mi je najviše stalo.“

Siguran sam da se svatko od nas može prepoznati i naći u situaciji kad uvrijedimo nama najbliže i najdraže. Znanstvenici su to objasnili da je to prirodno, jer smo s njima najviše i najbliže pa su nam „lake mete“. Iako nam se čini da naši najbliži i najdraži brzo zaboravljaju uvrede, ipak u dubini (i našoj i njihovoj) ostaje gorak trag i riječi i uvrede. Istinita je i ova izreka: „Nikad nemoj plakati zbog onih koji te ne vole, jer oni koji te vole neće te nikad rasplakati.“ – Zato pripazimo na svoje riječi, a pogotovo pripazimo na ljude koje volimo, na naše najbliže i najdraže. Ako nekad i pobjegne (u ljutnji) neka riječ kao onom djetetu u crkvi  majci „Ne volim te!“, da ta svađa traje djetinje kratko i kao što se odmah poslije dijete našlo sretno u majčinu zagrljaju, da i mi poslije svađe kažemo lijepu riječ i potražimo siguran zagrljaj kod naših najbližih i najdražih.