„MOJA ISTINA O …“

Inspiraciju za ove „Misli“ našao sam čitajući vijesti na jednom portalu. Prepoznajem sliku saborske zastupnice Gordane Rusak, ne bih se sjetio njezina imena da nije bilo napisano ispod slike, ali mene je inspirirao naslov iznad slike: „Moja istina o …“ – pa je nabrojala na koga se odnosi „njezina istina“. Bilo je tu nekoliko imena političara i nekoliko političkih stranaka. Pročitao sam „njezinu istinu“ i nenamjerno se odredio prema tekstu, prema „izrečenoj istini saborske zastupnice“ pa sam tako i ja imao nekakvu „svoju površnu istinu“. To su već „dvije istine“, a sada se očekuju reakcije onih o kojima je saborska zastupnica rekla „svoju istinu“. I oni su to pročitali, sastali se i dogovarali kako reagirati, kako demantirati „njezinu istinu“, na nju se očitovati i javnosti/narodu iznijeti „svoju (pravu) istinu o …“. Istinu je najbolje napisati na papir pa da je glasnogovornik pročita ispred mikrofona i kamera; dobro je „svoju istinu o …“, staviti i na svoju službenu facebook stranicu; „svoja istina“ se može objaviti i na twitteru … Ako netko pretjera u iznošenju „svoje istine o …“, drugoj strani su na raspolaganju poznati odvjetnici i javni bilježnici, koji će onda drugim metodama braniti „njihovu istinu o …“, vratiti im čast i dobar glas, dati zadovoljštinu … „Istinu o …“ jedne i druge strane pročitat’ će na tisuće ljudi i svaki čitatelj će – i ne hoteći – imati „neku svoju istinu o … njihovoj istini“…

Kao prosječan građanin i porezni obveznik i kao prosječan čitatelj koji želi biti prosječno informiran o stvarima bitnima za naše društvo, priznajem da je kod mene došlo do zasićenja. Ne mogu više čitati „razne istine o …“, jer čim je pročitam, moram se makar i površno odrediti prema njoj, a ne mogu, previše ih je, brate, i to svakodnevno. Možda bi bilo lakše da samo jedna strana iznese „svoju istinu o …“ i da nema „reakcije istinom“ s druge strane, da ne započne rat glasnogovornicima i facebook stranicama (službenim – jer je to službena istina). – A odavno se čudim i pitam, kao i svaki prosječan hrvatski građanin, zašto se stalno svađaju „oko svojih istina“? – Svakodnevno su zajedno u saboru i oko njega pa zašto se na nađu, sjednu i razgovaraju?! – Ovako svatko govori „svoju istinu“, ali ne razgovaraju. Ovdje citiram Đuru Šušnjića: „Ili ćemo naučiti razgovarati, ili ćemo umrijeti kao budale!“ – Još su stari Grci vjerovali da se istina može otkriti u razgovoru (dialogos). Od Grka se svijet učio razgovoru – kako razgovarati, a od Rimljana govoru – kako govoriti. Sokrat je govorio da „biti čovjek znači voditi razgovor“. Danas – očito – ljudi sve više govore, a sve manje razgovaraju. Jedini izlaz je da uvijek iznova učimo razgovarati: Ja imam svoju istinu i govorim je, a Ti imaš svoju istinu i govoriš je, ali zašto preko medija, facebooka, twittera, glasnogovornika i dobro plaćenih posrednika? Zašto ne razgovaraju i u razgovoru dođu – do zajedničke istine? Što je više posrednika između dvojice ljudi, to su obojica dalje jedan od drugoga, i od sebe. Upravo to imamo u našem društvu: razgovor između političkih stranaka, institucija i ustanova, potisnuo je i onemogućio razgovor između osoba.

Očito je na svim razinama kako ne znamo, ali i ne želimo razgovarati; draže nam je i lakše imati samo svoju istinu za sve i o svemu; draže nam je i lakše manipulirati istinom. Manipulator govori, ali ne komunicira, ne razgovara. Svoje poruke iznosi jednostrano i ironično. Ne dopušta drugima da budu u pravu. Manipulator jedan dan može tvrditi jedno, a za dva dana o istoj temi iznijeti potpuno suprotno mišljenje. Manipulator vrlo lako mijenja ponašanje, govor i mišljenje, čak i odluke, ovisno o situaciji i o potrebi. Ne podnosi nikakvu kritiku, pa ni onu blagu i na njih reagira zajedljivim primjedbama… Možda ova rečenica najbolje pojasni: „Dobronamjeran čovjek govori istinu da bi ti pomogao, a manipulator da bi ti nanio štetu i da bi te uvrijedio.“

Svi ćemo se složiti da je najveće blago imati u svojoj blizini osobu s kojom možeš razgovarati, povjeriti joj svoje istine bez straha da će ih zlorabiti, a tebe povrijediti. Takvih ljudi je malo. Većinom želimo da nas se sluša, a druge ne želimo slušati. Kriza slušanja je – očito – kriza međuljudskih odnosa. Naši razgovori su opterećeni trajnom potrebom da mi u njima budemo „netko i nešto“ pa se znaju pretvoriti u monologe o svojim problemima i potrebama, a to „ubija razgovor“. Razgovor je u krizi zato što ne znamo slušati drugoga pa možemo reći da je i slušanje u krizi – kriza slušanja. Umijeće slušanja drugoga je oduvijek bilo rijetko. Da nije tako, ne bi danas ljudi profesionalno živjeli od slušanja: psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti i slične struke… Sve je više zvanja koja žive od slušanja drugoga. Zašto? Zato što ljudi rijetko nalaze u svojoj blizini ljude koji će im pokloniti vrijeme i kvalitetno ih saslušati (pokloniti im svoje uho); zato što je temeljna ljudska potreba za pozornošću i razumijevanjem drugoga čovjeka. „Tko nađe pozorno uho drugog čovjeka može se danas smatrati sretnim.“ To su ljudi koji imaju prijatelja ili životnog druga. Ti ljudi su zaista sretnici. – Naišao sam i na jedan zanimljiv savjet, zgodno se nadovezuje na temu: „Zasnuj brak s osobom koja voli pričati, jer će vam u starosti razgovor biti važniji od bilo čega:“

Teško je danas razgovarati, teško je danas drugoga slušati, teško se danas približiti ljudima koji su od „izranjenosti“, razočarenja i strahova postali slični kaktusima pa im se ne možeš približiti a da te ne izbodu. S druge strane, teško je slušati drugoga kad je čovjek i sam nemiran, u stalnoj žurbi oko vlastitih „trebanja“ i „moranja“. – Rekli smo da u pravom razgovoru moraš najprije čuti, slušati i poslušati istinu što ti je drugi govori, a zatim odgovoriti svojom istinom, koju će taj drugi najprije čuti, slušati, poslušati i odgovoriti… I sve tako dok ne dođemo do zajedničke istine bez facebooka, glasnogovornika i plaćenih posrednika. – Posao mi je takav, ali i struka i zvanje su takvi da svakodnevno vodim razgovore s ljudima: slušam, poslušam, odgovorim, slušam, savjetujem, kažem … Razgovorima nema kraja. Ne znam kako će vam zvučati ako kažem da u svim tim razgovorima nastojim govoriti „svoju istinu o …“ da bi pomogao, a ne da bi uvrijedio ili nanio štetu sugovorniku. – No, to nije lako. Poslije nekih razgovora osjećaš se kao da si upravo izišao iz rudnika, umoran i satrven, „volio bi’ da sam cijeli dan kopao, a ne ovo!“… A sve lijepo krene, ustanem, dam ruku i pozdravim, par uvodnih rečenica, „recite u čemu je problem“… Prvi tvoj odgovor koji nije po volji drugoj strani i njihova reakcija pokaže kakav će biti razgovor: kad osoba dođe sa svojim pitanjima i odgovorima, sa svojom istinom ili istinama, kad vidiš da te ne sluša, ti joj za razgovor i ne trebaš … Pustiš da se osoba izgovori ne bi li barem nešto shvatio, šutiš, a onda na kraju samo nemoćno slegneš ramenima. Pa ti se učini da u razgovoru nemaš posla s njim osobno, nego s krilaticama, parolama, floskulama koje njime vladaju, tipa: „Ovo je istina! Ja uvijek govorim istinu! Vi lažete! Ja sam poštena i svi moji su uvijek bili pošteni, a vi…“ – U ovakvim trenucima osjetiš nemoć i umor kao da si upravo veliku njivu prekopao.

Znate kad ste još u razgovoru nemoćni? – Pred glupošću! Tu ništa ne vrijede ni razlozi, ni činjenice, ni logika, ni poziv, ni iskustvo, ni struka… Glupan tada kritizira da bi uvrijedio i nanio štetu. Njemu nije stalo do istine drugoga, on ima svoju bez obzira „na činjenice na terenu“. Glupan postaje tada i opasan jer se lako razdraži i prelazi u napad, prijeti i vrijeđa. U jednom razgovoru, koji je zapravo bio negacija svega što bi razgovor trebao biti, bio sam nervozan u stolici i to mi je sugovornik prigovorio: „Što si se uzvrtio u stoici?!“ – Odgovorio sam: „Istina je, uzvrtio sam se. To mi se rijetko dogodi. Ne znam što bih vam rekao, osim da mi je ovaj razgovor glup i ne znam što još reći – nemoćan sam pred glupošću.“ – S glupošću se ne možeš boriti, sjetio sam se i one Napoleonove misli: „Neke bitke možeš dobiti jedino tako da – pobjegneš!“ I ja sam lijepo ustao od stola, „sugovornike“ ostavio u svom uredu, pozdravio ih i – izišao vani – pobjegao od gluposti. – Poslije ovakvih slučajeva padaju u vodu sve ove lijepe teorije o govoru, slušanju i razgovoru, i dolaženju do željenih istina. Ali opet, „Postoje pobjede koje vode u slijepe ulice, a postoje porazi koji otvaraju nove putove!“ – Mladima koji dolaze u naš Centar na stručno osposobljavanje znam reći: „U ovoj godini ćete naučiti kako treba i kako ne treba raditi!“ – Tako je i s razgovorom, jer svaki razgovor nas nečemu nauči: kako treba i kako ne treba razgovarati.

Na kraju se vraćam početku i intervjuu gospođe Rusak „Moja istina o …“. Puno je poznatih koji iznose „svoju istinu o…“ u medijima; puno je poznatih sportaša, glumaca, političara koji u starijoj dobi pišu memoare i donose „svoje istine o…“. Šalju tako poruke i nude savjete za generacije koje dolaze. Istina je da „mladi žive od nade, a stari od uspomena/memoara“. Evo istinita priča kojoj možemo dati naslov „Moja istina o životu“: Umirao otac, pa pozva sina. Doveli mu sina, a otac na samrti. Čeka sin što će mu otac reći za oproštaj od života. Otac nadigne glavu pa će: „Sinko, čuješ li me?“ – „Slušan te ćaća“ – sin problijedio. – „Onda kad čuješ, neka ti je ovaj savjet zadnji od mene.“ – „Slušan te, ćaća.“ – opet će sin. – „Sinko, nemoj u životu bit govno da drugima smrdiš! A ne budi ni med, da te drugi ližu.“ Tako ćaća rekao i dušu ispustio.