MILOSRĐE, PAPA FRANJO I MI

Autor: na 20. siječnja 2016.

 

Tema ovih misli je – milosrđe, a ja odmah priznajem kako sam se puno kolebao oko milosrđa. Sama riječ zvuči nekako previše religiozna, a premalo sekularna, premalo laička, jer čim izgovoriš riječ „milosrđe“, kao da imaš potrebu odmah sklopiti ruke i skrušiti se. Dugo sam oklijevao, ali i za oklijevanje se treba odlučiti. S druge strane, milosrđe je trenutno jako aktualna tema, čak možemo reći da je i popularna, zato što je i Papa Franjo jako popularan pa sve što on radi ili kaže odmah postane i popularno i aktualno. Prije 10-ak dana promovirana je njegova knjiga s naslovom „Božje je ime Milosrđe“ i to u 86 zemalja. Knjiga je vremenski usklađena s početkom Svete godine, Jubileja milosrđa. Milosrđe je tema kojoj se papa Franjo stalno vraća, jer je milosrđe nužno, kako kaže, u borbi protiv „globalizacije nezainteresiranosti“. Ovo moje kolebanje i oklijevanje oko milosrđa je razumljivo jer je tema zaista preširoka, ne vidim joj kraja, a opet „i put od 100 milja započinje prvim korakom“ pa mi se valja uputiti.

Za prvi korak je najlakše prepisati iz Rječnika hrvatskog jezika:  „milosrđe je osjećaj sućuti, osjećaj sažaljenja prema onome tko pati; milost je naklonost, zaštitnički odnos, sućut, samilost, oproštaj, pomilovanje“ i još ima jedno zanimljivo značenje – „to je nadnaravni dar što ga Bog pruža bićima da bi ih vodio spasenju“. Milosrđe povezuje tri svjetske religije: židovsku, kršćansku i muslimansku. Milosrđe kao zlatna nit povezuje cijelu Bibliju. U Starom zavjetu milosrđe je drugo ime za Jahvu (Izl 34,8). U Novom zavjetu milosrđe je dovršenje, savršenstvo, nešto novo, uzvišeno, božansko. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ (Lk 6,36) Priča kaže kako se u raju nastanilo previše ljudi pa Bog pozove svetog Petra i kaže mu da napravi reviziju i da to malo prorijedi. Petar uze 10 zapovijedi, pročita prvu i kaže: „Tko se ikad za života ogriješio o ovu zapovijed, nek’ se preseli u čistilište.“ Poslije ovoga grupa ljudi ode iz raja. Pročita Petar i drugu zapovijed i poslije nje ode grupa ljudi. Čita Petar i treću, i četvrtu i poslije svake sve manje ljudi ostaje u raju. Poslije šeste zapovijedi malo je tko ostao. Pročitao Petar svih 10 zapovijedi, završio reviziju, dolazi Bog u raj, a u njemu ostao samo jedan čovjek, neki stari redovnik, sav ponosan. Pita Bog: „Petre, a gdje su drugi?“ „Rekli ste mi da napravim reviziju po 10 zapovijedi pa evo rezultata.“ Bog se malo zamislio, a onda će Petru: „Znaš što, Petre, ‘ajde zovni ti njih nek’ se vrate u raj!“, a stari redovnik viknu: „A neću tako, to nije ni pravedno, ni pošteno!“ Možda je i Katarina Velika (poznata po – malo je reći – slobodnijem životu) imala na pameti ovu priču kad je rekla: „Bog je milosrdan i on će meni oprostiti. Uostalom, to je njegov posao!“

Priča koju smo čuli nije ni malo neozbiljna – „Božje ime je Milosrđe“. Isusov život je očitovanje Božjeg milosrđa. Saginje se nad svakom ljudskom bijedom, fizičkom i moralnom, nad svakim bićem koje ima potrebu shvaćanja, sućuti i praštanja. „Milosrđe mi je milo, a ne žrtve. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ (Mt 9,13) On ide u susret, razgovara i prihvaća carinike, grešnike, prostitutke (Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!?); ozdravlja bolesne, oduzete, slijepce, opsjednute, ganut je do suza nad mrtvim Lazarom… i kaže: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7) Naša riječ „milosrđe“ malo je osiromašila izvorno značenje milosrđa. Riječ „milosrđe“ u hebrejskom jeziku posebno izriču dvije riječi: rehem i hesed. Rehem ukazuje na majčino krilo, na povezanost majke i čeda, na intimnost, na nježnost, dobrotu, strpljivost, požrtvovnost. Hesed u tu povezanost uključuje i vjernost. Tako milosrđe nije neka nagonska dobrota, nije nekakav iznenadni poriv srca ili osjećaja, već izbor, svjesna i voljna dobrota. „Budite milosrdni“ ili „Izaberite biti milosrdni“, jer milost je ono najbožanskije u Bogu, ali i ono najljudskije u ljudima. Milost je Božja čovječnost, ali je milost i božanska budućnost ljudi… Znam da je ovo „tvrd govor“ za naše laičko i sekularno uho, a da je ovo isto rekao Papa Franjo, odmah bi to bilo i popularno i aktualno – i zainteresiranost bi bila globalna.

Sjećam se da sam jednom u ovim „Mislima“ priznao kako volim (čitati i u sebi izgovarati) Psalam 51 „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome“. Ispjevao ga je kralj David, a mi ga slušamo na sprovodima. O milosrđu je riječ. Milosrđe koje nam je postalo previše strano pa na njega i ne pomišljamo u zapetljanostima naših života ili smo milosrdni po našim kriterijima prema našim istomišljenicima, našoj grupi i našoj stran(c)i. Mi kao da živimo samo od razotkrivanja tuđe grešnosti (svakodnevnih afera na državnoj i na lokalnoj razini), od prokazivanja drugih ljudi i njihovih djela i nedjela štetnih za društvo i za narod u cjelini. I ne smirujemo se dok ih „ne uništimo“. Teoretski i u načelu, držimo za sebe kako smo milosrdni, ali u stvarnosti, u životu, nije poželjno biti milosrdan. Milosrđe ionako neće ništa pomoći, milosrđe ništa ne mijenja. Smatramo da se stvarne promjene (reforme, zaokreti i svekoliki napredak) mogu postići jedino silom i kaznom. Zanimljivo je primijetiti da su dva zla 20. stoljeća, nacizam i komunizam, odbacili milosrđe, jer ono ne priliči jakima, višoj rasi ili revolucionarima; milosrđe je za jadne i slabe. „Pokazat ćemo milost, ali tražiti je nećemo!“ – rekao je Churchill, a ja se sjećam da sam u lektiri čitao kako je mladi komunist prije strijeljanja prkosno odgovorio neprijateljima: „Milost ne tražim, niti bih vam je dao!“

Nijedno vrijeme, pa ni naše, ne obiluje milosrdnim ljudima. Kad smo to zadnji put bili milosrdni? Ali milosrdni s punom sviješću, ne spontano i pristrano, nego racionalno i pravedno do kraja? Malo je milosrđa među nama i premalo ljudi koji djeluju iz milosrdnosti. S druge strane je prepuno (previše) ljudi koji djeluju iz povrijeđenosti, iz taštine i umišljenosti, iz osvete. Pravo milosrđe ne niječe istinu, ne niječe ni grijeh ni krivnju, nikoga ne lišava odgovornosti. Pravo milosrđe ne zarobljuje drugoga u prošlost, ne čini ga ovisnim o sebi, ne ucjenjuje ga, niti zahtijeva stalnu zahvalnost. Dobro je postaviti pitanje ne samo koliko u našem govoru ima milosrđa, nego koliko ga je u našoj praksi? – Ovdje se prisjećam jedne zgode – kad sam bio mlađi i pošteniji – u jednom našem samostanu župnik, koji je godinama živio i radio u Njemačkoj i vozio auto predobro za naše ceste, predmolio je molitvu prije ručka i završio po prilici ovim riječima: „Blagoslovi, Bože, nas i ovo što ćemo jesti, a podaj i onima koji nemaju!“ – u tom trenutku s dna blagovaonice doviknu mu njegov subrat: „Podaj im ti!“ Nastao je muk. Milosrđe se ne odnosi samo na materijalnu pomoć – zar u našoj blizini nema netko koga tako nemilosrdno ne podnosimo. Zar nema onih koji manirom pravednika pokazuju na „javne grešnike“, čineći od njih nepoželjne osobe i gurajući ih na „društveni otpad“.

Sjećam se kad sam kao student svratio jednom u kafić u Cisti, unutra nekoliko seoskih momaka oko šanka, jedan mladić nešto glasno govori, neki mu se smiju, a neki ga psujući tjeraju od sebe. Kad je ugledao mene, priđe mi, poče šakom kucati po stolu i ponavljati: „Bog, di se kuca i otvara, tu je! Bog, di se kuca i otvara, tu je!“ Konobar ga potjerao vani i meni se ispričao rekavši kako je to jedan ludi mladić iz sela. Ja sam putem razmišljao o riječima tog mladića. Nisam ih zaboravio, a događaja sam se prisjetio kad sam Papu Franju vidio kako otvara velika vrata na bazilici sv. Petra u Rimu. Simbolično, na početku 2016., otvara vrata milosrđu. Na zagrebačkoj katedrali otvorio je vrata kardinal Bozanić – simbolično. Naravno da milost i milosrđe nije rezervirano i ograničeno samo na bazilike, katedrale i crkve pa one koliko vrata otvore, ono je ponuđeno svima, bez razlike… „Bog, di se kuca i otvara, tu je!“…

Za kraj priča: Neka žena je sanjala da je ušla u veliku trgovinu i tu je, na svoje iznenađenje, našla Boga za pultom. „Što prodaješ?“ upitala je. „Sve što ti srce želi“, odgovori Bog. Žena je jedva vjerovala što je čula i odluči tražiti ono najbolje što si ljudsko srce poželjeti može. „Hoću mir za dušu, i ljubav, i sreću, i mudrost, i slobodu od straha“, reče. Zatim, nakon kratkog razmišljanja, doda: „Ne samo za mene. Za svakoga na svijetu.“ Bog se smijao. „Mislim da si me krivo shvatila, draga moja“, reče Bog. „Ovdje ne nudimo plodove. Samo sjeme nudimo.“ Sv. Augustin kaže da je „milosrđe korijen svih drugih dobrih djela.“

–Tako i ove „Glasne misli“ zamišljam kao jednu „aktualnu sjemenku“, kao podsjećanje i sebe i drugih da je milost i milosrđe već u nama i da nam je milosrđe zadatak i cilj: „Budite milosrdni!“ i „Blago milosrdnima“… Šteta što sve ovo o milosrđu zvuči previše religiozno, a premalo sekularno, pa je i zainteresiranost lokalna, tj. „lokalizirana“ – Šteta što i ovo o milosrđu nije izrekao Papa Franjo, pa bi sve bilo popularnije i aktualnije, a zainteresiranost globalna, tj. globalizirana.

 


Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik