Maska, Valentinovo i Pepelnica

Maškare su završile za ovu godinu, maske su pale, „krivac“ Marko kažnjen je za sve i umjesto svih, zapaljen i bačen u Neretvu, maškarski šator na trgu se pakira, kupe se lonci i gradela…

Čujem da su Metkovci zadovoljni s ovogodišnjim maškarama, s maškarskom povorkom, s Gala zabavom u hotelu, sa cijelim maškarskim šušurom koji ih je na trenutke podsjetio na one zlatne godine metkovskih maškara. No, kao i svake godine, poslije vremena maski i ludovanja, slijedi vrijeme Korizme. Očito je kako su ova dva vremena u suprotnosti jedno s drugim. Poznato je da su karneval, poklade i maškare ostatak poganskih običaja koji su se zadržali do danas. Zapravo, ti poganski običaji nisu nikada do kraja ni bili kristijanizirani. Crkva ih je kroz povijest osuđivala i borila se protiv njih, ali opet im je „gledala kroz prste“ zato što je to vrijeme maškarskog ludovanja i pretjerivanja svake vrste bio dobar primjer suprotnosti kršćanskom načinu života. Tako odmah dan poslije maskama i ludovanju suprostavlja se Srijeda Pepelnica i Korizma, tj. poziv na sabranost i na razmišljanje. Ivan Lozica, istraživač pokladnih običaja piše: „Kao što bez grijeha nema pokore, tako bez poklada i maškara nema Korizme.“ – Ovogodišnji kalendar nam je priredio još jednu zanimljivost: danas na Srijedu Pepelnicu slavimo i sv. Valentina, 14. Veljače – Valentinovo, Dan zaljubljenih! – Idu li svi oni skupa? U naslov sam napisao – „Maska, Valentinovo i Pepelnica“.

Maska – lažno lice

Maska je lažno lice koje nosimo kako bismo ostavili određeni dojam i sakrili sebe, barem dio sebe. I ove godine je vrijeme maškara kalendarski završilo, skidamo masku i trebamo se vratiti svome licu. Problem je u tome što nas ima koji cijeloga života i stalno – nosimo masku. Netko reče da je danas lice rijetkost, a maska skoro redovitost. Donekle i razumljivo, jer je s maskom lakše, manje riskiramo, maska nas štiti i krije ono naše pravo, autentično lice od drugih a često i od nas samih. Bilo bi lako kad bi nam maska bila nešto što navlačimo svjesno jer bismo je tada svjesno mogli i skinuti, kao kad završe maškare, skineš masku i gotovo. No, kaže struka, da se maske grade iz naših nesvjesnih obrana koje najčešće datiraju još iz naših djetinjih dana. Maska je tu da nas štiti, stvaramo je i ne skidamo da nas obrani od boli i nepotrebnih frustracija. Maska je kao fasada na kući, za gledanje, a ispod fasade krije se upravo ono suprotno, onaj – „loš ja“. Tako se pod maskom dobrodušne i svima uslužne i uljudne osobe može nalaziti neka nezadovoljna i agresivna osoba. Žena je u suzama govorila o svome mužu: „On vam je divan i krasan prema svima. Svi koji ga znaju oduševljeni su s njim, u gradu se srčano javlja, nasmijan je, komunikativan, ostavlja dojam vedre i pozitivne osobe, a kad se vrati doma – gledam ga kroz prozor – već pri izlasku iz auta primijetim kako mu se lice mijenja, postaje nekako mračnije i u nas se uvlači strah. U kući je redovito mrzovoljan, razdražljiv, sve mu smeta, viče, nasilan je, djeca i ja živimo u strahu…“

Maska preuzme osobu

Ako je maska predugo tu, zavirivanje ispod maske čovjeka plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja, živeći zadanu ulogu polako zaboravlja na sebe pravoga. I osobno mogu posvjedočiti kako sam u jednom životnom periodu imao snažan osjećaj, gotovo opipljiv, da ja ne živim svoj život. Ponašam se ja i po pravilima i po očekivanjima drugih, fasada je bila lijepa i oku ugodna, ali kao da sam ja išao jednom tračnicom a moj život, onaj prirodni i pravi, prolazi tu pokraj mene drugom tračnicom. Ne dodirujemo se. I ako to potraje, s vremenom u čovjeku raste tjeskoba i nezadovoljstvo. Kad napokon osvijestiš da te maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići, do mira, zadovoljstva i samopouzdanja, tada osjetiš želju suočiti se s vlastitom maskom i s onim što se ispod nje krije.

 Suočavanje sa svojim maskama

Pepelnica i korizmeno vrijeme idealno je za suočavanje sa svojim maskama; ne smeta ni Valentinovo, jer i naše ljubavi i zaljubljivanja imaju svoje maske kojima nerijetko krijemo svoje sebičnosti i svoje strahove. Zapravo, bez obzira na Pepelnicu i korizme, svakom čovjeku je zadaća tražiti svoje lice, pravo i autentično, puno je tih naslaga na našem licu, raznoraznih maski koje smo dobili od drugih ili smo ih sami nesvjesno nanijeli na svoje lice. Je li zaista danas lice rijetkost, a maska redovitost?  Teško ih je prepoznati – i lica i maske. Česta je među nama maska dobrote: osoba s maskom dobrote ima potrebu biti stalno na usluzi, uvijek je puna razumijevanja prema svakome, pretjerano tolerantna i popustljiva, uvijek se prikazuje kao draga i ljubazna. Često osoba s maskom dobrote sebe doživljava superiornijom, boljom i moralnijom od drugih. Osoba s maskom dobrote može na kraju biti jako razočarana životom pa će se uvijek žaliti kako je svijet pokvaren, kako vlada nemoral i nepoštivanje. Naravno, za sve to krivi su drugi, ona je dobra (Zar se ne vidi  kako sam dobra?), jer stavljajući masku dobrote sebe oslobađaš odgovornosti za vlastitu nesreću i za taj očaj u dubini duše; uvijek kriveći druge ljudi s maskom dobrote zapravo nikada ne žive svoj život.

Maska popularnosti

Danas susrećemo čestu masku popularnosti koja ti poručuje: gle kako Si ti popularan, kako si tražen, svi te hoće i svima si super. Ova maska te tjera da se svidiš baš svima, što je nemoguće. Kao i kod svake maske i ispod ove se krije opet ono suprotno – osjećaj usamljenosti. Stvarajući sam sebi masku popularnosti, taj osjećaj da si omiljen u društvu (prijatelji na facebooku, pratitelji na instagramu …), stječeš lažni osjećaj vrijednosti koji je ovisan o pogledima, o lajkovima i o divljenju drugih. – I ovdje dobro dođe Pepelnica kao poziv da malo staneš i razmisliš, nudi primjere kad je ono za Isusom išla masa ljudi, on bi se od njih redovito odmicao, kaže sv. Pismo „i povuče se u osamu“. Pa, htjeli su ga zakraljiti, narod i masa su ga čekali u Jeruzalemu s palmama i klicali mu „Hosana!“ i „Živio!“, a On u Jeruzalem ulazi na magarcu jer zna kako je sve ljudsko slabo i varljivo i da će možda isti taj narod i ta masa, samo par dana poslije vikati „Zaslužio je smrt! Raspni ga!“ – U ovom kontekstu spominjem i čestu masku – masku pobožnosti. Čovjek, koji kaže da vjeruje, lako i neprimjetno stavi na sebe tu masku pobožnosti: naslijedi rođenjem i tradicijom vjerske obrede i običaje a da se možda nikada ne opredijeli za njih svjesno, pa onda godinama poštuje vjerske propise i forme, a srcem daleko od njih. Mnogi tako mogu imati bogatu religioznu praksu, redovito u crkvama, po hodočašćima i na molitvama, a da se plodovi ne vide najprije u njihovoj obitelji, a ni u zajednici u kojoj žive … Pepelnica poziva na razmišljanje „Ovaj me narod samo usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“(Mt, 15,8)

Moć

Uvijek je čovjek imao potrebu za moći, biti moćan, moćniji od drugih, nadmoćan. Daj čovjeku moć pa ćeš vidjeti kakav je. Je li čovjek tek s nekakvom moći i nadmoći pokazuje svoje pravo lice ili to može biti i maska moći iza koje se znaju kriti strašljivi i često bespomoćni ljudi. Osoba s maskom moći želi biti dominantna, osjećaj moći postiže kroz kontrolu i agresiju, kod podložnih želi izazvati strah, idealizira snagu, kompetenciju i uvijek želi pobjeđivati. Te maske moći susrećemo i u obitelji i u društvu, takve osobe uvijek žele dominirati, biti iznad drugih, uvijek biti u pravu, njihovi izbori, njihove odluke, njihova mišljenja, njihovi postupci se ne preispituju, oni su gotovo nepogrešivi … No, svi znamo da je to nemoguće, da smo svi „ljudi od krvi i od mesa“ i da je nemoguće stalno pobjeđivati, uvijek biti u pravu i ne griješiti i pogriješiti. Zaista je užasno teško ljudima s maskom moći održavati takve lažne slike o sebi. I ovdje može pomoći Pepelnica i Korizma: da te malo izrelativizira i oslobodi „Sjeti se, čovječe, da si prah…“, stavlja ti pred oči križ, poziva da malo razmisliš o snazi nemoći i o snazi slabosti … Naravno, tko može i tko hoće.

Danas je Srijeda Pepelnica i Valentinovo, na prvi pogled suprotni i nespojivi jedno s drugim, ali i sama vanjska forma slavljenja Valentinova hrani naše ljubavne maske i skriva našu sebičnost i strah da ćemo biti ostavljeni. Ne bi se reklo, ali Pepelnica poziva na razmišljanje i preispitivanje svojih osjećaja: u ljubavi nema samovolje, zagledan si u drugoga, svako nasilje i svaka sebičnost negacija su ljubavi, ljubavna maska koja ne usrećuje čovjeka. Pepelnica poziva da zastanemo i pogledamo ispod svoje maske, da se promijenimo (metanoja) i svjesno odustanemo od ponašanja koja podržavaju masku. Da nađemo i prepoznamo svoje pravo lice, ili još bolje svoje pravo srce – „Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i stavit vam srce od mesa.“ (Ezk, 36,26)

Napisao: Vatroslav Vugdelija