Marš na znanost

Čini mi se da sam već negdje priznao kako ne volim velike skupove, okupljanja naroda, mase i transparente, skandiranje nečijeg imena i zapjenjene govore. Znam da je to u demokratskom društvu legitiman način izražavanja svog mišljenja i svojih stavova, inzistiranje na svojim pravima – i neka, to je dobro.

U posljednje vrijeme bila su dva velika skupa u Zagrebu i u Splitu protiv Istanbulske konvencije. Broj okupljenih bio je važniji od poruke sa skupa, ni danas ne znamo točan broj. Stručnjaci su izračunali i iznijeli svoju brojku: kompjutorski, koliko ljudi stane na metar kvadratni puta broj kvadrata na trgu, ali ne, svatko je ostao sa svojim brojem i sa svojim uvjerenjem. – Druga dva skupa u Zagrebu i Splitu od prije nekoliko dana dali su mi ideju za ove Misli i od njih sam posudio naslov – “Marš za znanost”. Ovdje nije bio upitan broj onih koji su marširali. Upitne su bile poruke: one na transparentima “Zemlja nije ravna ploča!” pa to nije upitno i to danas svako dijete zna, kao i one poruke u govorima “Došlo je vrijeme da uklonimo lomače …”, “Bježimo iz srednjeg vijeka!”, “Za sekularnu državu i državu znanja!”, “Marširamo kako bismo ukazali … na pojave javnih politika temeljenih na predrasudama, na medijskom promoviranju pseudoznanosti i praznovjerja.” Među onima koji marširaju vidio sam poznate koji redovito ističu svoj liberalni i ateistički svjetonazor i to mi zaista ne smeta. Zasmetalo mi je što su opet samo za sebe prisvojili znanost: oni su za znanje, za napredak, a ovi drugi, tj. vjernici, oni su praznovjerni i vuku nas natrag u srednji vijek. Vazda isto! Ništa nova pod suncem! Marš k’o marš, nekakav povod se uvijek nađe, daj što daš pa i to da zemlja nije ravna ploča …

Odnos vjere i znanosti

Ne mogu se načuditi i više ne znam kako razumjeti i kako pred sobom opravdati sve one koji vjernike nazivaju zaostalima, zatucanima, praznovjernima – u posljednje vrijeme najčešći epitet “oni koji vuku u srednji vijek”!? Sjetim se odmah svog vojnog roka u Skopju, kad me je major JNA pola sata sramotio pred vojnicima jer je doznao da sam završio Franjevačku klasičnu gimnaziju: “Vojsko, nemojte se čuditi. On je iz neke zabiti u Dalmaciji, sirotinja, tamo su vam svi nepismeni i zaostali.” Trajalo je to, a ja sam morao šutjeti. Sjećam se i kad je moja rodica u Sinju, odlična učenica, kao predsjednica razreda nosila dnevnik u zbornicu svoje srednje škole, tamo su joj neki profesori ugledali križ na lančiću, izvikali su je, oduzeli križ i lančić i više nije bila predsjednica razreda … Neću dalje jer sam siguran da su mnogima od nas još svježa slična sjećanja na vrijeme kad se na vjernike gledalo s prezirom, tada pod sloganom “Vjera je opijum za narod!”, a danas pod sloganom “Vjernici nas vraćaju u mračni srednji vijek!” – Kao da se nije ništa promijenilo. U Hrvatskoj je odnos vjere i znanosti jedinstven. I po popisu stanovništva i prema osmrtnicama (“Počivao u miru Božjem!”) mi smo vrlo kršćanska zemlja. S druge strane javnim prostorom, a posebno u medijima, dominira stara dogma: “Vjera je za needucirane, neškolovane, za zaostale …“ K nama, sa Zapada, još nisu prodrli moderni pogledi na taj odnos. Gledište da su znanost i vjera u ratu održava se svim silama.  Hrvatski paradoks slijedi iz nedavne prošlosti, a i danas je medijski prostor ostao okupiran kadrovima sa svjetonazorom iz prošlog doba. Zato često čujemo parolu „Mi smo sekularna država“. Točno Hrvatska je sekularna država, jer je sekularnost odvojenost ovlasti države od ovlasti crkve. I tako je kod nas. No sekularnost nije nadmoć jednog svjetonazora nad drugim, sekularnost nije, kako bi oni koji marširaju htjeli, nadmoć nereligijskih i ateističkih vrijednosti u društvu, nad svjetonazorom i vrijednostima vjernika. Zašto u slobodnom demokratskom društvu vjeru tjerati u privatnu sferu, u crkve i sakristije, zašto po ulicama marširati za znanost? – A zašto vjera i znanost ne bi mogle „razgovarati“? Imaju li one dodirnih točaka? Imaju, itekako imaju! Samo treba izići iz rovova, maknuti transparente, odustati od parola i zapjenjenih govora – razgovarati, razmišljati i uvažavati drugoga i drugačije mišljenje.

Nadopunjavanje vjere i znanosti

„Vjera i prirodne znanosti dva su različita puta stjecanja iskustva o stvarnosti, dvije razine razmatranja koje se međusobno ne isključuju, nego nadopunjuju. Vjera i prirodne znanosti imaju dodirnih točaka, a kao primjer navodimo čuđenje (divljenje) kao jednu točku njihova susreta.“ (Roman Brajša, inženjer, doktor fizike, astrofizičar). O Bogu ništa ne znamo niti ćemo znati. Dok Ga ne sretnemo ili ne čujemo. Ne znamo ni o onom temeljnom što proučavamo, npr. matematičari ne znaju što je broj, električari što je elektricitet, mehaničari što je sila – znamo samo s njima raditi, njihova djelovanja uočavati, brojne zakone simbolima napisati … Naučili smo da svako jutro sunce izlazi premda nemamo nikakav zakon po kojem će i sutra opet izaći, znamo mu putanju, ne samo njegovu, računamo i putanje drugih nebeskih tijela, čak znamo da svemir ima 5 posto vidljive tvari koja nam je neuhvatljiva u shvaćanju i još 95 posto onoga, kažu fizičari, o čemu pojma o pojmu nemamo.

Slaganje u odlučujućim točkama

Svi su najveći znanstvenici, od kojih su mnogi ujedno bili i filozofi, posebno od 16. do 18. stoljeća, a dijelom i 19. stoljeća – bili vjernici i nitko od njih nikada nije postavio pitanje o alternativi: znanost ili vjera. Naprotiv, svi su bez ikakvih problema u sebi pomirili vjeru sa znanošću. Oni su napravili prodor u novi svijet tako što su postojeće spoznaje dopunili ili radikalno zamijenili novim spoznajama. Kada je Isaak Newton otkrio zakon gravitacije, on nije napravio uobičajenu pogrešku i kazao “sada kad imam zakon gravitacije, ne trebam Boga”. On je umjesto toga napisao Principia Mathematica, najslavniju knjigu u povijesti znanosti, u kojoj je izrazio nadu da će uvjeriti mislećeg čitatelja da vjeruje u Stvoritelja. Newton je vidio ono što, na žalost, danas mnogi ljudi ne mogu vidjeti, a to je da Bog i znanost nisu alternativna objašnjenja. Bog je izvršitelj koji je osmislio i koji održava svemir; a znanost nam govori kako svemir funkcionira (za sada samo 5 posto vidljivoga!?) i o zakonima koji upravljaju ponašanjem svemira. Neki od znanstvenika vjernika su: Albert Veliki, Nikola Kuzanski, Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Johannes Kepler, Rene Descartes, Blaise Pascal, Robert Boyle, Gottfried Wilhelm Leibniz, Isaac Newton, Ruđer Bošković i drugi vodeći znanstvenici 19. i 20. stoljeća kao što su Michael Faraday, James Maxwell, Albert Einstein, Werner Heisenberg, Max Born i mnogi drugi nobelovci sve do današnjih dana. Dobro je i ovo naglasiti: fizičar koji je na temelju Einsteinove teorije relativnosti prvi iznio ideju velikog praska o postanku svemira bio je – svećenik Lemaitre. A prvi koji se toj ideji najprije oštro suprostavio, a poslije ju je sasvim prihvatio –  bio je Einstein. Max Planck („otac“ kvantne fizike) je rekao: „Kako god daleko gledali, između znanosti i religije ne nalazimo protuslovlje, nego upravo potpuno slaganje u odlučujućim točkama. Religija i prirodne znanosti se ne isključuju, nego se nadopunjuju i jedna drugu uvjetuju.“

„Znanost može uistinu postati sredstvo vjerovanja“

Ovdje priznajem da me oduševilo razmišljanje o ovoj temi Francisa S. Collinsa (1950) jednog je od najvažnijih svjetskih istraživača na području genetike: “Ja sam znanstvenik i vjernik i ne vidim nikakav sukob između tih dvaju svjetonazora. Kao direktor projekta ljudskog genoma vodio sam konzorcij znanstvenika kroz čitanje 3,1 bilijuna slova ljudskog genoma, tj. Priručnika o našoj DNK. Kao vjernik, vidim DNK, informacijsku molekulu svih živih bića kao Božji jezik, a eleganciju i složenost naših organizama i ostale prirode kao odraz Božjeg plana… Moje prijašnje ateističko uvjerenje da “znam da nema Boga” pokazalo se kao gotovo neobranjivo. Međutim, sam razum ne može dokazati postojanje Boga. Vjera je razum plus objava, a ovaj dio koji se odnosi na objavu zahtijeva da čovjek razmišlja duhom i umom. Morate i čuti glazbu, a ne samo čitati note na stranici. Konačno, potreban je i čin vjerovanja. Za mene, taj je čin nastupio u mojoj 27 godini, nakon što me je nastojanje da saznam više o prirodi Boga dovelo do osobe Isusa Krista. – Pa su me neki pitali kako se mogu baviti razumijevanjem same biti života uz pomoć genetičkih alata i molekularne biologije i istovremeno vjerovati u Boga Stvoritelja? Nisu li evolucija i vjera u Boga nespojive? Može li znanstvenik vjerovati u čuda uskrsnuća? A ja zapravo u tome ne vidim nikakvu proturječnost, kao očito ni 40 posto djelatnih znanstvenika koji se izjašnjavaju kao vjernici. Ustanovio sam da postoji čudesan sklad u dopunjavanju istina iz znanosti i vjere. Bog iz Biblije jest i Bog genoma. Boga se može naći u katedrali ili u laboratoriju. Istraživanjem Božje veličanstvene i prekrasne kreacije znanost može uistinu postati sredstvo vjerovanja.“

Divljenje i poniznost

Naš svjetski poznati fizičar, profesor i akademik Vladimir Paar kaže: „Znanstvene spoznaje potiču divljenje i poniznost pred savršenstvom prirodnih zakona. Koje samo djelomično znamo, a često i kada znamo, ne razumijemo. I sve više postajemo svjesni granice mogućnosti ljudske spoznaje.“ Kada Einstein kaže da „onaj koji ne dopušta neistraživi misterij ne može postati ozbiljnim znanstvenikom“, onda upravo poziva na bitnu dozu poniznosti koja resi vrsnog znanstvenika, istraživača. Prava znanost koja teži spoznaji istine ne može proturječiti vjeri, a prava vjera može pomoći na putu opstanka i traženja istine. Edith Stein kaže: „Tko traži istinu, traži Boga, bez obzira je li mu jasan ili nejasan.“  Nedavno sam na jednoj svadbi bio prisiljen čuti užasne psovke i vulgarnosti od nekoliko mladića, a kad su mladenci rezali tortu, svirači započeli pjesmu „Kriste, u tvoje ime sad smo ovdje svi“ ti mladići su ustali i glasno „iz srca“ zapjevali. Prava vjera ne vrijeđa, nije vulgarna, prava vjera unosi mir, pravi vjernik pazi na dostojanstvo, poštuje i pazi na drugoga i drugačijega, prava vjera je ponizna; prava znanost je također puna poštovanja prema još neistraženome, što dublje proučava, pravi znanstvenik je svjestan svog neznanja „znam da ništa ne znam“, pravi znanstvenik je ponizan … Dodirne točke pravog vjernika i pravog znanstvenika jesu – najprije divljenje, a onda poniznost.

Za sam kraj donosim zanimljiv opis vjernika i nevjernika koji je Milan Kundera zapisao u „Iznevjerenim oporukama“: “U modernim vremenima nevjerovanje prestaje biti prkosom i izazovom, a vjera gubi svoju misionarsku sigurnost ili prijašnju isključivost. Staljinistički šok odigrao je odlučujuću ulogu u toj evoluciji: nastojeći izbrisati svako kršćansko pamćenje, otkrio je brutalnom jasnoćom da svi mi, vjernici i nevjernici, bogohulnici i bogomoljci, pripadamo istoj kulturi ukorijenjenoj u kršćanskoj prošlosti bez koje bismo bili sjene lišene sadržaja, brbljivci bez rječnika, duhovni apatridi. Odgojen sam kao ateist i dobro sam se u tome snalazio sve do dana kad sam, u najcrnjim godinama komunizma, vidio kako se ponižavaju kršćani. Izazovni i razigrani ateizam moje prve mladosti nestao je odjednom poput mladenačke ludorije. Shvatio sam svoje prijatelje vjernike i ponesen solidarnošću i osjećajem pratio sam ih ponekad na mise. Radeći to nisam se uvjerio da postoji Bog kao biće koje upravlja našom sudbinom. Pa ipak, što ja znam? A oni, jesu li oni znali? Jesu li bili sigurni u svoju sigurnost? Sjedio sam u crkvi s čudnim i ugodnim osjećajem da su moja nevjera i njihova vjera neobično bliske.”

Napisao: Vatroslav Vugdelija