Ljutnja – vika

Odlučio sam započeti s jednom očekivanom, običnom životnom pričom koja je toliko bliska svakome od nas da je gotovo možemo smatrati „normalnom“, tj. uobičajenom i svakodnevnom. Majka se vratila s roditeljskog sastanka svoje kćeri (tinejdžerke) i odmah ju s ulaznih vrata zove da siđe s kata da mora s njom razgovarati. Naravno, kćer nije sišla brzinom kakvom je majka zahtijevala pa majka ponovo još jače viknu kćeri da se požuri. Sada kćer ljutito silazi i povišenim tonom prigovara majci da što je navalila i što je to tako bitno i tako hitno da ona mora prekidati učenje. E onda je majku krenulo: „Učiš?! Da ti učiš ne bi ti ocjene bile onakve! Katastrofa! Upadala sam u zemlju od srama pred razrednicom i pred drugim roditeljima! Sramotiš i sebe i nas!“ – Kćer je tek progovorila: „Pa nisu mi ocjene tako loše. Ima u razredu lošijih od mene!“ – To je majku još više naljutilo i vika je postala još glasnija: „Nije mene briga za druge! Nek’ se njihovi roditelji brigaju za njih! A što se ne ugledaš u one koji su bolji od tebe?! – Katastrofa! Kraj je školske godine! Što ti misliš sa svojim životom? – Pa naravno da ne možeš imati bolje ocjene kad po cijele dane spavaš i izležavaš se, a taj mobitel ne ispuštaš iz ruku! Ne može se tako živjeti! Moraš nešto promijeniti…“ – Majka bi nastavila s vikom da je kćer nije prekinula svojom vikom: „Dosta mi te je! Pusti me na miru! Ideš mi na živce! Jedva čekam otići iz ove kuće samo da sam što dalje od tebe!“  To reče, zalupi vratima, pope se na kat, uđe u svoju sobu i za sobom – zalupi vratima.

Kažem da je ovo uobičajena, svakodnevna scena koju možemo naći i svakodnevno očekivati u gotovo svakoj našoj obitelji koja ima tinejdžere, adolescente, mlađe punoljetnike i ne znam kako ih se još naziva. – Kažem, nije to ništa nova, jer istraživanja pokazuju da se prosječna tinejdžerica godišnje posvađa (dakako, da je u svađu uvijek uključena i vika) sa svojom majkom 183 puta (svako drugi dan); s braćom i sestrama svađa su još učestalije – 257 puta. U tinejdžerskoj dobi, djevojke se najčešće svađaju s majkom zbog neuredne sobe, uporabe vulgarnih riječi, lošeg odnosa s braćom i sestrama, odnosu s dečkom i kasnim izlascima. Tek kada navrše 23 godine, djevojke počinju cijeniti i shvaćati ulogu majke u svom životu. S očevima se tinejdžerice nešto manje svađaju (taka da je i vika nešto tiša) – 157 puta godišnje! Još jedan razlog za svađu je i preveliki telefonski račun, jer tinejdžerice u prosjeku godišnje provedu 274 sata telefonirajući! – Imajući sve ovo i sve drugo na pameti jedan roditelj šalje poruku svim tinejdžerima: „Tinejdžeri dragi, ako vam je dosadilo da vam roditelji stalno pametuju i idu vam na živce – učinite nešto pod hitno! – Odselite se, zaposlite i plaćajte sami svoje račune. Brzo sve to uradite dok ste još najpametniji!“

Ljutnja, svađa i vika (kako god ih poredali) sastavni su dio ljudskog života. Ljutnja je jedna emocija za koju ćemo se svi složiti da je negativna. Ljutnja drugih kod svakog od nas izaziva različite reakcije. Netko se povuče kad je suočen s tuđom ljutnjom, netko uzvraća ljutnjom, a netko nastoji ljubaznošću smiriti ljutu osobu. Jako je teško raditi s razdražljivim osobama, koje brzo planu i naljute se; rad s takvima izaziva stres i iscrpljuje. Lakše je i svađu, i ljutnju i viku koja ih prati samo promatrati sa strane, kad nisi uključen, jer tada bolje uočimo koliko je to negativna i štetna emocija i u što čovjeka pretvori. Nešto slično kao kad trijezan čovjek promatra pijanca kako tetura ulicom i pada. Tako u ljutnji čovjek bjesni i viče, svašta zna izgovoriti, kad ta negativna emocija uzme maha, da bi dokazao, uvrijedio, ponizio, čak mu se i lice izobliči… „Razdražljiva narav će te jako brzo napraviti budalom!“ – kaže naš narod. – Čujem nekidan viku iz susjednog ureda, svađaju se muž i žena koji su još uvijek u braku, vika postaje sve jača, riječi sve ružnije, psovka, jedno od njih izlazi i zalupi vratima. – „Ljutnja je iznevjerena nada.“ – kaže Erica Jong., a vika je samo pratilja. Tako je majka nešto vikala svoju četverogodišnju kćer, a ona joj je djetinje odgovorila: „Mama, možeš li vikati polako?“

Ako se netko naljuti zbog sitnice, tumače neki, to znači da mu nedostaje ljubavi, dok su neki drugi mišljenja da bi ove naše popularne pjesme, koje slušamo, bile puno bliže istini kad bismo riječ „ljubav“ zamijenili s riječju „požuda“, ali to je već neka druga tema. Vratimo se ljutnji i evo nekoliko mudrih: „Ako si strpljiv u jednom trenutku ljutnje, izbjeći ćeš stotinu dana tuge.“ – „Što god počne u ljutnji završi u sramoti.“ – „Nećeš biti kažnjen zbog svoje ljutnje. Bit ćeš kažnjen svojom ljutnjom.“ – „Ne donosi odluke kad si ljut, niti obećanja kad si sretan.“ – „Ljutnja je kao da ste popili otrov i nadate se da će to ubiti vašeg neprijatelja.“ – „Red ljutnje, red praštanja, pa opet red ljutnje i red praštanja .., pa sve tako ukrug dok potpuno ne izmrcvariš svoje srce.“ I još ova: „Bolje da me naljutiš, nego da me razočaraš. Ljutnja me prođe…“.

Odlučio sam naglasak staviti na ovu lijepu misao: „Tko na ruci nema ranu, može nositi otrov na dlanu. Otrov ne prodire gdje nema rane, nema zla za onog tko ga ne čini.“ – Ono što nas ljuti nisu drugi ljudi ni situacije, već nas ljuti to što nas je netko ili nešto izvana pogodilo u ranu koju nismo zacijelili, dotaknulo u neku našu slabost koju nismo ojačali. Da te rane ili slabosti nema, ne bismo se ljutili, svađali i pritom vikali. Pravi izvor vlastite nesreće, pa i ljutnje, nije u vanjskom svijetu, nego u unutarnjem. Što god nas ljuti kod neke osobe, povezano je s našim očekivanjima da nam ona nešto pruži: već spomenuti sukobi tinejdžera i roditelja gdje roditelj očekuje od djece da dobro uče, upišu fakultet i nađu dobro zaposlenje, (a bake i djedovi tek da su unučad živa i zdrava), ako su roditeljska očekivanja iznevjerena, eto ti ljutnje, svađe i vike. Tu su očekivanja od države, od vlasti, premijera i ministara, gradonačelnika… Pa kako inače razumjeti sve te svađe i prepirke oko politike, političara, reformi, stranaka… Kako protumačiti i razumjeti toliko ljutnje, vike, uvreda, svađa i posvađanosti u našem medijskom prostoru i svakodnevici, ako to ne povežemo s našim očekivanjima da nam netko (država, političari, grad, gradonačelnik…) nešto pruži. Točno, „ljutnja je iznevjerena nada.“ Vanjski čimbenici mogu samo potaknuti nešto što je već u nama, potpiriti vatru, ali nisu izvor, nego samo okidač. Sve što trebamo je već u nama, pa kad to ne uviđamo, očekujemo od drugih da popune tu prazninu koju bismo, zapravo, trebali sami popuniti. Kad preuzmemo odgovornost za svoj život uvidimo da su sva očekivanja od vanjskog svijeta neosnovana i da se nemamo ni na koga što ljutiti.

Bio jednom jedan učenik kojemu je učitelj, glasoviti grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da dadne novac svakome tko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio točno onako kako mu učitelj zapovjedi. Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: “Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost.” Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Prije nego je ušao u veliki grad, ugleda, zasigurno, mudra čovjeka kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga tko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati. “Hej”, vikao je na učenika. “Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da netko izgleda tako blesavo.” Ali umjesto da se brani i naljuti, učenik prasnu u smijeh. “Zašto se smiješ kad te vrijeđam?” upita mudrac. “Zato”, reče učenik, “jer sam pune tri godine plaćao ovakve uvrede, a ti me sad vrijeđaš  besplatno!”   

Ova priča jest poučna, ali puno više sam naučio za život jučer u razgovoru s prijateljem koji živi u Njemačkoj, ovdje kupio kuću s namjerom da sa ženom preseli, jer su djeca (tri sina i kćer) već veliki, poženjeni, zaposleni, ali… Imaju unuče od nekoliko godina rođeno s višestrukim oštećenjima, tako da on i žena, jer su u mirovini, danonoćno vode brigu i skrb o njemu, a duša ih boli gledajući ga. Drugi sin je otišao u misije u Kambodžu, a tamo zna biti opasno živjeti. Kćer je udata, ima dvoje djece, muž inženjer s firmom morao u Šangaj u Kinu, ona s djecom s njim, a ovih dana čeka treće dijete; kad rodi nema nitko biti s njom pa će on za par dana put Šangaja, jer nema tko drugi. Prije nekoliko mjeseci ženin nećak je izvršio samoubojstvo i cijelu obitelj je sve to jako pogodilo – ne znaju razloga, on bi htio pomoći, tu je ako što zatreba. Žena mu ima problema sa srcem, operacija, njemu isto tlak visok i previsok…, ali, hvala Bogu, kaže on sa smiješkom. Gledam ga onako tihog, mirnog i nasmijanog. Nikoga ne okrivljuje, ne ljuti se, ne prigovara. „Bit će to dobro! Dat će Bog!“ – kaže – „ja sam uz njih i što mogu pomoći, tu sam!“ – A imao je on i ima – kao i svatko od nas – životne planove i očekivanja. Da, život je ono što nam se događa, dok očekujemo nešto drugo. Nije dobro da nam, čekajući uvijek nešto drugo, život u ljutnji prolazi.

Napisao: Vatroslav Vugdelija