“Ljudi su kao oči…”

Jučer sam susreo ženu mog bolesnog prijatelja, još je u bolnici jer je teško bolestan. Pitao sam za njega, kako se nosi s bolešću; pitao sam i nju kako ona i djeca sve ovo izdržavaju; rekla je da im je teško, ali da se bore, upravo je čekala prijevoz pa ide „na dnevnicu“, da nešto zaradi, a i lakše joj je dok radi, jer ne mora misliti na muku koja ih je snašla. Jučer s televizije dobivamo svako malo informacije o engleskoj kraljevskoj obitelji koja je posjetila našu zemlju, o princu Charlesu i njegovoj ženi/partneric: gdje su sve bili, s kim su se susreli, što su jeli – u meniu sve same delicije. Odmah poslije slijedi vijest o dramatičnoj situaciji na makedonsko-grčkoj granici s izbjeglicama: mali šatori u blatu, djeca bosa i promrzla… Slijedi vijest o eksploziji bombe u Ankari, u Berlinu, bombardiranjima položaja ISILA, Kurda, broje se nevine žrtve… Razmišljao sam u kojem pravcu krenuti s mislima, što staviti na papir i što izreći glasno. Uvijek nastojim biti aktualan, tj. pratiti zbivanja, voditi računa o kalendaru i onda se sjetim da je 15. ožujka – Svjetski dan socijalnog rada; i onda zaključim da jednostavno moram, da mi je dužnost barem na ovaj dan malo glasnije razmišljati o socijalnom radu. U naslov sam napisao lijepu misao Ive Andrića: „Ljudi su kao oči: vide sve – osim sebe.“

Svjetski dan socijalnog rada obilježava se pod nazivom „Promicanje dostojanstva i vrijednosti ljudi“. Centar za socijalnu skrb je odlučio obilježiti ovaj dan: socijalne radnice su pripremile prigodne plakate i informativne letke, obaviještene su radio postaje, gradski portali, širom smo otvorili vrata i pozvali ljude da dođu i vide, da pitaju i da se informiraju. Neznanje i predrasude su naši najveći neprijatelji. Nekoliko njih je pitalo telefonski: „A gdje se u gradu nalazi centar za socijalnu skrb?“ Više se ne čudim, ali znam da ima naših građana koji npr. nikada nisu bili u Osnovnoj glazbenoj školi u Metkoviću, u Gradskoj glazbi, a stanuju u istoj ulici, nekoliko kuća dalje; znam i čujem druge kako u kafiću u Poduhu piju kavu, gledaju lijepu zgradu ispred sebe i priznaju kako još nisu u njoj bili i posjetili gradsku knjižnicu i biblioteku, kako nisu bili u novom, modernom Prirodoslovnom muzeju; koliko nas ima koji nismo nikada bili u nekim važnim ustanovama i institucijama u našem gradu, osim ako nas nije natjerala neka muka i potreba?

Neću se sada o djelatnosti Centra za socijalnu skrb (mogao bih danima govoriti); tko hoće može se informirati o bilo kojoj od 165 funkcija koje Centar obnaša, o Zakonu o socijalnoj skrbi, o socijalnim pravima, o Obiteljskom zakonu. Mogu samo reći da je posao u socijalnoj službi sve teži, sve kompleksniji i sve zahtjevniji. Naglašavam kako nam je cilj deinstitucionalizacija, tj. da se ljudi iz „ranjivih skupina“ (stariji i nemoćni, osobe s invaliditetom, osobe s mentalnom retardacijom, djeca i mladi s poremećajem u ponašanju, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi) ne smještavaju u domove socijalne skrb i u druge ustanove. Cilj je razvijati u zajednici socijalne usluge, imati stručnjake koji će pružati potrebne usluge korisnicima. Na znanje svima – s našeg područja (Dolina Neretve), nemamo više ni jedno dijete smješteno u domu; na području grada imamo jako dobre i kvalitetne udruge (koje su gotovo prerasle u ustanove) i pružaju svoje usluge starijima i nemoćnima, osobama s invaliditetom, djeci s cerebralnom paralizom, ovisnicima o kocki, klađenju, pružaju psiho-socijalnu podršku bračnim drugovima, djeci… Svi znamo za Udrugu „Prijatelj“, Socijalnu zadrugu „Prijateljica“, Udrugu „Otac Ante Gabrić“, Udrugu „Dobra“, Udrugu“Leptirići“, Zakladu „Iva Petrušić“, „Neretvansko srce“, „Sunce moje malo“, KLOK „Sigura“… Namjerno ih nabrajam jer uz socijalne ustanove metkovski Dom za stare i nemoćne i CZSS Metković, naš grad ima izvanrednu mrežu socijalnih ustanova kao rijetko koji grad u Hrvatskoj. – Neću dalje. Ima i manje dobrih stvari i loših primjera, ima trenutaka kad socijalni radnici nisu na visini zadatka u svojoj službi „promicanja dostojanstva i vrijednosti ljudi“, ali to je posao i zadaća kojoj nema kraja – uvijek iznova nastojati pomagati ljudima, ne očekivati razumijevanje, već osjetiti zadovoljstvo kad nekome u teškom trenutku pomogneš….

Kako ne bi bilo sve idilično u obilježavanju Svjetskog dana socijalnog rada, jučer nam je na vrata donesena Peticija s potpisima građana; naslovljena je na našu Gradonačelnicu, ali na znanje Policijskoj postaji, Centru za socijalnu skrb, da li Domu zdravlja. Grupa građani je preuzela inicijativu „rješavanja problema“ jer institucije ne rade svoj posao. Žele pomoći. Ne sumnjamo u dobre namjere, jer je dobrim namjerama i pakao popločan. Ne znam je li potrebno ponoviti mudru misao Ive Andrića: „Ljudi su kao oči: vide sve – osim sebe.“? – Čitam peticiju, potpise ne gledam, na prvi pogled vidim 3-4 neistine, tj. očite laži; nastavljam čitati „Vjerujem da ste vi“ – obraćaju se Gradonačelnici – „makar kroz gradske ćakule, upoznati s postojanjem problematične obitelji (pa navode prezime te obitelji)… Iako ne znamo medicinsku anamnezu, svi smo mi svjesni da ta nekonvencionalna obitelj ima dublje probleme i da nikada nije odgovorno sudjelovala u životu grada. Majka obitelji, (pa navode ime), u gradu je nazvana (pa navode njezin nadimak)….“ Ovdje sam stao i nisam mogao vjerovati. Sve da u ovome ima istine „Otkud ti pravo?“ imenovati obitelj, imena članova te obitelji i davati im dijagnoze?! – U ovakvim slučajevima uvijek zamislim da je moja obitelj u pitanju, da se o mom djetetu radi pa da se skupi grupa građana s dobrim namjerama, da skupljaju potpise građana, a da mene nitko ništa ne pita – a o mojoj obitelji se radi!?

Nastavljam čitati peticiju: „Mišljenja smo da Socijalna Služba Grada Metkovića ne obavlja dobar posao u nadzoru obitelji…“ Vjerujte, ravnatelj sam CZSS Metković, ali bih volio da je u peticiji bilo puno gorih spominjanja Centra, socijalnih radnika i mene osobno, nego da se spominje ime te obitelji: tu su uz djevojku, njezin otac, majka, brat i sestra… Treba li spominjati njihovo dostojanstvo i pravo na čast i dobar glas!? – Bez obzira na sve drugo! – Treba li sumnjati u dobre namjere, u popločani pakao uopće ne sumnjam, kad se nije iskoristilo druge mogućnosti, druge načine, s puno više diskrecije i uvažavanja?! Pa sve ako i odgovorne institucije (uključujući i socijalnu službu) nije dovoljno dobro i dovoljno brzo reagirala. – I u ovom slučaju se „puno lakše bilo zagledati u problem, nego u mogućnosti“. Olako se zagledamo u drugoga i u tuđi problem, olako drugima dijelimo dijagnoze, a najgore je što je sve to pod krinkom brige i pomaganja drugome i kad sam postavio ovakva pitanja, dobio sam odgovor: „Moja je savjest pred Bogom čista! – Trista ljudi je potpisalo!“ – Potpise nisam čitao, ali je potpisana peticija u kojoj se spominje obitelj, ime i prezime, nadimak.  Dijele se dijagnoze, a svako malo u peticiji pročitam: „Navodno… Priča se po gradu… Svjedoci smo priča… Nemamo dokaze, ali…“ – Ne mogu vjerovati pa ponavljam misao Ive Andrića: „Ljudi su kao oči: vide sve – a ne vide sebe!“

Sve ovo je otišlo predaleko, šteta je učinjena, sve je objavljeno na nesretnom facebooku, slijede lajkanja i hejtanja, zgražanja i osuđivanja; i zgražanje i osuđivanje nekada ti stvore dojam kako i na taj način pomažeš toj obitelji. Ovakve teme se medijski zahvalne, traži se krivca i odgovorne. Vjerujte da mi nije ni na kraj pameti opravdavati socijalnu službu, jer i sad propitkujem svoju odgovornost, jesmo li mogli nešto više i bolje napraviti: navikli smo da nas se u medijima svako malo okrivljuje i proziva. Ljudi ne znaju, npr. da socijalne radnike veže službena, profesionalna tajna i da oni neće i ne smiju iznositi javno, u medijima, podatke o osobama, obiteljima, sve da je to i istina – socijalna služba mora šutjeti. Tako i u ovom i sličnim slučajevima mora šutjeti i nastojati pomoći na drugi način, tražiti druge mogućnosti. Ali ne s peticijama, potpisima, s imenima i prezimenima, facebookom…, zgražanjem i osuđivanjem…, ne „navodno, priča se i ako je vjerovati ćakulama“… Sjetim se priče o Pajdi splitskom beskućniku, kad je jednom bježao ispred dvojice milicajaca. Nečim ih je dobro naljutio kad su onako s pendrecima trčali da ga ulove. Kad je Pajdo vidio da će ga stići, skočio je s rive u more, doslovno u kanalizaciju, jer tada riva nije bila renovirana. Milicajci su vikali da iziđe, a Pajdo im je odgovorio: „Što vi imate sa mnom? Vi ste na kopnu, a ja u moru? Ja sada spadam pod Lučku kapetaniju?“ – Nadležnost i odgovornost mora se znati; postoje protokoli postupanja i u ovakvim slučajevima, jer kad ulica preuzme ulogu suda, doktora, policije i socijalne službe, a naoružana dobrim namjerama i čistom savjesti – uči nas povijest – to nikada nije dobro završilo…

Znam da su ove Misli bile malo netipične, može im se prigovoriti da su možda subjektivne i osobne, ali im se ne može prigovoriti da nisu kalendarski aktualne, mislim na Svjetski dan socijalnog rada i na Peticiju građana. – Ponavljam misao (ne znam koji već put) Ive Andrića: „Ljudi su kao oči: vide sve – a ne vide sebe.“ Ponovit ću da, ako želimo pomagati jedni drugima, zajednici i gradu u kojem živimo, da vodimo računa o tuđem dostojanstvu i tuđem pravu na čast i dobar glas – da ne budemo zagledani samo u problem, već da dobro sagledamo i druge mogućnosti, u suradnji s nadležnim institucijama (koliko god one bile nesavršene) da radimo za dobrobit naše zajednice.

Napisao: Vatroslav Vugdelija