“Like” i “selfie”

Nedjeljni ručak je na stolu i čeka se samo kum Vice. Taman se prekrstili i počeli, kad evo ti kuma Vice. Oznojan, pokazuje nekoliko ogrebotina, sjeda, traži rakiju i na upit „Što je bilo?“, odgovara: „Ne mogu ti opisati koliko sam sretan! – Ulovio sam tri roja pčela oko moje kuće! – Tri sata sam ih „lovao“, morao sam preskakati visoku ogradu i mogu ti reći da sam se pošteno namučio! Vidi mi donje usne! Izbole me pčele! Još da su me ubole u gornju, eto me ljepšeg od Severine! Ma nema veze, na stotine ih je bilo oko mene! Ma što na stotine?! Na tisuće! Ne mogu ti opisati koliko se blaženo osjećam! Nije to ništa materijalno. Pčele su čudo! Da nema pčela ne bi bilo ni prirode, ne bi ni nas bilo…“ I nastavi kum Vice, uz rakijicu, o pčelama, kako ih je „ulovio“, tj. namamio u košnicu, o svome ćaći koji se bavio pčelarstvom, o pčelama, maticama, matičnoj mliječi, vrijesku, medu, ali pravome medu, o krajevima i pozicijama gdje je najbolja „paša“ za pčele pa je onda i taj med najbolji, najljekovitiji, najzdraviji… Uživao sam ga slušati… No, dok je kum Vice pričao, naša djeca su već završila ručak, ustala, svaki je zgrabio svoj ekran ili ekranić, povukao se i nastavio tamo gdje je stao prije ručka – surfati i lajkati. Da je kum Vice svoj „lov na pčele“ objavio na svom facebooku, vjerojatno bi oni to lajkali, tj. rekli bi da im se sviđa. A ovako, nas dvojica nemamo facebook pa smo (za)ostali sjediti za obiteljskim stolom i uz dobru spizu i dobro vino pričali o pčelama – i to nam se sviđalo. Djecu ne čujemo, šute i pritišću po ekranima… Da mi je znati o čemu oni „pričaju“, i što se njima sviđa?! To je bio nedjeljni ručak i očiti „sukob generacija“…

Naravno da neću početi kritizirati novo vrijeme, nove generacije i nove tehnologije. Treba ići u korak s vremenom. Facebook, Internet, društvene mreže nisu ni dobre ni loše. One su onakve kakvima ih mi napravimo. Djeca mlađa od 15 godina ne poznaju svijet bez interneta. Način na koji se igraju, uče i komuniciraju jedni s drugima danas je drastično promijenjen. I ne samo kod djece i mladih! Udarne vijesti se prenose s facebooka, što je na svom „fejsu“ objavio poznati sportaš, političar, glumac i glumica, pjevač… Moraš imati svoj „fejs“ ako hoćeš ići u korak s vremenom. Što to „tjera“ ljude da nešto (status, fotografiju, video…) podijele s drugima? Stručnjaci spominju četiri osnovna razloga, a najvažniji je gradnja identiteta – jer ćemo podijeliti i lajkati ono što označava nas i našu osobnost, pokazuje naš svjetonazor, otkriva vrijednosti i vredonte za koje se zalažemo… Tako da svaki taj sadržaj koji dijelimo ili lajkamo gradi digitalnu sliku o nama… Lajk, ta čarobna ikona s prstom okrenutim prema gore, iziskuje minimalan trud. Kažu da ih ima desetak vrsta: lajk podrške, lajk „slažem se“, lajk jer me zanima odgovor, lajk zato što jesi, slučajni lajk, razgaljeni lajk, „ovo me nasmijalo“ lajk,“tu sam“ lajk, „sviđa mi se“ lajk… U svojoj biti lajk označava da nam se nešto sviđa. Lajk je ušao u hrvatski jezik, to je sada naša riječ koja nam se već dobro „ugnijezdila“ u uhu: lajk, lajkati, lajker, lajkabilan, lajkastičan… Lajk funkcionira vrlo jednostavno: vidiš da ti se nešto sviđa i stisneš ikonicu palca okrenutog prema gore, što neodoljivo podsjeća na rimskog cara koji u areni ima moć dignuti palac gore da gladijatoru poštedi život, ili okrenuti palac prema dolje…

Treba ići u korak s vremenom, a kako nisam ni dijete, ni mladić, moram se dodatno informirati kako bih barem donekle razumio komunikaciju najprije svoje djece, trebam pratiti trendove… Rekli smo da društvene mreže i ono sve oko njih nisu po sebi ni dobre ni loše, već da su onakve kakvima ih mi napravimo. No, strah me da je obrnuto, tj. da mi postajemo onakvi kakvima nas naprave društvene mreže (fejs, twitter, instagram, selfie..)… Fejs, fejser i „fejsbučenje do zore“ kao kompulsivno bavljenje fejsom, tako da je realan strah da smo mi onakvi kakvima nas napravi fejs. Sami fejseri su se podijelili po profilima u svom internetskom žargonu: hijene, špijuni, emotivci, pijetlovi, lopovi, promotori, kraljice drame, lajkeri, a na fejsu možemo susresti blogere, filozofe, gunđala, hvalisavce, indigo mudrace, komičare, status-reporetere, samožaljive emotivce, spikere i zbunjivača… Svega se može naći u tom našem „fejzbučenje do zore“.

Sve više ljudi koristi izraze „lajk“ i „lajkam“. „Lajk“ polako zamjenjuje hrvatsku riječ „sviđanje“, ali već polako zamjenjuje i emocije. Tako da danas sve više mladih izražava svoje emocije lajkanjem kojekakvih stranica na fejsu. Fejs zarađuje ogromni novac na našim lajkovima, jer što je više naših lajkova to je proizvod bolji, kvalitetniji, poželjniji… Tako da se uspješnost nečega ili nekoga mjeri samo – brojem lajkova. Lajk je postao izuzetno važan i vode se prave bitke za lajkove. Postoji rang lista npr. prvih pet najviše lajkanih stranica na fejsu pa i nama je drago kad nam prijatelji lajkaju status, ili da se mladi mogu pohvaliti kako su skupili više lajkova od onih drugih… I naravno, lako se ode u krajnost kad će neki sve učiniti, doslovno moliti i izmoliti „lajk“. Tu puno pomaže i „selfie“, pojam koji je 2013. proglašen za riječ godine (Oxfordski rječnik): to je autoportret, gdje osoba slika samu sebe ili sebe s drugima. Od pojave mobitela s kamerama uočava se gotovo opsjednutost „selfijima“. Engleska riječ „selfie“ u hrvatskoj verziji zvuči kao: samoslik, sebić, sebizam, svojko, samoklik, ja-sllika, zrcalka… Da je ovaj trend „selfija“ uzeo maha pokazuje i činjenica da se samo na društvenoj mreži Instagram nalazi više od 198 milijuna ovakvih fotografija. Selfie je apsolutni hit u cijelom svijetu i ako slučajno nemate selfie, pod hitno ga napravite, jer kažu: „Ako nemaš selfie, ne postojiš!“. Bit ovog trenda selfija/samoslika jest da osoba živi pred okom kamere, traži kut iz kojeg će izgledati savršeno, samoklikne i fotografiju kao „proizvod“ pokazuje ljudima koji ih prate na društvenim mrežama. Što dobiješ više lajkova, to si uspješnija, ljepša, poželjnija, popularnija… Pa se pretpostavlja i zadovoljnija, samopouzdanija i u konačnici – sretnija?

Ponavljam opet da mi nije namjera kritizirati ni lajkanje ni selfije, jer je čovjek uvijek tražio povratne informacije o sebi i o svojim postupcima, uvijek je čovjek ovisio o mišljenju drugih. Sve je prihvatljivo što ima svoju mjeru i granicu („strah za granicu“), pa je i kod lajkanja i selfija ključan motiv, zašto to osoba čini i što želi time postići. Činjenica je, od koje ne možemo pobjeći, da je „lajk“ postao sam sebi smisao i opsesija milijunima ljudi koji svakodnevno (ili svako malo) provjeravaju tko ih je lajkao, a tko ne… „Lajk“ je izrastao u simbol kojega mnogi štuju pa se trendom i fenomenom „lajka“ bave i stručnjaci i umjetnici. Tako ovaj fenomen propitkuje i nizozemski umjetnik Dadaro i u svom projektu nastoji potaknuti čovjeka na razmišljanje, kako provodi svoje vrijeme i koje vrijednosti zastupa i živi. U sklopu projekta „Likefest“ u nevadskoj pustinji gradi i oltar na kojem će stajati „zlatni lajak“ (kao zlatno tele u pustinji). Želi poručiti čovjeku kako smo nekada živjeli u drugačijem vremenu. Ako nam se sviđalo što rade drugi, posvetili bismo im vrijeme, pozornost, emocije i rekli im to, a danas je „lajk“ postao novo zlato. Umjetnik pokušava ljudske odnose vratiti tamo kamo i pripadaju, iz virtualne u prirodnu stvarnost. Svijet je, kako ga vidi Dadaro, ljudsku prirodu pretvorio u proizvod, a ljudske odnose u usluge koje se naplaćuju. “Živimo u zanimljivom i kaotičnom vremenu“ – kaže on – „i svjedočimo tranziciji iz industrijske u digitalnu egzistenciju. Sve što smo mislili da znamo postalo je ponovo nepoznato i novo. Naše socijalne, političke i ekonomske strukture kontinuirano se redefiniraju. Mnogi od nas preslaguju svoje vrijednosti u skladu s vremenom pred plavičastim svjetlom kompjuterskog ekrana. Pitanje je, mogu li društvene mreže ojačati naše stvarne fizičke i emocionalne veze, ili će pak poremetiti našu društvenu strukturu i pretvoriti nas u autistične zombije koji klikaju lajkove“. Nova tehnologija pretvorila je „sviđanje“ u robu. Isprva se to „sviđanje“ činilo nevino, ali s „lajkom“ gubi svoju stvarnu vrijednost i značenje, jer je sviđanje postalo samo još jedna vrsta robe koja se dijeli i naplaćuje. Ali ne mora biti tako, jer je  „sviđa mi se“ dio naše ljudske prirode i „sviđa mi se“ je slobodan i besplatan.

Na samom kraju naglašavam izraz „fejsbučenje do zore“, podsjećam kako nam je mobitel postao sastavni dio torbice, sastavni dio džepa, sastavni dio ruke i pitam u ime svih „Koliko mi vremena krade fejs i koliko mi  je važan nečiji lajk?“ Ne znam jesam li vas umorio s ovim propitkivanjem lajkanja i sviđanja? Vi možete odgovoriti jednim od desetak vrsta lajka, možete dislajkom, hejtom, ignorom, blockom, a na meni je kako ću se nositi s malim brojem lajkova… Ako slučajno ne budem zadovoljan brojem lajkova, možda drugi put krenem s kumom Vicom u „lov na pčele“, dopustim pčelama da me bodu i u gornju i u donju usnu, da budem lijep onako kao Severina, pa samokliknem selfie i to objavim na fejsu… Kad počnu stizati „lajkovi“, tko zna – možda budem popularniji i  od Severine!?

Napisao: Vatroslav Vugdelija