Treba li dokazivati uskrsnuće?

Nalazimo se u Velikom tjednu, u Svetom trodnevlju, u danima kad slavimo najveće kršćanske svetinje: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Ne znam kuda krenuti s mislima, a da mi ne ostane dojam da se ponavljam, da sam već nešto slično „glasno mislio“, da sam s ovakvim i sličnim mislima već znao „odlaziti u visine“, jer to jednostavno traži ova tema puna svetinja i misterija. U naslov sam napisao – “Treba li dokazivati uskrsnuće?“ jer sam se uhvatio u razmišljanju kako, dok govorim o uskrsnuću, kao da nastojim birati jake riječi, donositi snažne argumente, kao da želim odagnati sve sumnje i uvjeriti i sebe i druge „nevjerne Tome“ u mogućnost i stvarnost uskrsnuća. Danas je (i uvijek je bilo) teško pisati, govoriti i razmišljati o uskrsnuću, danas je (i uvijek je bilo) teško vjerovati u uskrsnuće. – Nailazim na anketu s pitanjem „Je li vjerujete u uskrsnuće tijela?“, a odgovore je dalo 3 000 vjernika; njih 56% su rekli da vjeruju u uskrsnuće, a 44% da ne vjeruju. Rezultat je poražavajući. U samostansko dvorište u Makarskoj ulazi jedna žena, nailazi fra Mile (poznat po šali i zafrkanciji) a žena ga pita: „Oprostite, koliko u Makarskoj ima katoličkih crkvi?“ – „Ima Vam ova naša“ – odgovara fra Mile – „ima u gradu sv. Marka i jedna mala na rivi.“ Žena nastavlja: „A ja sam vidjela kako ljudi idu na misu u jednu kuću na ulazu u Makarsku?“ fra Mile se češka po bradi i odgovara: „A ne znam ja. Bit’ će da je to otvorio jedan privatnik.“

U kršćanskom, katoličkom vjerovanju molimo: „… Vjerujem u Isusa Krista Sina Božjega… u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen!“ – Kršćani koji ne vjeruju u uskrsnuće, ili samo dijelom vjeruju u uskrsnuće, kršćani koji prihvaćaju neku reinkarnaciju, koji vjeruju ipak u nekakvu, ne znam kakvu, promjenu čovjeka poslije smrti a ne u uskrsnuće tijela, oni su ipak nekakvi vjernici, ali nisu kršćani, to su „privatnici“ kako kaže fra Mile. – Teško je vjerovati u uskrsnuće. Vjera u uskrsnuće je najhrabrija vjera, svijet joj se opire jer svijet razmišlja logikom pozemljara. Vjera u uskrsnuće može najprije biti ismijana i odbačena kao mit, kao utopija, kao znanstvena fantastika… „Slavim uskrs za trpezom“ – kaže jedan vjernik iz ankete – „a u uskrsnuće vjerujem kao u Andersenove bajke.“ Sv. Pavao piše: „Ako kao kršćani ne vjerujemo u uskrsnuće, onda smo bjedniji od svih ljudi. Onda je uzaludna naša vjera. Onda je i Krist uzaludno umro.“(1Kor15:12-22) Ako ne vjerujem u uskrsnuće, onda nešto nije u redu s mojom vjerom. Vjera u uskrsnuće je ispit vjere. Prekjučer sam bio na sprovodu na našem groblju Sv. Ivana, četvorica sinova i obitelj oko lijesa svog oca. Svećenik lijepim i biranim riječima spominje pokojnika, osjetim kako „stoji iza svake izgovorene riječi“; pjesma, molitva, sve lijepo i dostojanstveno… U tom trenutku, na groblju, moja vjera u uskrsnuće je bila osnažena, jer ne može tek tako nestati čovjek „stvoren na sliku Božju“, ne može nestati ta ljubav koja ga je vezala sa svojim sinovima, ženom, obitelji… ta ljubav ne može nestati.

Kako dokazivati uskrsnuće? „Ako tražiš dokaz nećeš ga naći.“ – odgovara u toj anketi jedan vjernik – „Kad nešto vidiš i uvjeriš se ne treba ti vjera, tada znaš. Zato je vjera izazov. No ja vjerujem Onome koji je na križu umro i treći dan uskrsnuo.“ – Zašto nam je tako teško povjerovati u uskrsnuće? – Naš mozak je savršeno misteriozno računalo koje upravlja svakim našim potezom. Iako ga se često izjednačava sa znanjem i s racionalnim dijelom ličnosti, bez mozga ne možemo imati nijednu emociju. Nema ljubavi, nema mržnje, nema sumnje, nema ni straha. Mozak nas i pokreće i zaustavlja. No, ovo je zanimljivo: znanstvenici kažu da oni do danas poznaju i razumiju samo djelić našeg mozga, znaju što radi samo 2% do najviše 10% naše moždane tvari. A ostatak? U ostatku se, kažu, kriju neslućene mogućnosti napretka, čak i onoga kojeg danas smatramo nemogućim. – Eto, možda za buduće naprednije generacije ni uskrsnuće neće više biti nikakvo čudo?! – Zašto je nama danas teško vjerovati u čudo uskrsnuća, a oko nas je tako puno čudesa: cijela priroda zimi zamre, postane hladna i siva, a u ovo vrijeme s proljećem i suncem zazelene livade, procvjetaju stabla i cvijeće; zar nije čudo kad se gusjenica zakukulji i nekoliko tjedana poslije pretvori se i prekrasnog leptira; zar nije čudo što planet Zemlja kao zrno pijeska lebdi u nebeskom beskraju na samom kraju mliječne staze; zar nema čuda oko nas; zar čovjek nije najveće čudo kao kruna svega stvorenoga; zar ne svjedočimo čudima ljubavi i žrtve za drugoga… Zašto uskrsnuće treba dokazivati i zašto bi Bogu Stvoritelju bilo nemoguće i mene, i nas uskrsnuti na novi život? Zašto je teško povjerovati da budućnost pripada Ljubavi koja je jača od smrti?

Znam da nije današnjem čovjeku lako i jednostavno vjerovati u uskrsnuće. Nije općenito lako vjerovati i nadati se u ovom našem vremenu izmučenom beznađem i cinizmom. A zašto je tako? Zato jer nemamo prave vjere i površno je shvaćamo. Zato što smo tako često vjernici samo iz običaja i navike, a ne iz uvjerenja i životnog opredjeljenja. Zato nam je često i Uskrs samo blagdan, obiteljsko slavlje, običaji, tradicija, folklor, bogata trpeza, a sama vjera u uskrsnuće ostane negdje sa strane, kod nekih se podrazumijeva, neki se ne opterećuju razmišljanjem o uskrsnuću, neki su odavno zaboravili na bilo kakvu duhovnu dimenziju, neki u Uskrs i oko Uskrsa nabacaju puno toga nebitnoga pa im vjera nalikuje starom obiteljskom satu koji budi uspomene, ali je prestao kucati i više ne pokazuje vrijeme, izgubio je smisao svog postojanja. – „Ja sam uskrsnuće i život. Onaj koji vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Iv 11,25) – Ovo je sama srž kršćanske vjere. Vjerujući Onome koji je na križu umro i uskrsnuo, mi stojimo ili padamo, mi smo vjernici ili smo samo religiozni, mi smo kršćani s Isusom ili kršćani bez Isusa, kršćani kao praktični vjernici ili kršćani kao praktični nevjernici, kao neki tamo „privatnici“…

Znam da s vjerom nije lako ni vjernicima ni nevjernicima, da je s uskrsnućem još puno teže. Ako smo u vjeri onda nam je nejasnoća glavna sastavnica života, a Walter Kasper lijepo kaže: „Vjerovati znači: sve na Boga osloniti, na Njemu graditi, Njega izabrati za temelj i smisao života.“ – Onda je puno lakše živjeti s neodgovorenim pitanjima o patnju, zlu, trpljenju, smrti… Uvijek se u Svetom trodnevlju posebno sjetim ovih riječi: Ne znam odakle zlo, ali veličina kršćanina-vjernika jest u tome što gledajući svoga Boga na križu i vjerujući mu može živjeti i s neodgovorenim pitanjima. Sjetim se i ovih riječi: „Vaše misli nisu moje misli i puti vaši nisu moji puti…“ (Iz55,8) Možemo samo naslutiti koliko je različito od nas mislio, koliko je htio nešto sasvim drugo od onoga što mi tako prirodno i žestoko želimo. Propovijedao je novo kraljevstvo, ali kraljevstvo koje ne izvire iz tih naših nama jedino razumljivih želja za silom, osvetom i pobjedom… I danas živimo u takvom svijetu mržnje, straha, smrti i rata, bomba na bombu, raketa na raketu, vaši mrtvi na naše mrtve, osveta na osvetu, zlo na zlo… Kako ćemo promijeniti tokove povijesti i tokove budućnosti ako korjenje njezinih zala prihvaćamo kao naše najveće želje? – Treba nam uskrsnuće koje od nas traži da se odreknemo sile, mržnje i osvete da bismo nadvladali silu, mržnju i osvetu. Svima nam je jasno da moramo nešto mijenjati u ovom svijetu nasilja (i danas mrtve prebrojavamo), ali nam se još uvijek sila čini jedinim uspješnim sredstvom za to. – Onaj Psiholog iz Nazareta, uskrsnuli Nazarećanin pokazuje put ljubavi i nenasilja, ali zašto je tako teško povjerovati mu?!

Idem kraju  i dok sam pisao ovu riječ „kraju“, sjetim se lijepe izreke: „Živjeti ne znači ići kraju, nego ići k Raju.“ – U Velikom tjednu smo, u vremenu koje potiče kršćane na razmišljanje, na preispitivanje svoga života i svoje vjere, vjere u Uskrsloga i u uskrsnuće. Vjerujem da je Krist uskrsnuo, vjerujem da je prije uskrsnuo i Lazara i Jairovu kćer… Vjerujem da će uskrsnuti i sveci i dobri ljudi koji su živjeli skoro savršeno na ovome svijetu, ali što je s mojim uskrsnućem? – Što je sa mnom? – Prekjučer sam – priznajem – na trenutak zamislio svoju smrt i moje sinove oko lijesa na groblju Sv. Ivana i preispitivao svoju vjeru u vlastito uskrsnuće… Opet mi se može prigovoriti da sam s Mislima „otišao u visine – namjerno“, a zapravo nisam, kad pomislim da mogu upotrijebiti tek nešto više od 2% moždanih tvari, (mozganja)… Nisu to neke visine… Da, „za let si, dušo, stvorena“! Ja dalje ne znam i ne mogu. Tek ponavljam da slabašno ljudski vjerujem u Uskrsloga i u vlastito uskrsnuće; vjerujem da je ljubav tajna dvaju svjetova.

Napisao: Vatroslav Vugdelija