„Lakše je čovjekom postat, nego čovjekom ostat!“

U Splitu u nekoj gostionici jedan Splićanin je uvrijedio Vlaja; nije nikako podnosio Vlaje i čim je ovoga ugledao namjerno mu se počeo rugati pred svima. To je Vlaja baš pogodilo i odlučio mu odvratiti istom mjerom, grubo a opet da ispadne kao da ga hvali pa će mu glasno da svi čuju: „Slušaj ti, sad ću ja tebi reć’ nešto da svi dobro čuju! Reć’u ti nešto šta ti niko u cilom tvom životu nije nikada reka!“ – „A šta to!?“ – skoči ovaj spreman na svađu. „Da si čovik!“ – odgovori Vlaj, a svi u gostionici prasnuše u smijeh.

Inspiraciju za ove Misli dobio sam čekajući u autu; na radiju je bila neka emisija o narodnim običajima negdje u Dalmaciji, o narodnoj mudrosti; bilo mi je žao što sam kasno dohvatio olovku pa zapisao tek nekoliko redaka. Naslov tog „narodnog monologa“ bio je „Po čemu mirimo (mjerimo) čovika?“ pa onda poče nabrajati po čemu sve mjerimo čovjeka. Svršetak mi se svidio, nisam ga morao zapisivati jer sam ga zapamtio i stavio u naslov ovih Misli – „Lakše je čovikon postat, nego čovikon ostat! Teško je biti čovik.“

„Što se zove čovjek“?

„Što se zove čovjek?“ – pita se Vladan Desnica i daje odgovor: „Čovjek je skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu.“ Maksim Gorki kaže da je čovjek „ukras svijeta“ I Dostojevski se pita što je čovjek: „Čovjek? – Biće s dvije noge – i nezahvalno!“ Poznato je da je još davnih dana Diogen usred bijela dana hodao po gradskom trgu noseći upaljeni fenjer i da je – tražio čovjeka. Naš Antun Gustav Matoš napisa da je „postati čovjek ljepše nego postati kralj“. Nema toga što o čovjeku nije rečeno, što čovjek je i što čovjek nije, bezbroj pokušaja definicija čovjeka, bezbroj riječi lijepih i ružnih, mudrih i ludih … I tako do dana današnjega. Čovjeku je uvijek bio najzanimljivija pojava i najveća inspiracija – baš čovjek. Pitagora kaže da je „čovjek mjera svih stvari“.  – A po čemu mjerimo čovjeka? Slušajući radio zapisao sam malo narodne mudrosti: „Po čemu mirimo čovika? – Neko po odijelu, neko po familiji, neko po viri, neko po raci, neko po mistu, neko po rodu, po didu i ćaći, neko po materi i babi, neko po pinezin i po imanju, a ritko ko čovika miri po poštenju i po znanju … Nije lako biti čovik!“ Svi smo mi puni savjeta i mudrih zaključaka da je u životu najvažnije „biti čovjek“ pa ćemo često čuti i s tim se načelno svi složiti: „Nije važno odakle je čovjek, ni koje je boje kože, ni koje je vjere, ni kojoj naciji pripada – najvažnije je da je čovjek čovjek!“ Poslije ovoga čini se sve jasno i da se nema više što reći i dodati. Otac je sinu dao sličan savjet: „Sine, na prvome mjestu – budi čovjek, a poslije budi što hoćeš!“ Pretpostavimo da je sin poslušao oca i odlučio „biti čovjek“ i stvar je gotova?! Nema se tu više što raditi „oko čovjeka“? – Znamo da nije tako jer oko čovjeka uvijek ima posla. Lakše je čovjekom postati, nego čovjekom ostati! „Ništa nije zauvijek. Kava se ohladi, cigareta se ugasi, vrijeme prolazi, a ljudi se mijenjaju.“(N.N.)

Inflacija čovjeka

Čovjek je najuzvišenije biće na zemlji, hrabar i neustrašiv, kadar učiniti najplemenitija djela, a u isto vrijeme spreman učiniti nezamislive zločine. Svakodnevno smo svjedoci ove istine – nailazimo na primjere gdje čovjek nadilazi sebe, a u isto vrijeme – na žalost – ima puno primjera gdje je čovjek nečovjek, daleko od sebe. „Danas u milijunskom mnoštvu Sirije i Dalekog istoka“ – kaže Joža Javoršek – „čovjek postaje tako ludo anoniman i besmislen da se njegova osobna cijena naočigled gubi. Radi se o inflaciji čovjeka, o jednom od najozbiljnijih problema našeg doba.“ – „Od svih ruševina na svijetu najžalosnije je promatrati ruševinu od čovjeka.“ (Goethe) Po čemu se mjeri čovjek? – Uza sve ono nabrojeno u narodu se kaže: „Reci mi s kim se družiš pa ću ti reći tko si. Znam li čime se baviš, tad znam i što možeš postati.“ Zaista je lakše čovjekom postati, nego čovjekom ostati, pogotovo u ovo naše moderno vrijeme „inflacije čovjeka“, kad čovjeku prijeti opasnost da u brzini življenja, lako i neprimjetno izgubi sebe. Lijepo je Ivan Raos napisao: „Da dobije kocku šećera pas mora stati na dvije noge, a čovjek na četiri.“ Meša Selimović govori teškim riječima o „posebnom soju ljudi“: „Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakva obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je ljudska vrijednost.“

Pogreške

„Najvažnije je da je čovjek čovjek“, a po čemu se mjeri kad čovjek postaje čovjek? „Onaj tko nije lijep s 20 godina, snažan s 30, bogat s 40 i mudar s 50 godina, nikada i neće biti ni lijep, ni snažan, ni bogat, ni mudar.“ (G. Herbert) – Nedavno sam poslije dugo vremena sreo čovjeka, koji mi je ostao u sjećanju kao onaj koji je bio jako predan svom poslu, biznisu, ulaganjima. Sjećam se da bi samo o tome govorio, ozbiljno i stručno, ali uvijek o novcu, o rizicima i dobiti. No, ovaj put je inzistirao da sjednemo na kavu i u razgovoru je to bio sasvim drugi čovjek. Spomenuo je zdravstvene probleme, operaciju i rehabilitaciju koja još traje: „Znaš, zdravlje je najvažnije. Nije dobro u životu trčati samo za novcem i za materijalnom dobiti. Ima puno toga važnijeg u našem životu: obitelj, žena, djeca, prijatelji – vjera…“ – U životnom nastojanju „biti i postati čovjek“ ljudi često rade pogreške. Tisuću puta više se čovjek trudi da stekne materijalno nego duhovno bogatstvo, iako je sasvim sigurno da sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo. Lijepo je to opisao Dalai Lama: “Ono što me najviše iznenađuje je – čovjek. On žrtvuje svoje zdravlje kako bi stekao novac. Potom on žrtvuje novac kako bi vratio svoje zdravlje. Toliko je zabrinut za budućnost da ne uživa u sadašnjosti. Rezultat je da čovjek ne živi ni u sadašnjosti ni u budućnosti; živi kao da nikada neće umrijeti, a onda umire kao da nikad nije živio.”

Promijeniti pravac

Dobro je kad čovjek shvati, u bilo kojem životnom periodu, da je pogriješio pa odluči ispraviti pogrešku, promijeniti pravac, razmišljati drugačije. Da bi čovjek sazrijevao i rastao, ne može biti u stalnoj trci i zauzetosti, treba dio vremena provoditi sam sa sobom. Tišina je nekada najglasniji odgovor. Primjer su nam biljke: ne mogu stalno biti izložene suncu i svjetlu, jer im korijen neće ojačati i uvenut će. Biljci je potrebna i noć, sjena da bi u tišini rasla i ojačala. Tako je i s čovjekom – treba nam privatnost, osama, tajna – prostor samo za nas da bismo ojačali i naučili što je vrijedno u životu, a to nisu tehnologija i novac!… Problem našeg svijeta je što smo kao dio mase stalno izloženi suncu, pod diktatom sreće i blagostanja – i rješavanja svih problema odmah i sada! Svi se natječu olakšati nam život i uklanjati prepreke i probleme, a sve manje vidimo one koji nas poučavaju kako s problemima živjeti.

Biramo svaki dan

Nije nam potrebna nikakva narodna mudrost da znamo kako je „teško biti čovjek“, teško je čovjekom i postati i čovjekom ostati. Uvijek iznova čovjek stoji pred izborom: biti čovjek ili biti nečovjek. Po čemu se to mjeri? Nije potrebna ni posebna mjera, ni velike i mudre riječi. Svatko to zna, vidi i osjeti. – Vjerujem da ste negdje pročitali što je nekidan učinio vozač autobusa na liniji Lepoglava – Varaždin: Stariji muž i žena su kupili kartu za Varaždin. Oko kilometar dalje gospođa shvati da je na autobusnoj postaji zaboravila papire za bolnicu pa to kaže svom jedva pokretnome mužu i vozaču, koji čovjeka pušta van iz autobusa. Starac sav jadan krene natrag. Sad su svi očekivali da će vozač profesionalno krenuti dalje, ali ne. On okrenu autobus, uze djedicu, vrati se na tu autobusnu postaju, uze papire za bolnicu, okrenu se na cesti i nastavi put. Čovjek je vozaču ponudio novac kao nagradu, ali je vozač to uljudno i sa smiješkom odbio. U autobusu se prolomio pljesak, a bilo je i suza radosnica jer su svjedočili kako to izgleda „kad je čovjek čovjek“. Gledao sam kratki isječak na televiziji o ovom slučaju. Točno je bilo ovako. Vozač misli da nije učinio ništa veliko, pokazao je pokraj volana fotografiju svog unuka od 5 mjeseci, lijepog i nasmijanog i rekao ponosno da je unuk njegovo posebno veselje.

Kako biti čovjek, kako čovjek postati i čovjek ostati – to biramo svaki dan jer „oko čovjeka uvijek ima nekog posla“. Možda je prije svakog izbora dobro imati pri ruci i pred očima fotografiju osobe koju voliš i koja te voli, koja te u tom trenutku „gleda“ pa da onda postupaš ispravno. Živi tako da kad tvoje dijete naiđe na riječi ili pojmove kao što su ljubav, poštenje, trud, solidarnost – da odmah pomisle na tebe. – Čovjek je stvoren da ljubav prima i da ljubav daje. Jedino se tako čovjekom postaje i čovjekom ostaje.

Napisao: Vatroslav Vugdelija