“Kriv je!”

Iako ove „Glasne misli“ padaju baš na Srijedu Pepelnicu, po glavi mi se motala neka druga tema. Onda su ovih dana bile maškare, maškarska povorka, maske, kostimi, skečevi i sve drugo što uz maškare ide … Slušao sam i suđenje Marku Krnjevalu i svako malo čuo tužiteljeve riječi „Kriv je!“; Marko je kriv za ovo, Marko je kriv za ono, Marko je kriv zato što je, Marko je kriv zato što nije… Tako je tužitelj optužio Marka, između ostalog, da je u gradsko kazalište stavio kino „Pobjedu“ i tako gradu „ukrao“ kazalište. No, Markov branitelj, sav konsterniran, odbacuje s gnušanjem tu optužbu: „Nije istina da je Marko kriv! Naprotiv! Njegova je zasluga što sada imamo i kino i kazališta, a prostor je još dodatno obogaćen i drugim sadržajima: peku se kokice, prodaju sokovi, cigarete, cement, željezo… ima svega što ti srce želi!“ – Suđenje se nastavilo, a tužitelj svaku svoju optužbu započinje s „Kriv je! – Marko je kriv!“. Toliko je on to ponavljao da su te riječi „Kriv je!“ meni nametnule novu temu ovih „Misli“ – krivnja.

U pokladama je centralni lik Karneval. To je figura izrađena od slame, krpa, staroga odijela, a naziva se karneval, krnjo (Dalmacija), pust (Istra i Primorje) i slično. Uz Karnevala su i druga važna lica: sudac, branitelj, tužitelj, krvnik i drugi, koji ga prate. Obično se na gradskom trgu odigrava suđenje tome „zlotvoru“, u Metkoviću Marku Krnjevalu, za sve zlo što je učinio i za sve dobro što je propustio učiniti. Jednom riječju – kriv je za sve! Nakon „suđenja“, krivac krnjeval se utopi, objesi ili spaljuje. Ovaj običaj, za koji se ne zna kad je došao u naše krajeve, objašnjava se redovito kao pobjeda nad zimom, nad zlom, nevoljama, oskudicom, bolestima i svim ostalim nedaćama koje su utjelovljene i uništene u liku Krnje, Krnjevala, jer je – eto baš on – za sve kriv. – Sve to neodoljivo podsjeća na slavljenje izraelskog Dana pomirenja – Yom Kippur kad se narod sjeća grijeha i krivnje koji su ga odvojili od Boga. Za žrtvu se prinosio jedan junac, savršen i bez mane, koji je bio određen za svećenika, te dva jarca. Između ta dva jarca bacala se kocka da se odredi koji će biti prinesen kao žrtva, dok je na drugog svećenik polagao ruke kako bi na njega simbolički prenio sve grijehe Izraelskog naroda. Nakon toga bi jarca odvodili na jedno mjesto u pustinji na kojem su Židovi vjerovali da prebiva demon Azazel, da na to mjesto odnese krivnju i grijehe Izraela. – Mogli bismo reći da je jarac, ni kriv ni dužan, ispaštao za grijehe jednog  cijelog naroda. – Mogli bismo reći i da je Marko Krnjeval, sinoć osuđen i spaljen, ni kriv ni dužan, ispaštao za grijehe i krivice jednog cijelog  grada.

Govor o krivnji i o grijehu nije danas uopće moderan. Nailazi na nerazumijevanje i kod starijih i kod mladih. Lakše nam je biti u karnevalu i pratiti karneval, nasmijati se i opustiti. I što je to zapravo krivnja? Što danas znači grijeh? Zašto se uopće opterećivati ovakvim mislima (o krivnji i grijehu), kao da i bez toga nemamo dovoljno briga, problema i maltretiranja sa svih strana? – Da, ali je zanimljivo npr. da prema istraživanjima, više od 90% žena svakodnevno ima osjećaj krivnje jer im se čini da nisu dovoljno dobre u nekoj svojoj ulozi – majke, supruge, zaposlenice, kćeri, prijateljice… Vjerujem da je i kod muškaraca sličan postotak svakodnevnog osjećaja krivnje: „’Ajme, nisam se mjesecima javio prijatelju! – Kad sam ono prijateljici obećala da ćemo se naći na kavi, pa ništa! – Nisam posjetila majku! – I ne sjećam se kad sam zadnji put posjetio grob roditelja, prijatelja, prijateljice! – Obećao sam djecu odvesti na utakmicu! – Nisam platio članarinu! – Nisam vratio dug!“ I mogli bismo u nedogled nabrajati osjećaje krivnje. Čest osjećaj krivnje je kod prekida emotivnih veza, kod razvoda braka, kad se propitkuješ o svojoj krivnji, ili kad prebacuješ krivnju samo na drugu stranu: „Ovako barem imam koga kriviti za sve loše što mi se dogodi.“ – piše jedna djevojka poslije prekida s momkom – „ Lakše je okriviti tebe kad već ne mogu trčati tebi da me tješiš. Lakše je kriviti tebe i glumiti žrtvu, nego priznati da samo tražim izliku zašto ništa ne poduzimam sa svojim životom. Lakše je okriviti tebe, nego razmisliti i pokrenuti se. Lakše je reći da si me uništio ti, nego priznati da se sama uništavam.“ – Evo dvije rečenice za „dodatno“ razmišljanje: „Više ne krivim osobe koje me razočaraju, od sada krivim sebe što previše očekujem.“ – „Nemoj kriviti nikoga u svom životu. Dobri ljudi ti donese sreću, loši ljudi ti donesu iskustvo.“

Nedavno smo u razgovoru spominjali ime jednog kolege iz djetinjstva, kojeg su bili izabrali za načelnika općine – dobar, pošten, sposoban i stručan. Ne znam je li prošlo godinu dana kad je on iznenadio sve ostavkom. Poslije je prijateljima objašnjavao: „Nisam mogao više izdržati. Za sve sam bio odgovoran, za sve kriv. Gdje god krenem netko me dočeka, uvijek nešto traže, viču, prijete, galame, psuje majku, roditelje, pokojne… Što meni sve to treba?“ – Kad govorimo o krivnji, usuđujem se usporediti i tražiti sličnosti između karnevala i političkih izbora bilo koje vrste: kod suđenja Marku Krnjevalu Marko je za sve kriv, za ono što je učinio i što nije učinio; s druge strane, predizborni skupovi su svojevrsno „suđenje“ političkom protivniku na vlasti, koji je također kriv za sve što je učinio i što nije učinio… Na kraju i Marka Krnjevala i političkog protivnika, kao notorne krivce za sve i svašta, osude; Marka se spali pa s njim u Neretvu, a političkog protivnika se tjera iz političkog i društvenog života pa s njim „u pustinju da odnese grijehe izraelskog naroda“. Poslije karnevala i poslije izbora grad se više neće bojati zalaska sunca, a građanima je vraćen osmijeh na lice – i svi zadovoljni i sretni.

Vraćam se krivnji i osjećaju krivnje kod svakog od nas. Osjećaj krivnje do određene granice može biti korisna emocija, jer nas nagoni da propitkujemo svoje postupke i vrijednosti. Taj nam osjećaj pomaže surađivati i živjeti s drugima, pokajati se kad napravimo nešto loše. Osjećaj krivnje zna opterećivati naše živote i dosta ljudi ne uspijeva izići iz tog začaranog kruga, kad neprestano sebe kriviš zbog nečega što si napravio ili što nisi – pa je to proizvelo neželjene posljedice za tebe ili za drugoga. Zato moramo prepoznavati nezdravu krivnju, koja nas tjera da se stalno osjećamo krivima zbog nečega, i zdravu krivnju, konstruktivnu (construo,3. = sagraditi), koja izvire iz suosjećanja, empatije prema drugima, iz potrebe da pomognemo drugome kad možemo. Nezdrava krivnja je kad neprestano kukaš i samo kriviš sebe za nešto što jesi ili nisi napravio, a zdrava krivnja ti „prigovori“ zbog tvojih postupaka, ali te i „tjera“ da ih popraviš.

Moram s ovim mislima „otići još malo u visine“ – Srijeda je Pepelnica, dan koji nas poziva na sabranost i na razmišljanje. Kažu da je najveći grijeh današnjeg čovjeka gubitak kriterija i osjećaja za grijeh. Suvremeni čovjek je gotovo alergičan na samu riječ „grijeh“. On radije govori o „pogreškama“, „slabostima“ ili „neznanju“. Kod mnogih od nas gubi se iskustvo krivnje. Ispričavamo se da nismo dovoljno slobodni, da nam je kriva genetika, nismo znali pa stoga nismo ni odgovorni za svoje čine. Mi danas pomoću moderne antropologije i dubinske psihologije takvo iskustvo krivnje uspješno „raskrinkavamo kao lažne tabu“. A bez iskustva krivnje, nema iskustva grijeha. Bez iskustva grijeha, nema odgovornosti. Bez odgovornosti, ne moram nikome polagati račune za svoja djela ili nedjela. Trebam samo biti dovoljno oprezan da me ne uhvate. Glasoviti njemački filozof Fichte u knjizi „Određenje čovjeka“ kaže: „Postoji glas u mojoj nutrini kojemu vjerujem i radi kojega vjerujem sve ostalo što vjerujem… Nema ništa uistinu realno, trajno i neprolazno u meni, osim ove dvije stvari: glas moje savjesti i moje slobodno pokoravanje.“

Srijeda Pepelnica uvijek poziva čovjeka da malo zastane, sabere se i pokuša osluhnuti, kako kaže Fichte, onaj trajni i neprolazni glas savjesti u svojoj nutrini. – Osjećaj krivnje je poželjan, ali ne onaj nezdrave krivnje kad za „grijehe i propuste“ optužuješ samo sebe ili samo druge; poželjan je osjećaj zdrave krivnje: kriv sam – sagriješio sam – odgovoran sam (pred glasom svoje savjesti, pred Bogom, pred zakonom, pred drugim čovjekom…) – idem to popravljati i izgrađivati (konstruirati) bolje odnose, bolje društvo, boljeg sebe … A zašto? – To neka odgovori svatko za sebe.

Metković, 10. veljače 2016. – Srijeda Pepelnica