„Komisijo, marš napolje!“

Na jednom fakultetu dvojica prijatelja upravo položila težak ispit pa zadovoljni i sretni čekaju trećeg prijatelja da i on iziđe od profesora. Malo poslije izlazi i on, crven u licu i zbunjen. „Oborio me!“ – jedva izgovori. „Pa što je? Što te pitao? Što nisi znao? Pa puno si učio za ovaj ispit!“ – „Ma, dobro sam ja sve to naučio, ali sam imao veliku tremu pa i ono što sam znao nisam dobro odgovorio …“ – žalio se prijatelj. Ovoj dvojici bilo žao prijatelja i odluče pomoći. Čekali su da i zadnji student završi ispit kod tog profesora, pokucali na vrata i sva trojica ulaze kod profesora. Ova dvojica su bili odlični studenti pa zamolili profesora da njihovom prijatelju pruži još jednu prigodu, jer oni mogu posvjedočiti kako je puno učio za ovaj ispit, ali ga je spriječila velika trema pa nije pokazao svoje pravo znanje. Profesor, poznat po strogosti i autoritetu, odmah prihvaća i kaže: „Može. Vi, kolega, sjednite na ovu stolicu i odgovarat’ ćete na 3 pitanja. A vas dvojicu imenujem u komisiju. Vi ste na ovom ispitu komisija, je l’ jasno?“ – „Jasno, profesore!“ – složiše se njih dvojica. – Profesor postavi prvo pitanje, a student ne dade ni riječi odgovora; profesor postavi drugo pitanje, student počeo nešto zamuckivati pa ga profesor ubrzo prekinu i trećim pitanjem. Kod zadnjeg pitanja student se nešto „mučio“, pokušavao, ali je bilo očito kako ne zna odgovor. Kad je zašutio, profesor se ozbiljnim glasom obraća komisiji: „Komisijo, što vi mislite koju ocjenu student zaslužuje?“ – Znala su njih dvojica da prijatelj nije zaslužio prolaznu ocjenu, ali odluče još jednom probati pomoći: “Profesore, je li mu možete postaviti još jedno potpitanje?“ – Kad je ovo čuo profesor, ustade od stola, ljutito pokaza prema vratima i viknu: „Komisijo, marš napolje!“

Ovo mi je prepričao jedan od članova te „komisije“, a ja sam se sjetio zgode ovih dana kad svjedočimo imenovanjima raznih komisija, odbora, pododbora, vijeća i povjerenstava u nastojanju da se nova vlast u Hrvatskoj ekipira i konačno počne raditi na dobrobit svih svojih građana. Sve političke stranke, platforme i pojedinci na demokratskim izborima imaju gotovo isti plan, npr. “Moj plan u idućem mandatu je pokrenuti gospodarstvo, smanjiti nezaposlenost, povećati izvoz, smanjiti uvoz i spriječiti odlazak visokoobrazovanih mladih ljudi iz Hrvatske!“. A onda na vlasti svi ponavljaju iste pogreške i ulaze u hiperprodukciju komisija i povjerenstava. Konkretna rješenja za goruće probleme se ne naziru. Ne nazire se ni kraj  javnim i tajnim sastancima i raznim nadmudrivanjima svake vrste u ovoj ili onoj komisiji pa tako čitamo: „Operativno smo dogovorili uspostavu komisije, ekspertnog tima koji će u skladu s naputcima, odnosno konzultacijama koje smo obavili, pokušati doći do sporazuma, tj. do konsenzusa“; „Ministarstvo je oformilo posebnu istražnu komisiju s nekoliko ekspertnih skupina“; „Osniva se 21 povjerenstvo koje će se baviti pritužbama na račun policije“; „Ovo vijeće za suradnju je vjerna replika kadrovske komisije SKH koja je kadroviranje dovela gotovo do savršenstva“ …

Još je Winston Churchill mudro zaključio: „Kad ne želiš riješiti problem, osnuj komisiju!“ Ništa se do danas promijenilo nije pa je „osnuj komisiju“ postalo univerzalno političko rješenje kojem pribjegava svaka vlast. Ako se ne želiš dogovoriti – osnuj komisiju! Ako želiš dobiti na vremenu – osnuj komisiju! Ako nemaš ideju ili dvojiš – osnuj komisiju! Ako želiš stvoriti dodatne probleme – osnuj komisiju! Ako želiš napakostiti – osnuj komisiju! Ako želiš manipulirati – osnuj komisiju! Ako želiš ostaviti dojam da nešto radiš – osnuj komisiju! Osnuj komisiju: bilateralnu, mješovitu, trilateralnu, multidisciplinarnu, međuresornu, istražnu … Osnuj odbor: uz 28 onih velikih (državnih) odbora osnuj i odbor za žalbe, odbor za rizike, odbor za kontrolu, odbor za praćenje … Osnuj i pododbor, agenciju, povjerenstvo, radnu skupinu, ekspertnu skupinu, komisiju za „usaglašavanje stavova“, sve do komisije za racionalizaciju … Jer, komisije često imaju zadatak sakriti, a ne otkriti ili razotkriti stvar, zataškati a ne rasvijetliti, odugovlačiti do zaborava, a ne reagirati odmah. „Bis dat, qui cito dat – Dvostruko daje tko brzo daje!“ – Ili znaš, ili ne znaš! Ili možeš, ili ne možeš! Ili hoćeš, ili nećeš! Ili jesi, ili nisi! Odluči se! Nemoj lebdjeti u mogućnosti, jer samo gubiš vrijeme. Svi gubimo vrijeme, godine prolaze „nervoznim korakom“, a mi nismo ni sretniji, ni pametniji. Samo gledamo…

Dok sam bio u mislima sa svim tim komisijama, odborima, vijećima i povjerenstvima i pitao se kad će se sve to skupa „usuglasiti“ na opću korist i zadovoljstvo svih – nametnula mi se jedna neobična usporedba. Nalazimo se u Korizmi, 40 dana priprave za Uskrs. Korizma je vrijeme pokore, posta, molitve, dobrih djela, vrijeme kušnje. Grčku riječ „peirasmos“ prevodimo s našom riječju „kušnja“, ali i s riječju „napast“. Ovih 40 korizmenih dana, za one koji vjeruju i kojima je stalo, jest vrijeme kušnje; u napasti smo pristupiti ovom vremenu onako uobičajeno, naviknuto, površinski – neću piti vino, neću pušiti, neću večeravati, neću jesti slatko, neću piti kavu… U napasti smo da u ovo doba godine (u Korizmi) opet čistimo želudac, a ne srce. – Poklopilo se da i naša nova vlada u ovo doba godine (u Korizmi) nastoji provesti svoje planove i programe, ali je na kušnji i u napasti („Daj čovjeku vlast pa ćeš vidjeti kakav je!“), u napasti je upasti u one naviknute i uobičajene klišeje političkog kadroviranja, ideološkog prepucavanja, bavljenja samim sobom i gubljenja energije i vremena oko manje bitnih stvari, koje samo unose nemir i građanima ne pomažu živjeti.

Uspoređujem dalje: Korizma je vrijeme odricanja, a odricanje je svakako dio korizmene prakse. No, Korizma nije samo vrijeme negativne prakse „neću jesti, neću piti, neću psovati…“, već i vrijeme drukčijih pozitivnih praksi: poklanjanje svog vremena i svoje pozornosti drugima, najbližima i potrebnima, ispravno korištenje vremena, prihvaćanje obveza, volontiranje u zajednici, rad na sebi, pozitivna nastojanja oko dobra… Uspoređujem kako svaka nova vlada (vlast), pa i ova aktualna uvijek najavljuje „negativnu praksu“: čeka nas rezanje na svim razinama, svugdje gdje se može rezati (plaće i mirovina čas jesu, a čas nisu u pitanju), ako ne želimo propasti, ako želimo da nam bude bolje, moramo napraviti temeljni zaokret, restrukturirati i reformirati – jednostavno rečeno – pred nama je vrijeme odricanja i „minimalaca“ koje će trajati duže od jedne ili dvije Korizme. Građani i narod su već umorni od ovakve „krizne retorike“, željni su malo pozitivnije prakse, npr. nova vlada će svojim zalaganjem, svojim trudom, svojom pameću i svojom sposobnošću stvoriti i stvarati nove vrijednosti ( a ne samo pretpostavke) pa će narod i građani bolje i dostojnije živjeti…

I još jedna usporedba pojedinca u Korizmi, koji vjeruje i kojemu je stalo, i naše nove vlade, koja vjeruje i kojoj je stalo do boljitka svojih građana: Nova vlada (vlast) nastoji promijeniti, preokrenuti (metanoia) na bolje sve ono što je prije nje bilo loše ili manje dobro – s ciljem da se na kraju mandata vidi promjena, razlika između onoga što je bilo i onoga što je sada. – Pojedinac koji vjeruje i kojemu je stalo, zna da u Korizmi odricanje nije svrha samom sebi. Odricanje je samo preduvjet. „Odricanje od dobrog i potrebnog (hrana i piće), lošeg i nepotrebnog (loše navike, ovisnosti) je dobar korak prema dubljoj gladi (za Bogom, punim životom,  životnom radosti) do koje se u svakodnevnoj žurbi i površnosti ne dolazi lako i svakako je potreban korak prema otkriću najvažnije životne razlike: mudar ili lud način života, spasenje ili izgubljenost u egzistenciji, sretan ili očajan život – osmišljen život ili besmisleno životarenje.“ (T.Vučković) Smisao Korizme, odricanja, kušnje, posta, molitve, dobrih djela, za pojedinca koji vjeruje i kojemu je stalo, jest – doći do jasnoće o svom odnosu s Bogom; promijeniti, preokrenuti (metanoia) ono što prije nije bilo dobro ili je bilo manje dobro – vidjeti napredak, uvidjeti pozitivnu razliku u odnosu na sebe „starog“…

Priznajem kako nisam očekivao da će me ove „Misli“ odvesti do ovakvih usporedbi i do ovih „visina“. Možda bi bilo dobro i za ove „Misli“ oformiti jednu mješovitu, multidisciplinarnu komisiju za „usaglašavanje stavova“, ili barem jedan mali odbor za žalbe.