Kome danas trebaju ustaše!?

Odlučio glasno misliti o jednoj temi koja mi nije draga, ali nije ovo prvi put da radim ono što mi nije drago. Izabrao sam naslov „Kome danas trebaju ustaše?!“

Priznajem, da ja naiđem negdje na ovakav naslov najvjerojatnije bih ga preskočio, ili pročitao najviše podnaslov s malo većim slovima. Ove teme o ustašama (i partizanima) su nam dojadile, svima „na nos izlaze“, čak iritiraju. Bilo bi ih najbolje ignorirati, ali hajde ti ignoriraj kad nas svakodnevno „filuju“ s ustašama!? – Gotovo da nema medija (TV, vijesti, portali, kolumne…) koji nema udarnu vijest o ustašizaciji Hrvatske: „Je li zavladalo kolektivno ludilo: još se nije osušila boja s ustaškog grafita na splitskoj školi, a otkriveni su novi jutros u Karamanovoj ulici u Splitu!“ – „Ustaško U kao žig na nadlaktici srednjoškolske učenice u Zadru!“ – „Posljedica ovakve ustašizacije društva jest“ – zaključuju ti novinari – „i napad na srpske vaterpoliste na Rivi u Splitu!“ – Stalno nas prati pozdrav „Za dom spremni!“ – Tu je i onaj ustaša, pjevač Marko Perković Thompson, sve što on pjeva ispada da je ustaško, već dva desetljeća gotovo da ga nema na hrvatskoj televiziji (to je onaj branitelj iz Čavoglava kraj Drniša koji je 1991. ostao i bio spreman braniti svoj dom od agresora), zabranjuju mu koncerte. – Društvo je zatrovano ustašlukom, ustaška zmija još je živa, možda niste znali da je imamo u njedrima… Nema tko nije dao svoju izjavu zgrožen pojavama ustašizacije i fašizacije hrvatskog društva, kao da su se nadmetali tko će jače i brže osuditi te pojave, kao da im još uvijek iznad glave stoji neki komesar SKH, SKJ i Centralni komitet komunističke partije.

Brzinsko mišljenje

Morao se očitovati i premijer koji je pozvao na pojačani rad u odgoju učenika, a Ivica Maštruko, posljednji jugoslavenski i prvi hrvatski veleposlanik u Vatikanu nadmašuje sve svojom izjavom: „Nije točno da našu zemlju percipiraju kao ustašku, ona to i jest, to je činjenica.“ Znači za druga Maštruka ova naša suvremena, demokratska, međunarodno priznata Republika Hrvatska je ustaška država?! – „To je činjenično stanje“ – kažu oni – „jer su ustašluk, fašizam i klerikalizam vidljivi u kulturi, politici, vojsci, policiji, prosvjeti, zabavi, sportu… Gdje god pogledaš!“ – kažu. Da situacija nije bazazlena možemo se lako uvjeriti, ako pročitamo komentare ispod bilo kojeg novinskog članka o ovoj temi; koliko je samo mržnje, netrpeljivosti, površnosti, gluposti i neznanja!? – Splitski stand up komičar Tomislav Primorac našalio se na račun ljudi koji o svemu imaju mišljenje, a ovog puta je tema bila napad na srpske vaterpoliste na Rivi: „Brzinsko imanje mišljenja je disciplina u kojoj je natjecatelju cilj u što kraćem vremenskom roku imati mišljenje na zadanu temu bez pretjerano puno nepotrebnog informiranja i čitanja.“ Očito je da je s mas-medijima došlo i „brzinsko imanje mišljenja“ o svemu. Vijesti sustižu jedna drugu i sve su svježe i dramatične, nema se čovjek kad informirati, nešto pročitati, kritički pristupiti, već se djeluje „brzinski“, uvjetovanim refleksom, provjerenim parolama, iz svjetonazorskog rova, emotivno, zgražajući se… Prevladava površnost i nesabranost, svatko piše i govori što hoće, riječ je izgubila težinu, broje se samo „pogledi i lajkovi“.

Svjedok vremena

Možda sam malko subjektivan, ali ne ubrajam sebe u one s „brzinskim imanjem mišljenja“ jer sam se o ovoj temi i informirao i čitao, a k tomu sam i nekakav „svjedok vremena“, jer sam živio i u vrijeme komunizma, ali evo živim i u vrijeme slobodne i demokratske države Hrvatske. Kaže se da se u povijest ubraja ono što se dogodilo barem prije 50 godina. Vrijeme Drugog svjetskog rata spada u povijest pa tako i NDH i ustaški pokret. Kratko i jasno, ideja nezavisne države hrvatske bila je dobra i legitimna, ali vrlo brzo nakon proglašenja pretvorili su je u katastrofu. NDH je bila loša, baš kao i ustaški pokret – točka! Ta politika i taj pokret je poražen, a latini su davno rekli: „Vae victis! = Jao pobijeđenima!“ Poznato je i da su pobjednici uvijek pisali povijest. Mi koji smo barem pri kraju bili svjedoci tog vremena znamo da su ustaše uvijek prikazivane kao najveće zlo, najstrašniji, najmonstruozniji ljudi; neovisna država Hrvatska također, njezini simboli, grb, zastava, domoljubne pjesme, sve je to predstavljalo opasnost komunističkom režimu. U vojsci su me često pozivali na razgovor „kod bezbednjaka“ i uvijek bi me pitali:“Je li vas u školi uče o ustašama? Jesi li ikad čuo za onog koljača Stepinca?“ – Kakvu smo povijest učili i čiju? – Zašto se danas bojimo povijesti. Nitszche je rekao:“Sve stvari su podložne tumačenju i bilo koje tumačenje koje prevagne u određenom vremenu prevagnut će zbog moći, a ne zbog istine!“ – Povijest je egzaktna znanost, počiva na dokazima. Povjesničar proučava arhivsku građu, pronalazi vjerodostojne dokumente, datume, ljude i događaje. Pronalazi žive svjedoke i događaj promatra u kontekstu vremena i prostora u kojem se dogodio.

Zašto u današnjoj, našoj, demokratskoj državi Hrvatskoj bježimo od povijesti, zašto se povjesničari ne uhvate posla i dođu do istine i o Jasenovcu, i o Bleiburgu i o svim jamama i stratištima Drugog svjetskog rata bez obzira o kojoj se vojsci ili pokretu radilo? Bez obzira što se arhivska građa NDH nalazi u Beogradu i što je nikako ne žele vratiti Republici Hrvatskoj?! – Očito je lakše ratovati parolama i „gotovim istinama“, diskreditirati drugoga i državu samu ustaštvom, fašizmom i „slučajnom državom“. Onda se postavlja pitanje: Ako neko mišljenje u nekom vremenu uvijek prevladava zbog moći, a ne zbog istine – tko je onda taj tko danas ima moć u RH da poznatom metodom prenaglašavanja, generaliziranja i provociranja permanentno nameće ustaše i ustašluk nama u našoj domovini Hrvatskoj?

Kome su danas potrebne ustaše?

Vraćam se naslovu ovih Misli i pitam se – Zaista, kome su danas potrebne ustaše? Danas 2019. godine?! – Odgovor je kristalno jasan: Suvremenoj, demokratskoj, međunarodno priznatoj, slobodnoj Republici Hrvatskoj sigurno ne! I svi oni koji danas potiču nekakvo ustaštvo i svako malo „vide“ neke ustaše, sigurno ne vole ovu državu Hrvatsku i nije im stalo do njezine budućnosti! Neka ustaše ostane u povijesti i neka se povjesničari konačno počnu baviti tom arhivskom građom. Što je ustaški pokret htio 1941. godine? – Hrvatsku državu. Ideja dobra i legitimna, ali se pretvorila u katastrofu. – Što smo mi Hrvati htjeli 1991. godine? – Hrvatsku državu. Opet ideja dobra i legitimna. Nisu nam dali stvoriti državu, vraćali su nas u 1941., ubijali i razarali govoreći da smo ustaše. Borili smo se, ginuli i žrtvovali, obranili smo i stvorili Hrvatsku državu! I mi dobro znamo tko su ti koji nisu željeli državu Hrvatsku, oni je ni danas ne podnose i žele da se ona pretvori u katastrofu. Ali, danas smo postigli puno, puno više nego što su Hrvati kroz povijest mogli sanjati! Imamo državu, slobodnu, suverenu, modernu, međunarodno priznatu, imamo svoju vojsku, svoju policiju, svoj parlament, svoje institucije, svoju valutu, dio smo EU, članica NATO saveza. – Što će Hrvatskoj danas ustaše?! Sve skupa nema nikakvog smisla. Hrvatska je kao država „tek prohodala“, ima puno mana i nedostataka. Možemo joj prigovoriti zbog privatizacije, lopovluka, slabog pravosuđa ili kurikuluma, ali danas u Hrvatskoj nema ustaša! Pa u Hrvatskom parlamentu ne postoji stranka desnice, a kamo li ustaše?! Ustaše su ostale u povijesti. Pustimo i ustaše i partizane neka ostanu u povijesti, neka povjesničari rasvijetle taj nesretni period bratoubilačkog rata, svima nam je potrebna istina da bismo se konačno okrenuli budućnosti.

Ostaviti u povijesti

„Kome danas u Hrvatskoj trebaju ustaše?“ – Možda onima koji miruju u ratu, a ratuju u miru. Nekakvim ustašama su potrebni „komunjare“ i komunisti, a nekakvim anifašistima su potrebne ustaše i fašisti – i ne daju nam mira. A realno i očito niti jednih niti drugih više nema, nisu nikakva opasnost, nemaju nikakvog smisla – ostavimo ih u povijesti i osvijetlimo istinom kakva god istina bila, okrenimo se svojoj djeci i budućnosti. – Nije to lako, naravno, kad gotovo svakodnevno osvane neki grafit na školi poslije čega se naoštre pera o ustaštvu. Zaista me nije briga za percepciju onih koji su bili agresori na moju domovinu, tu se ne da ništa promijeniti. Žao mi je što u Hrvatskoj sami sebi lijepimo etikete ustaštva, a sve skupa je iracionalno i frustrirajuće. – Ovo je zanimljivo zapitati se: Kad su nama „pred očima“ živim sudionicima i svjedocima Domovinskog rata uspjeli toliko blata nabacati na Domovinski rat (a samo smo branili svoje domove), kriminalizirati branitelje, gotovo sve generale poslati u zatvore, pokrenuti sustavnu detuđmanizaciju, snimiti filmove koji se rugaju s Domovinskim ratom i s državom, inzistirati na kolektivnoj krivnji, ponavljati da je ovo katastrofa od države iz koje treba samo bježati – pokušajmo zamisliti koliko su samo bolesnih laži mogli izmisliti i provesti u djelo poslije 1945. godine, tijekom 45 godina diktature i tiranije?!

Činjenice i percepcija

Idući kraju ovih Misli opet mi je zasmetala izjava Ivice Maštruka, koji je u svoje vrijeme bio i „stručni suradnik u Komitetu SKH u Zadru“, to da nije samo percepcija, već činjenica da u Hrvatskoj prevladava ustaštvo. – Ne možemo utjecati na nečiju percepciju, ali što je s činjenicama? Nitzsche kaže da one ne postoje, već da postoji tumačenje činjenica, a uvijek prevlada tumačenje zbog moći, a ne zbog istine?! – Tko u današnjoj Hrvatskoj ima moć metodom ponavljanja i generaliziranja stvarati percepciju o ustaškoj državi, a to nema veze ni s činjenicama ni s istinom?! – Tko ima moć nacrtati kukasti križ na Poljudu, od 50 metara i do danas ne otkriti počinitelje? – Tko to stvara percepciju kod hrvatskih građana da je ovo „slučajna država“, puna nacionalista i šovinista, katastrofa od države iz koje treba što prije bježati? – Zašto i kome danas u RH trebaju ustaše?

Bez obzira na sve ovo ja se ne bojim. Sjetim se kad mi je prijatelj rekao: „Ne treba se bojati za Hrvatsku sve dok ima onih koji je vole.“ Sjetimo se onog veličanstvenog dočeka u Zagrebu hrvatske nogometne reprezentacija iz Rusije?! – Gotovo cijela Hrvatska je bila jedno srce! Ne treba se bojati za Hrvatsku! Za Hrvatsku smo se znali boriti i izboriti u ratu, ali ništa nije manje teško i zahtjevno za Hrvatsku živjeti u miru. – Bez obzira na  percepcije onih koji ne vole hrvatsku državu, ona nije ustaška, niti će ikada biti. Hrvatska je država i dom svih njezinih građana koji je vole i poštuju.

Piše: Vatroslav Vugdelija