Kako se vratiti u normalan život nakon dugogodišnje borbe s ovisnosti?

Autor: na 14. prosinca 2018.

„Bio sam ovisan o svim supstancama droge. Više nije bilo bitno što je, bilo je bitno samo da si van sebe“, počinje svoju priču Antonio Simčić, nekadašnji ovisnik o teškim drogama, a današnji djelatnik Zajednice pape Ivana XXIII.

„Počeo sam vrlo mlad. Na početku je to bilo samo vikendom, ali uslijedile su jače stvari i već s 14, 15 godina sam uzimao sve i svašta. Kako to veže jedno drugo, počele su i kriminalne aktivnosti i problemi sa zakonom, tako da sam već s 19 godina bio na dnu. Osjećao sam u sebi da to nije to, da trebam nešto promijeniti, ali to su bili samo trenuci. Cijeli moj život i sve o čemu sam razmišljao i na što sam bio usmjeren bila je ovisnost, odnosno sredstvo ovisnosti“, kazao je Simčić.

Kako prepoznati ovisnost?

Ovisnost je postala središnji dio njegovog života, a proces izlječenja započeo je u Zajednici pape Ivana XXIII., koja u četiri terapijske kuće u Hrvatskoj pruža smještaj te psiho-socijalni tretman osobama suočenima s problemom ovisnosti.

Postoje različiti oblici ovisnosti, a psihologinja iz Zajednice Milka Ramić ističe kako je njihova zajednička značajka da aktivnosti vezane uz tu ovisnost postaju upravo središnji sadržaj života ovisnika.

„Pored ovisnosti o drogama, alkoholu i nikotinu, možemo spomenuti primjerice ovisnosti o raznim jelima i o hrani općenito, o internetu, o vježbanju, a karakteristično za sve te vrste je da se u trenutku izvršavanja te radnje u mozgu luči velika količina dopamina, koji se povezuje s osjećajem zadovoljstva. Treba uzeti u obzir i da je početak zloupotrebe bilo kojeg sredstva ovisnosti već sami simptom“, kazala je Milka, a kao jedan od najčešćih razloga posezanja maloljetnika za opojnim sredstvima istaknula je vršnjački pritisak te povećana razina anksioznosti ili socijalne fobije.

Osim što narušava psihičko i fizičko zdravlje samog ovisnika, ovisnost narušava i međuljudske odnose, zbog čega ovisnici često dolaze do konflikata s članovima obitelji i bližnjima, a upravo te osobe imaju ključnu ulogu u ranoj intervenciji i prevenciji ovisnosti.

„Kad se radi o djeci koja imaju povijest problema u ponašanju, roditelji se često osjećaju se bespomoćno, a kad se radi o djeci koja nemaju nekih očitih problema u ponašanju, onda roditelji imaju pretjerano povjerenje. Iako je to uvijek iz najbolje namjere, ono što bih svakom roditelju savjetovala je da uvijek imaju povjerenja u svoju djecu, ali da im nikad ne vjeruju sto posto. Na primjer, ako uočite da dijete dolazi iz grada i izbjegava vas pozdraviti, da odlazi direktno u sobu ili da niste svjesni gdje je potrošio novac za koji znate da ste mu dali ili ga je zaradio, onda bi bilo dobro ipak posumnjati da taj novac, to vrijeme i takvo ponašanje upućuje na nekakvo ovisničko ponašanje“, ističe Milka.

Kako se vratiti u ‘normalan život’?

Zajednica pape Ivana XXIII., Zasiok

Jedan od najtežih, ali i ključnih trenutaka u borbi protiv ovisnosti je spoznaja i odluka ovisnika da im je bilo dosta te da trebaju stručnu pomoć. Antonio je proces liječenja prošao upravo na svom današnjem radnom mjestu, u Zajednici pape Ivana XXIII., u kojoj korisnici prolaze tri faze liječenja. Najprije dolaze u prihvatilište, u kojemu se privikavaju na pravila te se ispituje njihova motivacija. U drugoj fazi odlaze u jednu od kuća Zajednice te se pronalazi uzrok razvoja ovisnosti, uče se zdravi načini ponašanja i usvajaju zdravi načini razmišljanja. Treća faza resocijalizacije je period u kojemu se osobe sve više vraća u društvo te im se daju sve veće odgovornosti i sloboda.

„Promjena koja se dogodi kod osobe u Zajednici je jaka, ali je nekad nedovoljno jaka da se odupre svemu što je čeka, tako da je sama resocijalizacija teška. Također, razmišljaju o tome kako će nekome predstaviti gdje žive, kako će ljudi to doživjeti i kako će sad uspostaviti kontakt. No, ono što mi radimo u tom vidu je da motiviramo korisnike da se stvarno pokušaju uklopiti u zajednicu van terapijske zajednice u kojoj su bili“, ističe Ramić.

S predrasudama se svakodnevno suočava i Antonio Simčić, koji ističe kako se pomirio s onim što je bio prije te čini sve da se te stvari ne ponove i da svojim primjerom i djelima pomogne drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji.

„Imao sam i imam želju dati dio sebe za druge. Kako su meni ti ljudi spasili život i pridonijeli mom izlječenju, pokušavam i ja dati dio sebe, koliko mogu, za druge. Sad sam upisao studij socijalne pedagogije s penologijom, tako da se gradim u tom smjeru što me čini sretnim i ispunjava na neki poseban način, što možda nikad dosad nisam ni osjetio. To je zasad moj životni odabir, tu sam, sretan i zadovoljan. Mladima bih preporučio da vide iz tuđih primjera da to ne vodi ničemu. Na početku je to sve zanimljivo, osjećaš se kao da si neka faca, ali nakon nekog vremena je jako teško. Ne samo da uništiš sebe, nego uništiš i obitelj i sve oko sebe“, poručio je Simčić.


Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik