Kako do novih radnih mjesta?

Raspadom velikih neretvanskih poduzeća od 1989. do 2000.godine, tisuće radnika ostalo je bez posla i mogućnosti zadovoljavanja egzistencijalnih potreba (prehrana, režije, školovanje djece, rješavanje stambenih pitanja, odijevanje, higijena i ostalo), a potom je uslijedila globalna ekonomska kriza koja je prouzročila gašenje preostalih tvrtki i blokirala sve nakane gospodarskog oporavka pa tako i zapošljavanja.

Sjetimo se samo Razvitka u kojemu je nekada radilo 2800 radnika, PIK Neretve sa 1600 radnika, Betona s 600 do 700 radnika, Mehanike s oko  200 radnika, Tiskare Biokovo, Neretvanskog Partizana, Progresa, Jugoplastike, Luke Metković…

Na području bivše općine Metković do 1989.godine radilo je ukupno 9000 radnika. Ako su gubitak tržišta i čudnovata privatizacija doveli do propasti tih i drugih gospodarskih subjekata, postavlja se pitanje zbog čega nije provedeno restrukturiranje gospodarske osnove pa tako i dijelova nekih poduzeća čije bi poslovanje moglo donositi prihode i omogućiti nova zapošljavanja čime bi se povećala ukupna potrošnja, a građani postali zadovoljniji.

Kad se bolje razmotri današnja struktura gospodarstva, očito je da su proizvodni procesi ostali samo u tragovima, trgovinska djelatnost odvija se kroz velike trgovačke lance, obrtništvo je skromnih  mogućnosti, a turizam ne ostvaruje prihode koji bi bili potencijalno mogući.

Stoga su i natječaji za otvaranje novih radnih mjesta prava rijetkost, kako za NKV radnike tako i za doktore znanosti.  Gotovo jedina mogućnost zapošljavanja povremeno postoji u državnim službama (Carina, Policija, Hrvatske vode, školstvo ili zdravstvo), ali mnogi ne dočekaju svoje sretne dane i rješenja o namještenju.

Pa kako će onda mladi bračni parovi riješiti stambeno pitanje ako nisu sposobni podignuti kredit, kako će stvarati djecu i doprinositi pronatalitetnoj državnoj politici , od čega će plaćati režije , riječju kako će planirati svoju budućnost ako na to ne mogu utjecati ?

Jedini izlaz im je u traženju posla u inozemstvu i odlazak na dulje ili kraće razdoblje u razvijenije kapitalističke sustave u kojima vlasnici ne gledaju isključivo na vlastite probitke , bolje reći prihode.

Drugo je pitanje kako se osjećaju oni koji su prisiljeni odlaziti „trbuhom“ za kruhom, i znaju li uopće što ih čeka u bijelom svijetu ?

Kako su s njima i njihova djeca, pitanje je što će biti sa hrvatskim školama u kojima je svake školske godine sve manje učenika i što će biti s brojem stanovnika u Hrvatskoj u dogledno vrijeme. Na taj problem ukazuju demografi, no rješenja nema na vidiku.

Često slušam riječi kako je nama u dolini Neretve ipak nešto lakše nego drugima, jer ovdje imamo voća i povrća koliko hoćemo, može se uloviti koji kilogram plotica, mogu se uzgajati ovce, koze ili krave i na taj način osigurati hranu!

Pa pobogu, nemaju svi Neretvani svoje parcele ni motokultivatore, a mnogi nemaju ni iskustva u poljoprivredi. Uostalom, zar je hrana jedino što čovjeku treba?

Jedini način za rješenje spomenutih pitanja jesu projekti i ulaganja u tržišno orijentiranu proizvodnju jer će jedino takav pristup omogućiti zapošljavanja i vraćanje kakvog takvog osmijeha na lica i mladih i starijih.

Napisao: Pero Jakić