Kad srce stane

Autor: na 4. srpnja 2019.

Dijelim s vama iskustvo od prošlog tjedna. Obiteljski smo „spojili“ subotu i nedjelju s Danom državnosti i s prijateljima i s djecom došli na otok uživati u odmoru i moru.

Tu subotu navečer razgovaram sa susjedom o svemu i svačemu i ona je došla iz Njemačke na odmor, sama; sutradan joj zaželim „Dobro jutro!“, pitamo je „U koliko je sati misa?“, ona nam odgovori i tu smo se razišli. Sat vremena poslije, sretnemo nekoliko žena u dnu ulice koje nam prenose vijest: „Znate li da je Nada umrla?!“ Požurimo gore, na terasi doktor koji nam potvrđuje vijest, ulazim s njim u kuću i vidim na krevetu mrtvo tijelo naše susjede. Doktor mi tiho reče: „Srce. Jednostavno je stalo srce.“ – Poslije razmišljam da je, zapravo, sve stalo. Stao je život i ostalo je tijelo na krevetu, ostale su na stolu na terasi šalica i čaša, ostala je roba na sušilu, ostala su otvorena vrata od kuhinje, ostao je otvoren poklopac od bunara… Stalo je srce i sa srcem sve je stalo. Od tog trenutka sve je poprimilo  jedno drugo značenje i jedan drugačiji smisao: sam život, odnosi, riječi, želje i očekivanja. Sve je stalo i od tog trenutka sve je postajalo manje važno da bi vrlo brzo postalo sasvim nevažno. Kad stane srce, sve stane i tako ostane.

Kakvo je srce, takav je čovjek

Poslije obilnih kiša posljednjih dana sunce zaista grije, temperature su visoke, žega i sparina; gotovo svakodnevno iznenadi nas helihopter koji žurno odvozi nekoga od nas u bolnicu. To su često i najčešće srčani bolesnici gdje se mora brzo intervenirati. Jutros mi kolegica s posla reče da je bila kod interniste koji je rekao da joj se „srce uskucalo pa malo preskače“ te da mora povesti računa o tome. Ovdje se sjetih riječi koje je jedan čovjek u obliku vapaja uputio svom vlastitom srcu: „Drago moje srce, molim te radi svoj posao! Pumpaj tu krv i kani se emocija!“ Siguran sam kako bi svatko od nas mogao uputiti „isti vapaj“ svome srcu, ali kako ćemo se kaniti emocija, kako izbjegavati stres i između svih naših moranja i trebanja prolaziti neokrznuti kroz život? Kako da u našim odnosima,  u našim voljenjima i razočarenjima srce ostane netaknuto? Da nas „srce ne boli“, da nam „srce ne pati“- da sačuvamo svoje srce? Shakespeare kaže: „Izrazi svoju bol riječju! Bol koja ne govori guši srce dok ne pukne.“ Dok srce ne stane. Kad srce stane, stao je život, ali kažu da možemo živjeti i bez srca. To je onda kad nemamo srca za druge. Biti bez srca je ružno i sebično. Srce može biti, slikovito rečeno: tvrdo i meko, toplo i hladno, može biti i kameno, osjećajno i bezosjećajno. Može biti tako da nam drugi kažu kako uopće nemamo srca. Kakvo je srce, takav je čovjek. Kakav je čovjek, takva mu je obitelj. Kakvo srce imaš, takav si čovjek. A kakav si čovjek slušaj što i drugi o tebi govore, a ne što ti sam o sebi misliš.

Ništa nije tako i toliko opjevano u pjesmama kao što je opjevano srce; koliko je puta samo nacrtano, urezano u školsku klupu ili na koru nekog drveta; koliko je samo puta u raznim prigodama i susretima srce izgovoreno?! Srce je simbol onog najljepšeg, najdubljeg i najljudskijeg u nama. Majka djetetu uz zagrljaj kaže: „Srce mamino!“. Mladić djevojci „otkriva srce“ i u prijateljstvu „srce pokazujemo“ prijatelju. Razni susreti, doživljaji, ono što vidimo i osjećamo „dira nas u srce“. Za mnoge darove „zahvaljujemo od srca“ Bogu i ljudima, a kad smo žalosni i bude nam jako teško, od tuge nas „boli srce“ ili nam „srce puca“. Kod neuzvraćene ljubavi „srce nam je slomljeno“ i „srce nam vene“. Naše ponašanje je „ogledalo našeg srca“ jer i „usta govore ono čega nam je srce puno“. Za nekog čovjeka kažemo „da je srčan“, „da ima veliko srce“, ili jednostavno „da ima srce“. Svakome je drago kad netko za njega kaže: „Taj čovjek ima srce!“ Kad nešto lijepo doživimo reći ćemo da nam je „srce puno“; netko će reći da mu je u tom trenutku „srce veliko kao kuća“. Svatko od nas osjeti kad nas netko primi i ugosti „od srca“, srčano pa taman da je nešto skromno iznio na stol, mi znamo da je to malo „ali da je od srca“. I bude nam to draže od ikakve gozbe i delicija gdje su nas primili hladno i „bez imalo srca“.

„Što dolazi iz srca, dolazi do srca“

Kad slušamo nekog govornika lako ćemo osjetiti je li govori „iz srca“ tj. je li on sam stoji iza svojih riječi i je li sam vjeruje u ono što govori. To lako prepoznamo jer „što dolazi iz srca dolazi do srca“. To je uistinu tako jer kad nas neka riječ „takne“, ona takne ono što već postoji u našem srcu i zato nas oduševi, jer je ta riječ upućena iz srca dotakla i probudila tu istu riječ u našem srcu. Prema Bibliji „iz srca dolaze i zle misli, ubojstva, preljub, bludnost, krađa, laž, psovka, razne spletke…“ Srcem se ljubi, srcem se mrzi, srcem se žalosti, srcem se raduje, srce sluti, srce pati, srcem se nada i srcem vjeruje… „Ruku na srce“ kažemo kad želimo potvrditi da govorimo istinu; „Ruku na srce“ stavljaju mnogi kod pjevanja državne himne kao simboličnu gestu kojom poručuju da vole svoju domovinu i da im je ona u srcu. Srce je središte svih duhovnih radnji. Biblija 25 puta govori o „Božjem srcu“, o Božjem naporu da nam „izvadi srce kameno i dade nam srce od mesa“, da nam „stvori čisto srce“. Naše srce će biti i naš sudac. Kad govori o Bogu sucu milosrdnom i pravednom prorok Samuel kaže: „On gleda u srce, a ne u lice …, On ispituje misli i nakane srca.“ Pavao piše da „On poznaje ljudsko srce, vjera srca postiže pravednost, prosvjetljuje oči srca, po vjeri Isus Krist stanuje u srcima“. „Raj nije gore, već u srcu čovjeka.“ – kaže Salvador Dali. Zato trebamo dobro paziti čime hranimo svoje srce. „Hranio sam svoje srce tlapnjama i srce mi jedući to postade surovo!“(William Butler) „Vedro srce licu daje vedar izraz.“ – kažu Englezi, a velik je onaj koji nije ostao bez djetinjeg srca, srca mekog, nježnog, toplog, osjećajnog – srca za druge.

Solidarnost

„Um se obogaćuje primanjem, a srce darivanjem“ napisao je nepoznati autor. To je točno tako jer srce „raste“ i postaje veliko darivanjem. Pomoć, solidarnost i srce idu zajedno. Sklad jednog naroda, jedne obitelji, može se svesti na dvije riječi: kruh i srce. Znam da svatko od nas ima štošta prigovoriti jedan drugome, našoj državi, našem narodu, ali nitko nam ne može reći da nemamo srca. Bezbroj je primjera solidarnosti gdje smo kao narod bili složni i brzi u darivanju i pomaganju: kod prirodnih katastrofa, poplava, požara, raznih nesreća i tragedija; kod skupljanja milijuna kuna za skupe i složene operacije naše bolesne djece (posljednja akcija darivanja za malu djevojčicu Milu Rončević); u samom smo vrhu po darivanju i transplantaciji organa i sve to samo potvrđuje kako smo narod velikog srca. – Zaustavi me neki dan jedan naš sugrađanin koji zna skupljati plastičnu ambalažu. Priča mi kako svaki put kad skupa plastične boce oko naše škole za vrijeme školskog odmora prilazi mu jedan dječačić i daje mu 3 kune. „Ja bih to odbio“ – priča čovjek ganuto – „ali dječak bi inzistirao pa moram uzeti. Vjerojatno kad on mene vidi ovakvog kako skupljam boce, sažali se i odrekne se svoje marende.“ – Kakvo je srce, takav je čovjek. Kakav je čovjek, takva mu je obitelj, takva su i djeca.

Davati za života

Čime hranimo svoje srce? Ono je Isus rekao da gdje ti je blago tu će ti biti i srce. A kad srce stane? Bivši premijer Zlatko Mateša svjedoči kako je već bio klinički mrtav. Stalo mu je srce. Doktori su ga dugo oživljavali i konačno uspjeli pokrenuti srce. Ugrađeno mu je nekoliko premosnica. Kaže da ga je sve to sa srcem promijenilo; novac i materijalno skoro mu ništa više ne znače jer „Koliko ja znam na mrtvačkom sanduku nema džepova?!“ – kaže. U nekim krajevima je i danas običaj da se na pokojnikovom odijelu zašivaju džepovi. Nosimo samo sebe i ono što nam je u srcu. – Neki se čovjek tužio svome prijatelju: „Ljudi me ne vole, kažu da sam škrt i lakom; a ja sam u svojoj oporuci ipak sve svoje imanje ostavio jednoj dobrotvornoj ustanovi.“ Prijatelj mu odgovori pričom o ovci i svinji. Svinja je došla k ovci i tužila se: „Ljudi uvijek govore samo o tvojoj prijaznosti. Dakako: Ti daješ vunu. Ali od mene imaju mnogo više: pršut, slaninu, kobasice. Jedu čak i noge. A ipak nitko me ne voli. Za sve njih ja sam samo svinja. Zašto?“ Tada se ovca zamisli i reče: „Možda je to stoga jer ja dajem još za života.“ Darivati za života i osjetiti zadovoljstvo darivanja. Kako je čovjek sretan, kad je nekomu pomogao! Ono što rado dajemo nije izgubljeno. Ono što rado dijelimo vrednije je od  povećanja iznosa na štednoj knjižici. Zašto ne bi čovjek prije svoje smrti otvorio ruke? U smrti se ne može više ništa zadržati. Narodna mudrost kaže da smrtna košulja nema džepova. (August Janisch)

Pamćenje srca

Evo jedna zanimljivost: Iako ne postoje znanstveni dokazi, brojni su slučajevi u kojima pacijenti nakon transplantacije srca tvrde da poprimaju osobine svojih donora. To potvrđuje i jedan Križevčanin koji nikada nije imao želju za planinarenjem. Sve se promijenilo kad mu je presađeno srce poginulog alpiniste iz Austrije. Odlazak u planine i osvajanje planinskih vrhova postala je njegova potreba. Čak je osnovao i planinarsku sekciju u udruzi transplantiranih pacijenata. I dok je za kirurge srce običan mišić, za njega je srce sve. S novim srcem je dobio i novi život i osvojio mnoge planinske vrhove – potpuno uvjeren da je to povezano sa srcem koje je dobio. Američki znanstvenik, prilično kontroverzni Gary Schwartz je predstavio fenomen koji je nazvao – pamćenje srca. Konkretno, tvrdi da se uz pomoć stanične memorije sjećanje može pohraniti u srcu na isti način kao i u mozgu. To bi značilo da neki pacijenti nakon transplantacije srca mogu poprimiti osobine svog donora prema pohranjenim sjećanjima u srcu. Dakle, srce pamti i srce ne zaboravlja.

Da ovo razmišljanje o srcu privedem kraju: povedimo računa o svome srcu. Pazimo na zdravlje našeg srca, na „higijenu i srca i duše“ i pripazimo kako i čime hranimo svoje srce. Osobito pripazimo da nam srce ne otvrdne pa da živimo i proživimo ovaj život „bez srca“. Tada nije važno koliko smo godina živjeli, koliko smo bili pametni i koje smo škole završili; niti koliko smo zaradili i koliko stekli. Najvažnije će biti jesmo li život proživjeli „sa srcem“, srčano pa kad nam srce jednog dana stane da na groblju, gore kod našeg sv. Ivana, ljudi u razgovoru jedan drugome kažu: „Ovaj čovjek je imao srce!“

Piše: Vatroslav Vugdelija

Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik