• Nekategorizirano

“Jesu li normalni?”

Autor: na 2. ožujka 2016.

 

Nedavno sam gledao meni dragu televizijsku seriju „Stipe u gostima“ i od njih posudio naslov za ove Misli – „Jesu li normalni?“. Njihov susjed preko puta je prodavao svoj stan, a oni (Ivići) bili zabrinuti tko će kupiti taj stan, jer nije ti baš svejedno tko bi mogao doći za susjede pa su stalno ponavljali: „Samo da dođe netko normalan?“ Kad bi dolazili kod susjeda potencijalni kupci stana, Ivići bi virili kroz „špijunku“, a Stipe bi stajao iza onoga tko viri i svako malo pitao: „Šta ti se čini? Kakav je? Je li normalan? – Kakvi su? Jesu li normalni?“ Jednog su od mogućih kupaca prepoznali poslije na televiziji, svirao je trubu u simfonijskom orkestru, a Ivići su bili sretni što taj nije kupio stan, jer „nije normalan“, sigurno bi po cijele dane samo svirao trubu pa oni ne bi imali mira. Za jednu ženu su rekli kako „ta nije normalna“ jer je alergična na glavonošce (lignje, sipe, hobotnice…)… Tražeći „normalne susjede“ sin Ive je pitao i kolege na poslu je li znaju nekoga tko bi možda kupio stan u njegovoj zgradi, ali samo da je netko normalan. – „Kako misliš – normalan?“ – pita ga kolega. – „A šta ja znam.“ – odgovara Ive – „Onako, da je jednostavan i običan …“ – Kolega priupita: „Znači netko sličan tebi?“, a Ive se uvrijedio: „Što hoćeš reći? Da sam ja … običan?“ – „Ma ne, ne, Ive! – Hoću reći da si normalan.“

Poslije razgovora s kolegom, vraćajući se s posla, Ivo je „glasno razmišljao“: „Kako je on meni mogao reći da sam običan? – A opet, po čemu sam ja poseban? Po čemu se razlikujem od drugih? – Ustajem, brijem se, doručkujem, idem na posao, vratim se doma, ručam, čitam novine, gledam televiziju, zaspem… Sutra opet iz početka… Možda je kolega u pravu?! – Nisam našao ništa po čemu bi bio originalan i poseban. Ja sam običan.“ Ive je bio razočaran i potišten jer je zaključio kako živi jednostavnim i običnim životom, tako da se na kraju upitao: „Jesam li ja uopće normalan?“. Kažu da je normalno ono što je u skladu s pravilom, što je pravilno; drugi kažu da je normalno ono što se podudara sa standardnim, regularnim, uobičajenim, tipičnim; neki opet da je normalno ono što je učestalo, što susrećemo u većini primjera ili ono što se predstavlja kao prosjek ili mjerna jedinica … Što je danas normalno? Tko određuje što je normalno? Ono što je nekome „normalno“ drugome nije; ono što je nekada bilo „normalno“, danas nije… Ili obratno, što je nekada bilo „nenormalno“, danas to može biti i može izgledati kao „nešto sasvim normalno“. Koliko je lomača gorjelo, koliko nevinih ubijeno, proganjano i mučeno jer je njihovo društvo odredilo da „nisu normalni“, a danas ih društvo vidi potpuno normalnima?!

Svima nam je zajedničko to da uvijek netko nekome zalijepi etiketu nenormalnosti; može to biti u zafrkanciji, kad onako od dragosti kažeš „Pa ti nisi normalna! Ti nisi normalan!“, a mogu to biti i ozbiljne etikete, dakako, uvijek prema drugome i prema drugima. Je li uzrok tolike „nenormalnosti“ to što druge gledamo svojim očima? Većina ljudi proglašava nenormalnim ono što je njima samima neprihvatljivo, što ne bi napravili i što im se ne sviđa. Često olako zaključimo kako ono što mi držimo nenormalnim da to nije dobro ni prihvatljivo niti za druge. Svakodnevno, kao Ivići, virimo kroz svoje „špijunke“ i lijepimo drugima etikete nenormalnosti. Ljudi su naučeni prihvaćati društvene norme i po njima funkcionirati, bez da su se ikada zapitali o njihovom smislu. Oni koji bi „iskakali“ iz tih normi proglašavani su čudacima, luđacima, nenormalnima, bolesnima; mnogo je primjera u povijesti kako je društvo gledalo na velike znanstvenike, umjetnike, književnike, pjesnike, glazbenike, slikare… kao na nenormalne čudake, koje se onda nastojalo preodgajati i „učiniti normalnima“, jednostavnima, običnima, društvu prihvatljivima… Anthony de Mello donosi ovu priču: „Bio je nezgodan čovjek. Mislio je drukčije i radio je drukčije od nas ostalih. Sve je postavljao u pitanje. Je li bio pobunjenik, prorok, psihički bolesnik ili junak? „Tko može reći u čemu je razlika?“, rekli smo mi. „Uostalom, koga se tiče?“ Mi smo ga prilagodili društvu. Naučili smo ga da bude osjetljiv na javno mišljenje i na osjećaje drugih. Uspjeli smo da se prilagodi. Bio je ugodan čovjek s kojim se sada moglo živjeti. Dobro prilagođen. Učinili smo ga prilagodljivim i poučljivim. Čestitali smo mu da je uspio postići samokontrolu. I on je čestitao samomu sebi. Nije zapazio da smo to bili mi koji smo ga pokorili – i učinili normalnim.“

Vjerujem da je svatko od nas, poslije nekog lošeg postupka, krive riječi ili mučnog razgovora, samom sebi rekao: „Pa ja zbilja nisam normalan! Nisam normalna!“; vjerujem da smo bili i potišteni, svjesni životne kolotečine i običnosti naših dana, kad smo se sami osjećali obični i „ničim posebni“. Gledam emisiju „Ljubav je na selu“ i za jednu djevojku čujem komentar: „Jest, lijepa je, ali mi je nekako obična, ništa posebno.“ – To posebno, ili posebni ljudi, su oni koji se ne uklapaju u neke propisane društvene norme, koji „strše“, koji nisu obični kao većina – ne znam možemo li reći: „to su oni koji su nenormalni u odnosu na većinu“. Naš televizijski program je pun natjecanja u pjevanju, plesanju, kuhanju; ljudi se prijavljuju i gotovo svatko od njih misli da baš on ima to nešto posebno što netko drugi nema… Voltaire je rekao: „Ako bismo ljudima oduzeli iluzije, koje zadovoljstvo bi im onda ostalo?“ – Negdje sam naišao i na ovo pitanje: „Tko vlada svijetom? Normalni ili nenormalni ljudi, glupi ili pametni, obični ili posebni?“, a svidio mi se odgovor: „Problem ovog svijeta jest što su budale previše samouvjerene, a pametni previše u dilemi.“

Gledajući druge kroz svoju „špijunku“, ocjenjujući njihove postupke, njihov život, zaboravimo da tuđi život nije naš život i da nemamo pravo drugome nametati svoje etikete normalnog ili nenormalnog. – Francuskinji Sarah, koja se iz Pariza trajno nastanila u Zagrebu, u čudu su govorili: „Pa ti nisi normalna! Mi bi jedva dočekali pobjeći iz Zagreba u Pariz, a ti iz Pariza pobjegla u Zagreb – i to u Utrine?! Ti zbilja nisi normalna! Hej, Pariz!?“ Sarah je to drugačije vidjela: „U predgrađima oko Pariza u neboderima žive ljudi koji međusobno ne razgovaraju i naselja nemaju apsolutno nikakav društveni život. Utrine naprosto razvaljuju sve pariške predrasude. Ma da predrasude, cijeli Pariz ukupno. Sve je drugačije. Hrvatska obitelj je drugačija. Solidarna. Povezana. Postoji kvartovski život, kafići, tržnica. Kvaliteta života … U Parizu to ne možeš dobiti. Jeftino je, svugdje možeš biciklom u 15 minuta. Ljudi pričaju međusobno. Pa Bundek, Sava, sve je zeleno. Nema toliko auta. Čini mi se da nema loših strana…“ – Tko je ovdje normalan, a tko nenormalan, tko običan, a tko poseban ? – Oni koji žele iz Zagreba u Pariz, ili ona koja je iz Pariza došla u Zagreb? – Gledam isječak o našem pjevaču Alenu Hržici: bio je poznati pjevač, zabavljač, poseban… Ali je zapao u životnu depresiju i besmisao. Nije ga bilo nekoliko godina, povukao se, pronašao Boga, posvetio se vjeri, pjeva duhovne pjesme, vodi zborove, svjedoči… – Opet naše pitanje: „Je li normalan, ili je nenormalan, običan ili poseban?“

Gledajući druge kroz našu „špijunku“ nismo ni svjesni kako bježimo od sebe, jer bježati od sebe se može na različite načina – najjednostavnije je skrenuti pogled (viriti kroz „špijunku“) na živote drugih: „Je li normalan? – Jesu li normalni?“, da ne moraš postaviti pitanje: „Jesmo li mi normalni? Jesam li ja normalan?“ – Skupocjena starinska posuda prodana je na dražbi za puno novca, njome je prosio skitnica koji je umro, a da nije znao njezinu vrijednost. Učenik je pitao učitelja što posuda predstavlja, učitelj je odgovorio:“Tebe. Sva vaša pozornost je usredotočena na skupljanje znanja od drugih, a bilo bi bolje da se usredotočite na posudu u kojoj sve to držite.“ – Tuđi životi nisu naši životi, možda nam se čine zanimljivijima, posebnijima, ali to je zato što nismo svjesni sebe, svoga života i svoje posebnosti. Odavno nisam citirao moga Bajsića: „Proputovali smo Zemljom, čeprkali po Mjesečevoj prašini. Razmigoljili smo se po Planeti… Posjedujemo fotografije s Marsa i Merkura, šaljemo sonde do Jupitera i Saturna i s onu stranu sunčanog sustava, a jedva u koji blagoslovljeni trenutak slutimo kakve se uzbudljive zagonetke kriju iza svega metar udaljenih očiju, koje nas možda već, eto, jedan cio ljudski vijek promatraju.“

Jesmo li obični ili smo posebni, normalni ili nenormalni, ne trebamo davati odgovor. Ako i nismo dovoljno svjesni svoje posebnosti, dovoljno je samo zagledati se u oči drage osobe, oči tek metar udaljene od nas i u njima prepoznati i prepoznavati svoju posebnost. – Majku Tereziju su, kad je primila Nobelovu nagradu, zamolili da im na kraju podijeli neki savjet. Očekivali su velike riječi, nešto posebno i rijetko čuveno, a ona je izrekla jednostavni i običnu rečenicu: „Vratite se kućama i volite svoju obitelj.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija

 


Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik