Isusove rane – znak Božje ljubavi i milosrđa prema nama

Druga vazmena nedjelja je osmi dan nakon Uskrsa i Ivanovo Evanđelje donosi nam dva ukazanja Uskrsloga Isusa apostolima okupljenima u dvorani Posljednje večere. Na Uskrs navečer, kada Tome nije bilo, te osam dana kasnije kada je i Toma bio prisutan. Prvi put, Gospodin je pokazao rane svoga tijela učenicima, dahnuo u njih i rekao: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“. Prenosi im isto poslanje, snagom Duha Svetoga.

Ali te večeri nije bilo Tome, koji nije htio vjerovati svjedočanstvu ostalih. “Ako ne vidim i ne dotaknem njegove rane – rekao je – neću vjerovati“. Osam dana kasnije – to jest upravo kao ove nedjelje – Isus ponovno dolazi među svoje učenike i odmah se obraća Tomi i poziva ga da dotakne njegove rane i njegov bok. Izlazi ususret njegovoj nevjeri, da ovaj, preko rana, može postići puninu uskrsne vjere.

Toma je istinska slika vjernika koji se ne bi trebao zadovoljiti onim što mu drugi kažu, već traži i želi osobno provjeriti, steći osobno iskustvo. A osobno iskustvo živog uskrslog Krista je temelj žive vjere. Nakon početnih otpora i nemira, na kraju i on dolazi do vjere, istina malo teže, ali uspijeva vjerovati. Isus ga strpljivo čeka i osobno odgovara na teškoće i nesigurnosti posljednjeg pridošlog učenika.

“Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke…“

Gospodin proglašava “blaženima” one koji vjeruju a ne vide, no izlazi također ususret zahtjevu učenika koji ne vjeruje: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke…“. U doticaju s ranama Uskrsloga, Toma pokazuje svoje rane, svoje ozljede, vlastito poniženje; u biljegu čavala nalazi presudni dokaz da je voljen, čekan, shvaćen. Nalazi se pred Mesijom punim miline, milosrđa, nježnosti.

To je bio Gospodin kojeg je tražio u tajnim dubinama svoga bića, jer je uvijek znao da je takav. I koliki od nas traže u dubini svog srca da susretnu Isusa takvog kakav jest: sladak, milosrdan, nježan! Jer mi znamo, u dubini svog srca, da je on takav. Ponovno pronašavši osobni kontakt s Kristovim milosrdnim strpljenjem, Toma shvaća duboko značenje njegova uskrsnuća i, iznutra preobražen, izražava svoju punu i potpunu vjeru u njega, kličući: “Gospodin moj i Bog moj“.

Isusove su rane i danas mnogima sablazan za vjeru, ali su i provjera vjere. Zbog toga u tijelu Krista uskrslog rana ne nestaje, nego ostaju kao trajni znak Božje ljubavi i milosrđa prema nama i nužne su za vjeru u Boga, ali ne zato da se vjeruje da Bog postoji, već zato da se vjeruje da je Bog ljubav, milosrđe i vjernost.

Napisao: don Miroslav Rubić