Glasne misli: Zgubidan

Prošli put sam glasnije mislio o Vragu, o tome kako je ta riječ previše prisutna u našem svakodnevnom govoru, u komunikaciji; kako je po teologiji vrag jedno nesretno biće koje se ne želi i ne može promijeniti, već mu je posao donositi nesreću tamo gdje je nije bilo, niti bi je trebalo biti. Tako je vražji posao uznemiravati, tentati i zavoditi ljude. – Jednom je tako učitelj vrag poučavao trojicu vražićaka vražjem poslu te ih upitao kako bi oni najbolje zavodili ljude, tj. privukli ih na svoju stranu, u konačnici – činili ih nesretnima? – Prvi vražićak se odmah dosjetio da će on sići na zemlju i ljudima šaptati na uho da nema Boga. Učitelj vrag reče da je to dobra ideja, ali ne i najbolja, jer je uvijek bilo i uvijek će biti ljudi što će vjerovati u Božju opstojnost. Drugi se vražićak dosjeti da će on ljude zavoditi tako što će im šaptati na uho da im je u životu najveća sreća novac. Učitelj mu odgovori kako je i to dobra ideja, ali koliko god je novac privlačan, ljudi vide oko sebe i previše primjera bogatih ljudi koji ipak nisu sretni. Treći vražićak se smješkao i rekao da će on sići na zemlju i stalno šaptati ljudima na uho: „Samo ti polako! Čemu žurba? Neće posao pobjeći! Ma ima vremena!“ – Učitelj vrag se nasmija i pohvali učenika: „Bravo, odlična ideja! To je pravi posao! Tako ćemo privući najviše ljudi.“

Ideju za ove Misli dobio sam kad sam, vozeći se gradom, ugledao ispred sebe biciklista koji je na svoj bicikl stavio registarsku pločicu s natpisom „Zgubidan“! Nasmijao sam se dobroj fori i nastavio voziti, ali sada razmišljajući o riječi „zgubidan“. Netko dobije nadimak „zgubidan“ iz fore i zafrkancije, a netko zbog svog lijenog i neradničkog karaktera. Lijen – izvorno, praslavenski, znači miran, tih, spor. Možemo reći da je u ovom smislu lijen bio i stric Petar, kad je ono u Splitu nije uspio prijeći cestu dok je bilo zeleno na semaforu. Svi prešli, upalilo se crveno, a stric tek na po’ puta! Ugledao ga prometni policajac! I stric plati kaznu. Stric Petar je miran, tih i spor, ali on nije lijen, jer on voli raditi. Značenje riječi lijen je daleko gore. Lijen je onaj koji ne voli raditi, koji voli dan gubiti, a sve kažu naši izrazi dangubiti, danguba, dokoličar, pospanac, zgubidan, niškoristan, bezvoljan, mlohav, mlitav, mlak, nemaran, nehajan … Uspoređuje ga se s pužem, trutom, kornjačom … Lijena je osoba koja je, što po prirodi što po navici, sklona ništa ne raditi, nikada ništa ne odlučiti i nikuda se ne kretati. Lijena osoba, zgubidan i danguba je redovito pun snova i planova, ima odgovore i rješenja za sve probleme lokalne, državne i svjetske, ali redovito ne poduzima ništa. Traži užitak bez truda. Izbjegava umor, trud i žrtvu … Na Kosovu se kaže: „Lijenost je đavolje leglo.“ Korejska narodna uzrečica veli: „U domu lijenčine množe se samo snovi.“ Naš hrvatski narod ima napretek lijepih izreka o lijenosti: „Rđa izjeda željezo, prazan želudac izjeda sama sebe, a lijenčina izjeda i sebe i druge; Tko ljeti hladuje zimi gladuje; Ruke koje rade vrednije su od usana koje mole; Orala muha stojeći volu na rogu; Od lijenosti težeg bremena nema; Nerad više umara nego rad; Ako ne radiš, zalud se Bogu moliš.“

Rijetko će netko priznati jasno i glasno da je lijen i da je neradnik, možda će iz fore i zafrkancije sebe prozvati zgubidanom ili dangubom, ali redovito svi imamo puno posla. Na pitanje: „Šta se radi?“ – odgovaramo: „A, uvik nešto! On ti uvik nekog vraga prpa! Nemam ti vremena glavu dignuti! Ne znam di udaram! Nemam sekunde vremena! Nemam kad oka sklopiti! Ne mogu, nemam vremena! Ludnica mi je na poslu, nemam vremena! Rado bi’ na piće, ali zaista nemam vremena…“ I zaista, ima ljudi koji puno rade, ali ima i onih koji misle da puno rade, štoviše, u to su uvjereni. Ima i onih koji znaju lijepo prezentirati svoj rad, odnosno nerad, a ima i nekih poslova koji prosječan čovjek ne može nikako nazvati radom, jer kakav je to rad ako se čovjek na njemu ne umara?! Sjediš za stolom, gledaš u ekran i nešto tipkaš… I još kaže da je umoran?! – Usuđujem se reći da popriličan broj bračnih družica svog bračnog druga vide kao lijenog, ali ne lijenog kao stric Petar „miran, tih i spor“, već kao neradnika, ili kao „nedovoljno radnika“, kao neambicioznog, kao dangubu, kao ništkorisnog, kao zgubidana….

Prisjećam se kako sam dio svog života, mladenačke formacije, imao po dnevnom redu obvezu „ispita savjesti“. Tako se to zvalo, a smisao je bio da u nekoliko minuta preletiš u mislima dan koji je na zalazu, da vidiš što je bilo dobro, a što ne i da donosiš odluke kako ćeš već od sutra nastojati popraviti ono loše. I tako svaku večer! Imalo je to smisla. I danas to ima smisla. Promisliti kako i u što trošimo svoje vrijeme. Svoje dragocjeno vrijeme koje nam je darovano. Kojim putem idemo? Ima putova koji ne vode nikamo. Je li dangubimo i zgubidanimo? – Na koje poslove trošimo svoje vrijeme? Neke dužnosti i poslovi proizlaze iz našeg poziva, oni nas obvezuju i mi smo odgovorni. Mi ih ne biramo, jer su rezultat nekih naših izbora koje smo napravili. S druge strane, postoje poslovi koji nam oduzimaju vrijeme i koji izgledaju kao da su naša odgovornost i obveza, ali oni nisu ni jedno ni drugo. Mi biramo svoje hobije, sport kojim ćemo se baviti, rekreaciju, zabave na koje ćemo ići. Ti izbori stvaraju odgovornost, ali to nisu odgovornosti koje obvezuju i zahtijevaju naše vrijeme, iako se možda čini da jesu.

U današnje vrijeme čovjek se osjeti nemoćnim pred obvezama koje nas svakodnevno opterećuju; puno je toga što nam „bježi kroz prste“ i ne možemo kontrolirati. Djeca odrastaju, a po cijele dane/i noći na ekranima, otuđuju se, ne razgovaraju, dangube i zgubidane, postaju razdražljivi i nezadovoljni… „Pa mlad sam! Ima vremena! Kad ću ako ne sada. Neću kad ostarim! Ti ništa ne razumiješ! Kani me se! Pusti me na miru!“ – Nije teško razumjeti da ako u mladosti ne naučiš raditi, obavljati svoje dužnosti i biti odgovoran, ako u mladosti dangubiš i zgubidaniš, da ćeš teško i poslije u životu ispraviti tu svoju lijenu karakternu crtu. – Nije zgubidan i danguba samo onaj tko ništa ne radi i samo „krade Bogu dane“. Ima danas ljudi koji su puno zauzeti, rastrčani na sve strane, rade puno, ali puno toga nevažnoga. Nije ni čudo kad živimo u vremenu „zatrovanosti nevažnim“. Dovoljno se osvrnuti oko sebe, otvoriti bilo koji portal i samo pročitati naslove…

Kako se pokrenuti kad nemate volje, želje, potrebe za radom? Stručnjaci kažu da prije svega moramo razmisliti – što je razlog naše lijenosti. Je li ona rezultat našeg nepovjerenja u vlastite sposobnosti: „Ma tko će to? Ne mogu ja to! Neka to netko drugi! Nisam ja za to …“ I stotinu isprika samo zato što ne vjeruješ u sebe. Stručnjaci kažu da je to jedan od najčešćih razloga zbog kojih nam se teško pokrenuti. Može biti i riječ o lošim navikama, koje su nam s vremenom oblikovale karakter i postale način života, rekli bismo to je moj «đir», moj životni stil – pa sam sebe nazoveš „zgubidanom“. Ovdje se dobro sjetiti kako dreseri u cirkusu kontroliraju slonove. Dok su slonovi mali i relativno slabi, njihovi ih dreseri vezuju za stupove. Slonovi tako odrastaju s uvjerenjem kako su preslabi da bi raskinuli konop, čak i onda kad su postali toliko snažni da to mogu učiniti kao od šale. Nikada to ne pokušavaju jer misle kako to ne mogu. Poput slonova, i mi se lako uvjerimo kako nešto ne možemo učiniti, nismo svjesni svoje snage i odgovornosti. Lakše je priznati nemoć, naći krivca, biti žrtva i sakriti se iza tuđe odgovornosti.

Kažu da je čovjek kao stijena, nesalomljiv, svašta može podnijeti, ali češće zaboravimo da i najtvrđu stijenu obična kap vode izdubi ako dovoljno dugo kaplje. U japanskoj kulturi postoji tzv. Kaizen, ‘princip jedne minute’ koji vodi do vlastitog napretka. Bit ove metode je ideja da osoba treba vježbati raditi nešto samo jednu minuti svaki dan. To nikome ne bi trebalo predstavljati problem. Čak se i najveće lijenčine mogu prisiliti raditi nešto tako kratko vrijeme. Ako smo neke stvari mogli odgađati jer nismo mogli tijekom dana odvojiti sat vremena ili više, jednu minutu sigurno imamo. Poduzimajući male korake, stječemo naviku koja će nas malo pomalo dovesti do željenog cilja. Važno je prevladati manjak povjerenja u sebe i vlastite sposobnosti i iskusiti osjećaj uspjeha. Jedna minuta pretvorit će se u dvije, dvije minute u 20 minuta, 20 minuta u sat vremena… Roditelji su svome školarcu, koji nije htio učiti, stavili iznad kreveta natpis: “Kad bi htio što možeš, mogao bi što hoćeš!” – Da, lako je reći, ali uz čvrstu odluku da ćemo biti dobri gospodari svog vremena, moramo napraviti prvi korak, iskoristiti svoju minutu, svoj dan, godine… Osmisliti svoj život.

Napisao: Vatroslav Vugdelija