Glasne misli: Vražja posla

U dnevnom boravku žena i muž su zagledani u neki film na televiziji, onako udobno zavaljeni na kauču, kad u jednom trenutku nešto tresnu, neka je lomljavina u kuhinji. Žena se skoči da vidi što je i odmah poslije muž čuje kako žena viče na njihova sinčića: „Ma šta si to napravio! Vidi te kakav si! Što si uopće tražio po kredenci?! Između te vike čuje muža kako s kauča dovikuje: „Ženo, šta je to bilo?“ Žena i njemu odgovara ljutito: „A šta će biti!? Ništa nije bilo! Vrag mu ne da mira! Eto šta je bilo!“ – A bilo je zapravo to da je sinčić htio dohvatiti teglu s eurokremom, a tegla bila visoko na polici. Kako nije htio smetati roditeljima u njihovoj idili, privukao je stolicu, popeo se i tek što je dohvatio teglu, pobježe mu stolica ispod nogu, ispade tegla i razbi se na podu, pade stolica, pade i on i taman se spremao zaplakati, kad evo ti majke na vratima, onako zabrinuta i ljuta poče vikati… Morao je odmah na spavanje bez eurokrema. Otac je nastavio gledati fila udobno zavaljen na kauču, a majka je dugo čistila kuhinju i u nekoliko navrata bi više za sebe ponavljala: „Šta je bilo?! A šta će biti?! Vrag mu ne da mira! Eto šta je bilo!“

U naslov ovih „Misli“ napisao sam – „Vražja posla“. Jedan od mnogih vražjih poslova jest ne davati ljudima mira, uznemiravati ljude, ne puštati ih na miru. U našem narodu ima puno izreka i uzrečica o vragu. Ovdje spominjem samo one kojih se sjećam u ovom trenutku: „Vrag niti ore, niti kopa. – Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. – Cijeli je vražji! – Sva je vražja! – Uzeo ga vrag pod svoje. – „K’o da je vrag ušao u njega. – A vrag bi ga zna. – To samo vragu može pasti na pamet! – Toga se ni vrag ne bi dosjetio! – Crn je k’o vrag. – Pametan je k’o vrag! – Pametan k’o svi vrazi! – Odnio ga vrag! – S vragom došlo, s vragom pošlo! – Nije ni vrag tako crn. –  Vrag mu ušao u glavu. – Muči se k’o vrag! – K’o vrag je znatiželjna! – Vragu uvijek malo! – Bog ti da, a vrag ti ne da! – Vražja posla! …“ Puno je više tih uzrečica, izreka, poštapalica o vragu u našem narodu, što je samo znak da je vrag svakodnevno prisutan u našem govoru, u komunikaciji, a mi ne znamo, niti nas je briga što je to ili tko je to vrag, čime se on sve bavi, za što je on sve stručan i osposobljen i koja su to njegova „vražja posla“.

Znam da sam prije nikih 5-6 godina u dva navrata „glasno mislio“ o Đavlu, Sotoni, Luciferu – o Vragu. Tema je teška, neslušljiva, a ljudi najčešće idu u dvije krajnosti: jedni odmahnu rukom da su sve to gluposti, a drugi opet u svemu i svakomu prepoznaju vraga! No, postoje i oni treći koje prepoznajem u riječima svoje bake, mudre žene, koja je savjetovala i starije i nas djecu: „Nikad ne spominjite, djeco, vraga! – Nemojte nikada nikoga predavati vragu, niti u šali, niti od dragosti!“ –  Na vraga se uvijek gledalo kao na neku tajanstvenu silu, koja uvijek izaziva strah i bolje se u nju ne dirati. Sjetih se i ove misli: „Bez straha od vraga, nema potrebe za Bogom!“(Umberto Eco) – Razmišljanja i govor o vragu star je koliko je čovjek. Vrag npr. na praslavenskom znači neprijatelj, Rusi za neprijatelja kažu – vrag, Slovenci – sovražnik… U mitologiji, u politeizmu, postoje dobri bogovi i dobri duhovi, ali postoje i njihovi neprijatelji zli bogovi i zli duhovi; kroz povijest u raznim vjerovanjima i religijama naglašena je ta vječna dualistička borba između dobra i zla, između svjetla i tame; u konačnici između spasenja i propasti, a da vječnost nisu gotovo nikada dovodili u pitanje. Tako mi npr. filistejskog boga Baal Zababa zovemo Belzebub, đavao ili Sotona (u židova Šatan, u muslimana Šejtan) istog su korjena i znače: Protivnik. U kršćanstvu on je napasnik, zavodnik, Zloćud, knez Tmine i – još znakovitije – knez Ovoga svijeta.– Ali, kršćanstvo vazda naglašava da nije ovaj svijet u Sotoninoj vlasti i da nikada Vrag ne može imati veću vlast od Božje. Ipak, dana mu je vlast da provocira, da zavodi na neposluh Bogu, pa da i njega samog iskušava u Kristovoj osobi, koja mu je slomila moć, ali je nije dokinula, te se očekuje još i pojava Antikrista prije Sudnjega dana. Svi koji sebe smatraju kršćanima ovoliko bi o Vragu, Đavlu, Sotoni, Luciferu trebali znati i vjerovati.., dakako, riskirajući podsmijeh i odmahivanje rukom… Dakle, vražji posao bi bio da kuša i iskušava, da tenta i napastuje, da zavodi i provocira, da navodi na neposluh, da laže i spletkari, da uznemiruje i unesrećuje, da uvjeri ljude kako ni ne postoji, stvara nezadovoljstvo… Puno je tu posla!

„Nije ni vrag tako crn…“ – znamo reći, nije tako strašan pa ga vidimo na slikama, u crtanim filmovima kao vražićka s malim rogovima, simpatičan i bezopasan, no po teologiji, koja se tu odvaja od komercijale, vrag je vrlo nesretno biće, biće kojemu nikako ne uspijeva da mu bude bolje. Zato ljudi nekada znaju reći za nekoga: „Vidi ga, muči se k’o vrag!“ Po teologiji vrag je i vrlo oholo stvorenje. Čvrsto je uvjeren da je u pravu i da na sebi ne treba ništa mijenjati. Zato je za vraga tipično da nikako ne želi ni sebi ni drugima priznati – da je nesretan. Jer, kad bi priznao da je nesretan, počeo bi razmišljati o svojoj promjeni, a onda ne bi bio vrag. Vrag je nesretno biće, koje se ne želi mijenjati, već je njegov posao, njegova struka – stvarati nesreću tamo gdje je nema, gdje je nije bilo, niti bi je trebalo biti. To su – vražja posla. Na prvi pogled neprimjetna. „Bog ti da, a vrag ti ne da!“ – ono kad čovjek ima puno razloga za sreću i zadovoljstvo, kad u svom životu prepoznaje blagoslov, a on nesretan jer misli da je drugi sretniji od njega. Tu su na djelu – vražja posla! – Danas i uvijek čovjek želi pobijediti, biti prvi i najbolji i onda je sretan, ali znamo da ne mogu mnogi biti prvi i zato su mnogi nesretni jer nisu prvi i najbolji, usprkos tomu što bi zapravo mogli biti sretni i kad nisu prvi i najbolji. I ovdje su na djelu – vražja posla! Naravno da svaki čovjek ima svojih životnih problema, no koji je od njih glavni, najveći, koji nas najviše opterećuje, to najviše ovisi o nama samima – kako smo poredali probleme. Zato je najvažnije doći do mira sa samim sobom. Ako priznamo sebi kako smo nesretni, kako u sebi trebamo štošta promijeniti, ili barem pričekati da dozrije – na dobrom smo putu. Ali, ako ustrajemo u svojoj nesreći, ako smo nezadovoljni, ako su drugi za sve krivi, ako oko sebe pletemo mrežu svoga nezadovoljstva, očito je da su tu negdje – vražja posla.

U svome poslu, u vražjim poslovima, vrag se najviše služi razumom, logikom, znanstvenim dokazima, nečim što je sasvim normalno i široj javnosti prihvatljivo. Ovdje se sjetim kako mi se sinčić jednom potužio: „Tata, ja bih se htio popraviti, ali mi pamet ne da!“ – Jedna od definicija vraga jest da je to sposobna inteligencija koja ne voli čovjeka. Vrag zna, ali on nema srca. Ne može voljeti. On će reći da voli, ali to nije bezuvjetna ljubav, već „razumska, logična ljubav“; to je „ako ljubav“, ako ti budeš radila tako i tako, ja ću te voljeti; to je i „jer ljubav“, jer si ti poznat, jer si bogat, jer si na polažaju, jer imaš moć – ja ću te voljeti. Vrag zna biti pristojan, on se bori za pravdu, stalo mu je do poštenja, on može biti i „vjernik“, za svoje potrebe i u svom poslu „poslužit će se i Svetim pismom“, bit će on po crkvama, hodočašćima, bit’ će „pravi vjernik“, ali vrag nema srca i ne može voljeti. Vrag ne može suosjećati, ne može oprostiti, ne može tolerirati. Ne može sve ono što spada na srce, a tako je važno za život. Razum je sebičan, srcem opraštaš, srcem suosjećaš…

„Zaposli se ili će te vrag zaposliti!“ – reći će naš narod mudro. U ovom kontekstu vidim i riječ – kolotečina. Kolotečina je ugaženi trag kola na putu, kolovoz, kolosijek… Pa se znade čuti: „Brak nam je poslije zaljubljenosti upao u kolotečinu, bez strasti, naviknuto“ … Kolotečina je nešto negativno, nešto kao dosada, navika, ništa novo, nema adrenalina, strast, to je nešto uhodano i uobičajeno. – Onda često odlučimo, svjesno ili podsvjesno, uzdrmati malo tu kolotečinu, željni promjene, avanture, adrenalina, naš bi narod rekao: „Vrag nam ne da mira!“ i iskočimo iz kolotečine, s kolovoza, s puta pa izaberemo stranputicu… Rekli bismo – vražja posla! No, životna iskustva nas poučavaju kako je teško vratiti se sa stranputice, kad iznerediš svoj život i pokidaš odnose sa svojim bližnjima i najdražima… Zato nije dobro podcjenjivati kolotečinu, dakako onu pravu gdje su dobro poredani životni prioriteti, gdje je siguran i uhodan životni put… Mir i našu životnu kolotečinu počnemo cijeniti tek kad je izgubimo! – To su vražja posla. Vrag je nesretno biće, ali on se ne želi mijenjati. Njegov je posao (tu je vrlo stručan i sposoban) – stvarati nesreću tamo gdje je nije bilo niti je trebalo biti.  „Tko s vragom tikve sadi…“ taj se prepoznaje po tome što je sam nesretan i što druge čini nesretnim; tko je zločest i onda kad za to nema potrebe. Znam, možemo na sve ovo odmahnuti rukom i nasmijati se, a možemo načas staviti sa strane svoju pamet i logiku i zaviriti u svoje srce. Srce će nam najbolje reći kakva je naša nesreća – i što za sreću moramo mijenjati.