Glasne misli: Volio bih činiti dobro, a da to ne znam

Kornjača je živjela mirno u polju. Jednoga dana stiže joj poziv od njezine rođakinje iz grada da je dođe posjetiti. Potaknuta željom da vidi malo svijeta, poljska kornjača prihvati poziv. Udaljenost nije bila velika, ne više od jednog kilometra, ali za kornjaču je to bio dobar komad puta.

Mislila je da će ga prijeći za kratko vrijeme, stoga krene tek slijedećeg jutra. „S mojim sigurnim i ustrajnim korakom“, pomisli, „stići ću prije podneva, točno za ručak.“ Krenu pjevušeći. Hoda tako, hoda … Do podneva je prešla nekoliko stotina metara. Kad je čula dvanaest udaraca sa sata na zvoniku, poviknu zabrinuto: „Glupog li zvonika! Nije prošlo ni sat vremena kako sam otišla od kuće, a već otkucava podne! Svi su ti satovi rasklimani, a zvonari su notorne pijanice!“ Hodala je tako, hodala… Sunce je zašlo i zvijezde su se pojavile na nebu, a kornjača još nije bila ni na pola puta. Zatim je, ljuta kao nikad, počela grditi sve oko sebe: „Svijet više nije ono što je nekad bio! I sunce zalazi brže, i zvijezde izlaze prije vremena i dani ne traju dvadeset i četiri sata!“ Mrmljajući tako, nastavi putovanje, preklinjući put jer je krivudav i jer na njemu ima previše pijeska, previše prašine, previše kamenja, previše svega… – Zgodna priča iz životinjskog svijeta koja, naravno, nama ljudima šalje poruku. Kornjača je čovjek koji na početku ima svoje misli, ima svoje planove, ima svoje želje, ima samopouzdanje i sigurnost da će postići svoj cilj. Ali kad krene u realizaciju, kad se pojave prve prepreke, kad mu se učini da neće uspjeti i kad na koncu zaključi da neće definitivno postići svoj cilj, krenu prigovaranja, ljutnja, vika i potraga za krivcima.

Razlog da mislimo loše

Uvijek se nađe dovoljno dobar razlog da mislimo loše o drugima. „Da nisam slučajno kod vas ostavila kišobran?“ upita jedna gospođa svog susjeda kod kojeg je nedavno bila u posjeti. „Jeste“, odgovori on. Dugo mu se zahvaljivala, a onda će na odlasku: „Vidi se da ste pošten čovjek, a ne kao ovi drugi stanari jer sam – znate – pitala sve u našoj zgradi jesam li kod njih slučajno ostavila svoj kišobran i – zamislite – svi su mi rekli ne! – Sramota! Kakvih sve ljudi danas ima!?“ – Upravo smo prošli kroz jedno razdoblje u kojem se obilato okrivljivalo i vrijeđalo druge, oni drugi su nas ljutili, nad onim drugima smo se zgražali, jer je to „kao normalno“, jer politička kampanja kao ne može bez toga; tek su se počele smirivati one političke i one ine strasti, kad najavljuju moguće nove parlamentarne izbore, one izvanredne! Pa ćemo opet ispočetka: kriminalci, lopovi i nepoštenjaci, majmuni, lažovi i beskičmenjaci, licemjeri, uhljebi i udbaši… Kornjača je uvijek kornjača, a ljudi su uvijek ljudi! Definitivno povijest nije učiteljica života! I definitivno je sve skupa tako predvidljivo i tako dosadno! Opet je i poslije ovih malih i nikakvih lokalnih „izborića“ ostalo puno i previše pokidanih odnosa prijateljstva, kumstva, druženja i drugarstva, opet je puno i previše ljudi ostalo ukopano u rovove svoje ogorčenosti i kroničnog nerazumijevanja… I opet je sve isto i opet sve ispočetka! I nisu važni ni pobjednici ni gubitnici! I definitivno me strah da što sam stariji, umjesto da sve više, ja sve manje razumijem ljude oko sebe!

„Kolateralne žrtve“

Htjedoh nešto drugo reći. Znam nekoliko ljudi koji su doživjeli uvrede, neugodnosti i veliku nepravdu u ovom nenormalnom vremenu političke kampanje. Gledajući sa strane rekli bismo da su bili „kolateralne žrtve“: ne pripadaju nijednoj stran(k)i, nisu na nijednoj listi, ne voze se u nijednom autobusu, uopće ne nose majice u strahu da ne pogriješe boju, žive mirnim obiteljskim životom, ali – ne može to tako! Nema mira, moraš se opredijeliti! Nisi glasovao u prvom krugu, dođemo ti lijepo doma pa te podsjetimo, eh, ne može to tako, opredijeli se, prijatelju! – Neke ljude je sve to jako pogodilo, neki ne spavaju, neki se brinu za djecu da im se ne bi netko s neke stran(k)e osvećivao… Sve skupa tako nepotrebno i tako tužno jer je sve pod sloganima zajedništva i ljubavi prema Metkoviću! U iščekivanju novih izbora, onih velikih parlamentarnih, molimo vas, dajte da se barem malo odmorimo, da malouhvatimo zraka, pa ćemo opet u permanentnu političku adrenalinsku kampanju, u stare rovove s novim sloganima i sa starom i još većom ogorčenosti na one druge… Kornjača je uvijek kornjača i ljudi su uvijek ljudi.

Dar u nama

Jedna stara priča pripovijeda o dobrom čovjeku kojemu je Bog obećao ispuniti želju. Čovjek se malo zamislio, a onda rekao: “Nemam nikakvih želja. Samo bih volio da mogu činiti dobro, a da to ne znam.“ Bog ga je uslišio. I Bogu se svidje njegov prijedlog – kaže priča – te ga odluči podijeliti i svim ostalim ljudima. Tako je to sve do naših dana. – Osobno vjerujem u ovu priču, tj. da je svaki čovjek u svojoj biti dobar, da svatko ima taj dar činjenja dobra, a da toga možda nije ni svjestan. Znam, teško je u ovo povjerovati u ovom vremenu naših svakodnevnih političkih i inih nadmetanja, kad se često upitamo „Gdje je nestao čovjek?“, ali taj dar je u nama. Tako mi je nedavno jedna žena rekla kako sam puno pomogao njezinoj staroj majci, da samo o tome priča, a ja sam se prisjetio susreta s njom i običnog razgovora. Očito da je moje riječi, kojih se ja ni ne sjećam, starica drugačije, puno snažnije doživjela i pomogle su joj u tom trenutku. Ovakvih primjera činjenja dobra, a da to ne znaš može svatko naći u svom životu. Nemojmo se podcjenjivati. „Nikada čovjek nije tako blizu sebi kao kad čini dobro.“ Možda nam nikad neće biti očitovano, možda uvijek ostane sakriveno, ali mi smo mnogo važniji nego što mislimo. Svi smo mi dio jednog velikog nauma kojemu nikad ne vidimo jasno potpunu nevjerojatnu ljepotu.

Jedinstveni smo

Žena koja je umirala od raka, odlučila je posljednje dane života iskoristiti za upoznavanje same sebe. Napisala je: „Počela sam se baviti svojim mislima, predmetima koje odabirem, stvarima koje volim, knjigama koje čitam. Zapazila sam da se u njima zrcalim i da sve to govori o meni. Tako sam upoznala izvanrednu osobu, samu sebe. Ono najbolje što sam naučila prije nego sve ostavim, jest da sam ja sama jedino što sam stvarno posjedovala. Umirem od raka, ali nikad nisam bila tako živa i tako sretna.“ – Zato nemojmo nikada sebe podcjenjivati. Mi smo vrijedni samim tim što smo živi, život nam je darovan, mi smo jedinstveni i neponovljivi. Kad smo zadnji put to pomislili i sebi rekli da vrijedimo i da je dobro što živimo i što jesmo? Nisu ovo neka psihološka naklapanja. Jedino stvarno posjedujem sebe samoga, a onda u ovoj životnoj strci i zbrci dogodi se da imam osjećaj kako ne posjedujem ni sebe samoga, svi me nešto potežu i rastežu prema svojim potrebama i interesima, malo po malo kradu me od mene, pa ti se nekad učini da su ti sve uzeli, da tebi od tebe nije ostalo ništa.

Biti u dobru sa sobom

„Nikada čovjek nije tako blizu sebi kao kad čini dobro.“ Jako je važno i da čovjek sa sobom bude u dobru. Da samom sebi ne laže, da ne glumi i ne vara svoju bit. Jedino takav čovjek može sebe voljeti. Jedna žena priznaje: „Ako sebe ne voliš, džabe ti sva zlata ovog svijeta, nećeš voljeti ni svijet. Jer ćeš duboko u sebi biti frustriran i ljut i jadan. Odlučila sam otpustiti sve što me čini tužnom, nezadovoljnom, jadnom, ugaslom … ne treba mi to! Nikome to ne treba! Ne treba nam prijatelj koji to nije, prijateljica koja se pretvara, partner koji je sve samo ne partner, ljudi koji nam prodaju jeftinu spiku … sve to nam ne treba! Jednom kad čovjek shvati da nitko osim njega nije odgovoran za njegovu vlastitu sreću, procvjeta. Zato, nikada, ali baš nikada ne odustajte od sebe, u konačnici… to je jedino što stvarno posjedujemo.“

Duša- bogatstvo

Često nam se učini da ovaj svijet nije naš svijet, da ovakav život nismo željeli, da nas drugi kradu od nas samih i svrstavaju tamo gdje mi nismo, da je puno ljudi oko nas koji čine zlo, a da to ni ne znaju, da ima i onih koji čine zlo, a da to itekako znaju, ali bez obzira na sve, budimo svjesni snage koja je u nama. Pravo bogatstvo je uvijek s nama i njega nam nitko ne može oduzeti. To je naša duša – jedino stvarno bogatstvo koje možemo posjedovati. Zato i ova molitva: „I lupi mi šamar, onaj najjači, kad počnem kukati nad životom. Pokaži mi prstom ono što imam, pokaži mi one koji nemaju. Ne tražim ništa, samo me podsjeti da dišem i podsjeti me da ima i onih koji nemaju ni ovo malo što ja imam, ali i onih koji ne dišu više.“ Ili „naša molitva“ iz naslova ovih Misli – „Želim činiti dobro, a da to ne znam“. Bila dobrota znana ili ne znana, ona je potrebna svakome, jer „nikada čovjek nije tako blizu sebi kao kad čini dobro.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija