„Vjeruj u svoja uvjerenja i sumnjaj u svoje sumnje“

Nedavno sam čitajući „naletio“ na jednu rečenicu i odlučio staviti je u naslov ovih „Glasnih misli“, a ona glasi: „Vjeruj u svoja uvjerenja i sumnjaj u svoje sumnje.“  Neki kažu da nije ljubav ta što svijet ipak tjera naprijed, nego da je to – sumnja. Pa eto, nek’ „sumnja tjera“ i ove misli naprijed. Što je sumnja? – To je osjećaj koji nas goni da tražimo ono što ne bismo htjeli znati. Sumnja dolazi u obliku misli koje se suprostavljaju. Sumnja dovodi osobu do kolebanja između dvije opcije. Sumnjati znači: stajati na dva puta. Zbunjenost, nesigurnost, dvoumlje, dvojba, sumnja jest piše u Bibliji „Čovjek s razdijeljenom dušom,.. nestalan na svim putovima svojim.“(Jak1,5-8).

Anthony de Mello o sumnji kaže: „Putniku, koji je pitao kako raspoznati pravog učitelja od lažnog, učitelj kratko odgovori: „Ako ti sam nisi nepošten, nećeš biti prevaren.“ Svojim je učenicima kasnije rekao: “Zašto tražitelji podrazumijevaju da su oni pošteni i da im je jedino potreban test kako bi otkrili lažnog učitelja?“ – Čovjeku je u naravi da sumnja, da je nepovjerljiv, da je skeptičan… Skepsa (skepsis – razmatranje, razmišljanje) je sklonost sumnji, sumnja u sve, sumnjičavost, nepovjerenje… Zanimljivo je kako čovjek po prirodi skeptičan i pun nepovjerenja, dok sumnja u nekog drugog, u njegovo poštenje, njegovu ispravnost i njegove dobre namjere, kako sam za sebe misli i to se podrazumijeva da je on pošten, ispravan, da ima dobre namjere i ne pada mu na pamet sumnjati, niti posumnjati u svoju sumnju. „Sumnje kojima se prečesto prepuštamo ubrzo se i ostvare.“ (F. R. Havergal) Oprezni i sumnjičavi ljudi, koji misle na sve, koji sve nastoje predvidjeti oni na neki način poteškoće već stvaraju, jer stalno očekuju da će im se dogoditi.

Često čujemo u našoj komunikaciji ili u medijima izraze: „Postoje osnovane sumnje“, „Imamo indicije, imam indicije“, „Nemam dokaze, ali sve upućuje na to da su moje sumnje opravdane“… Sumnja donosi nepovjerenje koje postaje stvarno čak i ako nema smisla. Ona nastaje kad je ego ugrožen ili narušen, stvara brige, poremećaje pa čak i paranoju. Sumnja je neprijatelj prave sreće. – Zato, kaže mudra izreka: „Ako sumnjaš, suzdrži se!“  Meša Selimović to ovako objašnjava: „Najgore je kad ljudi šute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni ono što je samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica, jer te nitko ne razuvjerava, a ja mogu o tebi misliti kako si zlonamjeran, a to nije dobro. Rat je, prijek pogled je opasniji nego u miru, teže se podnosi i krvavije vraća, a ponekad sumnja i strah natjeraju čovjeka da učini ružnu stvar, da se osigura i obrani.”

Točno tako, sumnja koja se ne izgovori, puno je opasnija u kriznim situacijama i u nemirnim vremenima. Da ne govorim o ratovima, najbolji i najaktualniji primjer su ovi nemiri po zapadnoeuropskim gradovima; ono organizirano seksualno zlostavljanje slučajnih prolaznica (djevojaka i žena) na kolodvoru u Koelnu na Staru godinu, preko 600 kaznenih prijava, a među počiniteljima velik broj izbjeglica i azilanata… Očekivana je reakcija domicilnog stanovništva, oni se organiziraju (i ekstremna desnica i umjereni koji se osjećaju ugroženi), „uzimaju pravdu u svoje ruke“, napadaju sumnjajući u svakog prolaznika koji nalikuje Sirijcu, Iračaninu ili Afganistancu… U skladu s onim izrazima „postoji osnovana sumnja“, „nemamo dokaza, ali postoje indicije koje opravdavaju naše sumnje“… U takvim situacijama ne može se ništa objašnjavati, jer – kako kaže Selimović – „tada svaka sumnja ima pravo na život.“ Kada „krv uzavre“, a batina u ruci, dokazi ti ne trebaju, niti što znači ona mudra „Ako sumnjaš, suzdrži se!“ – Sumnja je najopasnija kada iza nje stoji moć, cijeli represivni aparat – to najbolje pokazuju totalitarni režimi koji su puno zla ljudima napravili – bilo je dovoljno tek posumnjati pa da se nekoga (u ime nečega) ubije.

 „Vjeruj u svoja uvjerenja i sumnjaj u svoje sumnje!“ – Biti skeptičan, biti skeptik znači biti sumnjičava osoba, ili osoba koja sumnja u nešto što je inače prihvaćeno. U filozofiji skepticizam uzdiže sumnju do principa, a načelo mu je da se tvrdnje ne prihvaćaju bez odgovarajućih dokaza. „Što je znanost – znanost je sumnja!“ – kažu neki znanstvenici. „Nullius in verba – nikome na riječ!“ je bit znanstvenog skepticizma. Ne vjerovati nikome da je tako samo zato što on tako tvrdi – uvijek treba inzistirati na objektivnim dokazima. No, ako postoji dovoljno dokaza za nešto, ako su dokazi „kao kuća veliki“, ima ljudi koji ih i tada negiraju i ne prihvaćaju – njih se naziva – „negatorima“. Ako im dokazi ne odgovaraju oni ih tipično proglašavaju proizvodom zavjere! – Ne postoji neki natječaj, izbor, biranje, a da ga ne prati sumnja u regularnost, namještanje, teorije zavjere… U sve sumnjamo i imamo neka svoja rezoniranja i pristrana mjerila.

Goethe kaže da „Mi zapravo znamo ako malo znamo. Sa znanjem raste i sumnja!“ Nešto slično je i kad imaš jedan sat čini ti se – siguran si – da znaš točno vrijeme, ali ako imaš ili gledaš u dva i više satova, tada sumnjaš da znaš koje je točno vrijeme. „Vjeruj u svoja uvjerenja i sumnjaj u svoje sumnje!“, ili jednostavnije „Vjera i sumnja“! Vjera i sumnja su dvije strane jedne te iste medalje. „Sumnjam, dakle jesam!“ rekao je Augustin. „Sumnja drhti, kuca u meni vječito, kao drugo tamno moje srce nevidljivo.“ – Dok je nevjera odbijanje istine Božje riječi, sumnja dovodi osobu do kolebanja između dvije opcije:„Je li to baš stvarno tako? Je li Bog postoji ili ne postoji?“ – Martin Buber je zabilježio jednu židovsku zgodu koja zgodno opisuje ovu čovjekovu dilemu „vjere i sumnje“: „Neki prosvjetitelj, vrlo učen čovjek, potraži rabina Levi Jizchaka u njegovoj kući i ugleda ga kako šeće s knjigom u ruci, zadubljen u razmišljanje. Nije se ni obazirao na došljaka. Napokon je stao, kratko ga pogledao i rekao: „No možda je ipak istina!“, zatim nastavi mirnim glasom: „Sinko, velikani Tore s kojima si se prepirao potrošiše svoje riječi za te da te uvjere, a ti si odlazeći od njih, sumnjao. Nisu ti mogli položiti Boga na stol, a ni ja to ne mogu. Ali razmisli, sinko, možda je to ipak istina!“ Prosvjetitelj napregnu svu svoju snagu da bi odgovorio. No taj strašan „možda“, što ga je neprestano salijetao, slomio je na kraju njegov otpor.“ – Možda, možda je sve to istina?! – A što ako je to istina? Veliki Augustin je priznao da je u njemu bilo previše razuma i sumnje tako da je morao i vjeri ostaviti malo mjesta.

„Sumnja je“ – pročitao sam – „najčistiji oblik mazohizma, najčešće bez razloga. Ovisno o intenzitetu, varira od povremene zabrinutosti do teorije zavjere.“ Pročitao sam i „da je manje zlo sumnjati, nego se uspavljivati zabludom“, a Stendhal kaže: „U ljubavi se često sumnja u ono u što se najviše vjeruje.“ „Kad ste voljeni, ne sumnjate ni u što, ali kad sami volite, sumnjate u sve!“ Ovo potvrđuje onu izreku da nije ljubav ta što nas tjera naprijed, već sumnja. Sumnja i samu ljubav preispituje. Sumnja nagriza ljubav: „postoje indicije“, „nisam sigurna, nemam dokaze, ali postoji opravdana sumnja… da me muž (mladić) vara, da me žena (djevojka) vara…“ Kažu da na ljubavnom polju za osnovanu sumnju o varanju postoji puno indicija, znakova – prepisujem ih: fizičko udaljavanje partnera, emotivno udaljavanje, prigovaranja i učestala nervoza, apatija – sve mu je svejedno, skrivanje mobitela, sms-poruka, ostajanje duže na poslu, česta putovanja, česte sitne laži… Osjećaj nemira, bojazni… i sumnja koja „drhti, kuca u meni, kao drugo tamno moje srce nevidljivo.“

Idući prema kraju ovih misli naglašavam još jednu sumnju, riječima Williama Shakespeara: „Sumnje su naši podli izdajnici zbog kojih gubiš sve što bi dobio – kad bi pokušao…“ Često i prečesto sumnjamo u sebe i svoje mogućnosti – da na kraju i ne pokušamo sebe ostvariti, jer nemamo samopouzdanja. Iako bismo najbolje trebali poznavati sami sebe, najčešće se sami sebi ne sviđamo, stalno sebi prigovaramo i olako sebe odbacujemo. A zaista je tužno kad čovjek ne voli sebe, tj. osobu s kojom mora provesti svoj život! – Nemojmo da nas određuje sumnja, uvijek treba pokušavati, jer „Ako uspiješ, tvoji će prijatelji znati tko si ti, a ako padneš, ti ćeš tada znati tko su tvoji prijatelji!“ – Ernest Hemingway kaže: „Prije nego djeluješ – slušaj! Prije nego reagiraš – misli! Prije nego potrošiš – zaradi! Prije nego kritiziraš – čekaj! Prije nego moliš – oprosti! Prije nego posumnjaš i odustaneš – pokušaj!“

Ne znam za vas, ali meni sve ovo lijepo zvuči; sve te misli, mudre izreke, velike riječi, ali tko zna je li to baš tako? Uvijek imamo i pravo i mogućnost posumnjati u sve pa i u ove „Glasne misli“, a opet – što ako u ovome – možda – ima istine?! – A ništa! – Zato „Nastavimo vjerovati u svoja uvjerenja i sumnjati u svoje sumnje!“