Uvjetna kava

Autor: na 4. siječnja 2018.

 

Prenosim u ove Misli zanimljivo iskustvo jednog turista koji je tog jutra sjedio u kafiću s prijateljem i uživao u kavi. Ulaze dvojica gostiju i jedan se obraća konobaru: „Pet kava, molimo Vas, dvije za nas, a tri uvjetne.“ Plate naručeno, uzmu dvije kave i iziđu. – Prijatelji ostadoše iznenađeni, jer ni jedan ni drugi nisu znali što je to „uvjetna kava“.

Nije prošlo puno kad jedan čovjek u odijelu naručuje sedam kava!? Četiri za njega i kolege iz ureda preko puta i – tri uvjetne!? Prijatelji su pokušavali odgonetnuti što bi to bila „uvjetna kava“ i taman kad su htjeli upitati konobara, uđe u kafić čovjek loše odjeven i zapuštenog izgleda. Mogao je to biti neki beskućnik ili prosjak. Pristupio je šanku i gotovo tiho upitao konobara: „Oprostite, je li imate uvjetnu kavu?“ – Konobar ga ljubazno posluži, a dvojica prijatelja ostadoše oduševljeni s onim što su čuli i  vidjeli. Doznali su što je u tom stranom gradiću „uvjetna kava“. Jednostavno je – ljudi plaćaju unaprijed kavu za nekoga, koga i ne poznaju, a tko ne može priuštiti sebi taj topli napitak. Tradicija s „uvjetnom kavom“ počela je u Napulju, ali se proširila diljem svijeta. Na nekim mjestima može se naručiti ne samo kava, već i sendvič, čak i cijeli obrok.

Solidarnost

Priča je lijepa i ne događa se samo tamo daleko u Napulju, sličnih priča i poučnih primjera solidarnosti i empatije među ljudima nalazimo posvuda. Ne moramo ići daleko, dovoljno je pogledati oko sebe: u vrijeme Adventa i Božića vjerujem da u našem narodu nije bilo mjesta, općine, kvarta, grada u kojem se nije organizirala neka akcija, priredba, manifestacija, koncert, utrka – humanitarnog karaktera. Bezbroj je primjera nesebičnosti i altruizma naših ljudi i izvan blagdanskog vremena, a ja to dobro znam i svjedočim: i u nekim našim trgovinama plati se za „uvjetni kruh i mlijeko“, i u našem gradu postoje žene koje posjećuju stare i osamljene, a nisu im ništa u rodu, niti to rade iz nekog interesa. Ima u našem gradu, uz Karitas i Crveni križ, i društava, i udruga i pojedinaca koji pomažu svojim sugrađanima u teškim životnim situacijama, bolesti, tragedije i neimaštine. Kad ih počnem nabrajati u mislima ovako od prve, jednostavno se oduševim koliko ima dobrih ljudi u našem gradu i koliko je dobra oko nas! – Što tjera čovjeka na solidarnost, na altruizam, na empatiju prema drugom čovjeku?! – Tko te tjera da budeš dobar? I zašto uopće biti dobar?! Gledaj svoja posla i neka se svatko bavi sobom!? I zašto su dobri ljudi tihi, pristojni i neprimjetni? Zašto ne viču i ne buče, već strpljivo čekaju u redu, poštuju zakon i drže se propisa, odgovorni su i izvršavaju svoje obveze? Ne dajem odgovor, već postavljam pitanje: zašto svu našu pozornost pokupe oni loši, koji su u manjini, ali puno bučniji? Zašto sve ono loše što učine završi u medijima na prvim stranicama? Zašto se – usprkos dobrim ljudima koji čine puno dobroga – stvara dojam u javnosti da su svi ljudi pokvareni a ovaj svijet nikad gori!?

Svakodnevnica – bazen

U svoju „Svaštarnicu“ napisao sam – „Što sam sve naučio u bazenu?“ Iza ovih nekoliko riječi krije se vlastito iskustvo. Rehabilitacija je uključivala odlazak u „banje“, a banje su uključivale i bazen meni najdraži dio rehabilitacije. U bazenu nas je tog jutra bilo dvadesetak, najprije pola sata zajedničkih vježbi, a onda pojedinačno kako tko želi. Netko je vježbao hodajući bazenom, netko naslonjen na zid od bazena, netko se tek usuđivao zaplivati, tu i tamo netko razmijeni poneku riječ. Radna atmosfera. Kad, moj sinko, u bazen uskoči čovjek srednjih godina, odmah poče plivati štrapajući za petoricu. Ne gleda on kuda pliva, udara u jednog čovjeka, nastavlja dalje istim žarom, ovog puta stradava starija žena (ne uspijeva ga izbjeći)!? – Svi se u čudu pogledavamo. Naš baja (tako sam ga ja nazvao od milja) doplivao do kraja bazena, ispuhuje nos, pljuje, pa opet još glasnije ispuhuje nos. Nastavlja svoje plivanje/štrapanje, ali više ne udara u nikoga jer su se svi odmakli, neki su iz protesta otišli iz bazena. Naš baja doplivao do drugog kraja bazena i opet isti prizor glasnog ispuhivanja nosa i pljuvanja na opće zgražanje prisutnih. Dok je malo poslije plivajući štrapao pokraj mene, podigao sam ruku, on se zaustavio i pita: „Što je?“ Ja sam birao riječi ne znajući što će me snaći. „Vi ste sigurno novi ovdje?“ – počnem ja – „Moram Vam reći da nije lijepo što u bazenu ispuhujete nos i pljujete. Ovo je mali zatvoreni bazen, a ne more.“ – On uzvraća: „Ovo što ja ispuhujem je samo voda!“ Nastavljam mirnim tonom: „Zamislite da svi mi tako činimo, kakva bi izgledala voda u bazenu?!“ … Intervencija je uspjela, nije više pljuvao ni ispuhivao nos, samo je plivao i štrapao, a ljudi su se sklanjali.

Nego, što sam sve naučio u bazenu? – Bazen nam je zajednički. Uspoređujem ga sa životom, sa svakodnevnicom. U bazenu, kao i u životu (u svakodnevici), ljudi su redovito pristojni i odgojeni, svatko se bavi svojim poslom i brine svoju brigu; u bazenu kao i u životu, velika većina ljudi poštuju propise i drži se pravila, odgovorni su i obazrivi jedni prema drugima, jedni druge uvažavaju, pomažu i žive mirnim životom … Sve dok u bazen, u život, u svakodnevicu ne uskoči neki baja, ili više njih i počne štrapati i pljuvati, bezobzirno se ponašati, bučan i sirov krši zakon i propise, neosjetljiv za druge i njihova prava i potrebe, zagledan samo u sebe, u svoje gušte i interese; kad u bazen, u život, u svakodnevicu uskoče ili te snađu razni baje pa ti zagorčaju život, zgade ti vodu u bazenu i život u svakodnevici.

Blagoslov i lekcije

Što sam naučio u bazenu? – Majka Tereza je ovo lijepo rekla: „Neki ljudi nam u život ulaze kao blagoslov, a neki kao lekcija.“ Baš tako! U bazenu, kao i u životu, u svakodnevici susrećemo puno ljudi i – biramo. Biramo prijatelje (one koji nam prijaju), biramo društvo, ljude koji nam postanu, a to vidimo tek poslije – pravi blagoslov. S druge strane, neki ljudi nam uđu u život kao lekcija; netko lekciju brzo nauči, netko lekciju ponavlja više puta, a netko lekciju ne nauči nikada.

Evo nas na početku 2018. godine! Nova godina a ništa nova: opet kukamo kako smo se istrošili, kako smo se prejeli i zdebljali, kako smo uglavnom u nečemu pretjerivali, opet donosimo odluke kako ćemo i sebe i svoj život dovesti u red – i to odmah krećemo s početkom godine. Odlučno, a kako drugačije nego odlučno!? Dobro je što ima svako malo neka nova godina pa ako ne uspijemo biti  baš odlučni u ovoj godini, uvijek nas čeka slijedeća nova godina. Hemingway savjetuje neodlučne: „ Prestati pušiti je najlakša stvar na svijetu. To znam jer sam to radio tisuću puta.“ Zatim, jedini način da sebe dovedeš u red i da živiš zdravim životom jest da jedeš ono što ne želiš, da piješ ono što ti se ne sviđa i da činiš ono što inače ne bi činio.

Odluke

U svakom slučaju trebamo ipak pripaziti s odlukama. Ne možemo ništa učiniti, bez obzira na našu odluku, kad nam u život ulete krivi ljudi, nekakav baja, i održi nam životnu lekciju koju dugo pamtimo i od koje se dugo oporavljamo, ali ne treba se ni bojati životnih lekcija jer te uvijek nečemu nauče. Uostalom, malo je događaja u našem životu na koje možemo utjecati, ali uvijek možemo odlučiti kako ćemo ih prihvaćati. Život je to, i lijep i težak i čudan… Neki ljudi ti u život uđu kao lekcija, a netko te samo pogleda i nacrta ti osmijeh na licu! Eto, nekoliko ljudi iz bazena mi je čestitalo Božić! Oni su mi, kao i mnogi drugi, svojevrsni blagoslov u životu. Doživim svako malo i neku životnu lekciju, ali guram dalje s čvrstom odlukom da ću se truditi drugima biti blagoslov, a ne lekcija.

 

Napisao: Vatroslav Vugdelija

Mišljenja čitatelja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Delta

- LIVE -

Trenutno svira

Naziv

Umjetnik