Glasne misli: U pobjedi se ne uzvisi, a u porazu se ne ponizi

Vraćajući se jučer s puta slušam vijesti s radija, a ono odmah rezultati prvog kruga lokalnih izbora. Moja prva glasna i spontana reakcija bila je:“A joj! Drugi krug je za 15 dana!“

Poslije su počeli nabrajati pobjednike u postocima i po vijećničkim mjestima i, naravno, nitko nije poražen i svi se nekim dijelom, tj. pobjedom u nekom selu ili općini, u nekom gradu, svi se osjećaju kao pobjednici, tako da možda i nisu potrebni izbori i sva ta strka i zbrka oko njih, kad na kraju nitko nije poražen i svi uvijek pobjeđuju. Složit ćemo se da onda izbori nemaju smisla. Opet po tko zna koji put, svjesno ili nesvjesno, ljudi zanemaruju činjenice, brojke, stvarnost i daju svoje subjektivne interpretacije, uhvate se dijela koji njima odgovara, dijela istine koji njih opravdava. Poznati su stihovi „Kolo sreće uokoli, vrteći se ne pristaje, ko bi gori, eto ga doli, a ko doli gori ustaje!“, koji potvrđuju istinu da u našem ljudskom životu „samo mijena stalna jest“.

Odvlačenje i privlačenje pozornosti

Vjerujem da svatko od nas ima o čemu misliti i da smo svi zaokupljeni svojim svakodnevnim brigama, od plaćanja režija i kredita do školovanja djece, bolesti i starosti, ali se dogodi da nam pozornost „ukrade“ nešto drugo. Pozornost nam najuspješnije odvlače velike afere, tragedije, korupcija, uhićenja, suđenja i skandali, a mediji samo marljivo rade svoj posao. Tko su najveći majstori za odvlačenje i privlačenje pozornosti? – Politika i političari. Tako je neki zbor imao generalnu probu, a u isto vrijeme radnici su užurbano završavali posao oko pozornice da sve bude spremno za sutrašnji nastup. Kad je jedan mladi radnik počeo čekićem tako udarati da je postalo nepodnošljivo, zborovođa zaustavi pjevanje, raširi ruke i onako nemoćno molićavo pogleda radnika, a ovaj će njemu: „Zborovođo, budite bez brige! Samo vi slobodno nastavite s pjevanjem! Vi meni uopće ne smetate!“ Drugim riječima, ljudi, građani i glasači, samo vi slobodno nastavite sa svojim životom, jer vi nama političarima uopće ne smetate. Oni nastavljaju s kampanjama i izborima svake vrste, oni se ne daju smesti i „lupaju čekićem“, privlače pozornost, ne daju mira, a građanima/glasačima kažu da, bez obzira na sve, „nastave s pjevanjem“, dok građanima očito do pjevanja nije.

Pozornost drugih

„Pozornost drugih ljudi najneodoljivija je od svih droga“, piše Georg Franck u svojoj Ekonomiji pozornosti. Istina je, ništa nije toliko privlačno kao ugodni, dobronamjerni, dobrodošli pogled i naklonost drugih ljudi. Oduševljeni slušatelji, blagonaklona masa, skandiranje (Stipe!, Franjo!, Ante!, Ivo!, Božo!, Kate! Dado!…), privrženi obožavatelji, fanovi, lajkovi, otvorena vrata medija, pozivi, pozdravi, poznatost. Pljesak, sabrani pogledi, zgusnuta pozornost… Ovo je razlog zašto slava stoji iznad bogatstva i novca. No, pozornost drugih ljudi nije lako dobiti. Još ju je teže zadržati. Možda u svijetu nema ništa tako nestabilnoga i prevrtljivog kao naklonost drugih ljudi. „Tko bi gori eto ga doli…“ Pozornosti, čini se, nikada nema dovoljno. Zato se gubitak pozornosti teško podnosi pa će ljudi koji su navikli na veliku pozornost pa onda bez nje ostali, učiniti sve da ponovo privuku pozornost.

Žudnja za pozornošću

Nedostatak pozornosti je iznimno velik potres u životu pojedinca. Naklonost i pozornost drugih ljudi su životno važni. Žudnja za pozornošću nije samo problem poznatih ljudi. Privid vara. Pozornost je neophodno potrebna svima. Svi živimo od pozornosti drugih ljudi. Gubitak pozornosti može prouzročiti ogromnu štete na duši. Kako izdržati da u duši meni značajnih ljudi više ne igram nikakvu ulogu? Uskraćivanje pozornosti spada među najteže kazne koje ljudi nanose jedni drugima. Posvuda gdje nestaje pozornosti ljudi pate. Patnja je bezgranična gdje ljudi nemaju nikoga tko bi im posvetio pozornost. Pozornost, međutim, nije jednosmjerna. Nismo samo usmjereni na pozornost drugih ljudi. Mi je sami poklanjamo drugima. To činimo i zato jer pozornost sami trebamo i jer znamo da ćemo je dobiti samo ako je prethodno uložimo. Uzvraćamo ili ne uzvraćamo poklonjenu pozornost ovisno o tome što nam i koliko drugi znači. I tu otkrivamo kako je pozornost samo površina ispod koje se krije daleko važnije pitanje vrijednosti i važnosti drugoga i životno važno pitanje koliko sami značimo drugima.

Utrka za prvim mjestima

Htio sam da naslov ovih Misli bude aktualan pa sam napisao – „U pobjedi se ne uzvisi, a u porazu ne ponizi!“ Lijepa i mudra izreka u kojoj nalazimo i pobjedu i poraz i oholost i poniznost. Složit ćemo se da u našem društvu prevladava oholost, bahatost, arogancija (koje su najočitije ovako u vrijeme izbora svake vrste); jednostavno se traži i očekuje od političara da bude sposoban, samosvjestan, pun pouzdanja, jasan, odlučan, čvrst, da zna što hoće. već da se bude prvi, najzapaženiji i najcjenjeniji. Utrka za prvim i počasnim mjestima, borba za medalje i prestižne nagrade, medijska eksponiranost i popularnost, borba onih na vodećim položajima za naklonost birača, arogantno kićenje počasnim naslovima i titulama – sve je to dio naše svakodnevice. Biti viđen, cijenjen, poštovan, obljubljen i popularan – sve je to ljudski, normalno i poželjno, samo što u postizanju tih ciljeva ljudi često nemaju mjere, granice i osjećaja za realnost – i eto prostora i bahatosti, i oholosti i aroganciji … Ova mudra izreka da se u pobjedi ne uzvisiš, a u porazu ne poniziš, lijepo zvuči, prigodna je kad „tko bi gori eto ga doli“, zgodno ju je samo usnama izreći, a onda čovjek sam zna najbolje kako mu je u srcu, koliko su te riječi za njega istinite.

Poniznost

Poniznost je krepost; sama riječ krepost = krijepiti – ona krijepi, ona jača osobnost. Stoga će ponizna osoba biti u stanju podnijeti i poniženje i prezir. Poniznost je istinska svijest o samom sebi kakav stvarno jesam. Poniznost je istina – istina o samom sebi. To stanje prave i realne svijesti o samome sebi ne stječe se preko noći, da jednostavno kažeš sebi „ja sam odlučio da ću od sada biti ponizan“. Prvi korak do prave poniznosti i skromnosti je neušminkana iskrenost prema samome sebi, svijest o vlastitoj vrijednosti. Takva svijest dovodi do samopouzdanja koje je vrlo važno na životnom putu svakoga čovjeka. S druge strane je opasnost da takva samo-svijest, ako se ograniči na samodopadno promatranje samoga sebe, svojih sposobnosti i talenata, svoga bogatstva i ljepote, svoga poštenja i ispravnosti, lako postaje oholost ukoliko se promatra «izolirano» od onih s kojima se živi.

 Ono što nisi

Drugi korak je uspoređivanje bez trunke zavisti s ljudima koji više znaju i više mogu od mene. Drugim riječima, treba gledati ne samo ono što jesi nego i ono što nisi. Ne kako si bolji od mnogih ljudi, nego vidjeti kako ima boljih i od tebe. Ne samo koliko toga imaš (sposobnosti i talenata) nego i koliko toga nemaš. Ne samo ono što znaš nego i koliko toga još ne znaš a niti ćeš ikada znati. (Ovdje dodajem da ima ljudi koji su manje učeni, nemaju titula i manje znaju, ali srcem bolje vide). Reče mi prijatelj nedavno da ljudi danas nisu duhovni, nisu izgrađeni kao osobe, sve se odvija po nekoj inercija, uvjetovani refleks; ljudi nisu svjesni sebe i svojih sposobnosti, niti svojih manjkavosti. Najveći problem naših međusobnih odnosa u društvu, u školi, na poslu, u športu, u politici, bilo gdje jest što drugoga ne uzimamo kao dar poštujući ga u njegovom dostojanstvu (kad je bolji od nas, kad više zna, kad je sposobniji od mene); problem redovito nastaje kad ga počnemo gledati  kao konkurenciju.  I onda počnemo neprimjetno živjeti tuđe živote, drugi nas određuju pa zaboravimo sebe i svoje talente, svoje mogućnosti.

Nekoliko dana prije samih izbora, u jeku najžešće kampanje pune velikih riječi, odvažnih i hrabrih, gdje poniznost nitko spomenuo nije, bili smo na sprovodu gore na našem groblju Sv. Ivana. Dolazili su političari svih stranaka, tiho, dostojanstveno i ponizno. Na sprovodima smo nekako najbliži istini o samima sebi, najiskreniji, najponizniji… Samo bi trebalo s tim mislima sići s Predolca u svakodnevicu s pitanjem: Što meni znači neka pobjeda ili nekakav poraz na nekim tamo lokalnim izborima, u nekom tamo malom i lijepom gradu na jugu Hrvatske?

Napisao: Vatroslav Vugdelija