GLASNE MISLI: To su takvi dani

Vjerujem da ste i vi primijetili kako su se ove godine zgodno rasporedili i božićni i novogodišnji blagdani, tj. neradni dani su se tako lijepo nadovezivali i slagali s vikendom i stvorili osjećaj da još od Badnjaka neprekidno traje to  blagdansko i praznično raspoloženje. – Dočekali smo i novu 2016., nabavili nove kalendare i uputili se s novim nadama i očekivanjima da će nam nekako valjda biti barem mrvicu bolje. – A čekajući Novu, svatko na svoj način i sa svojim društvom, uglavnom smo pretjerivali u hrani, piću i vatrometu… To je takva večer: ni velika hladnoća nije smetala da napunimo sve naše trgove, da pjevamo, da se veselimo i ludujemo… To ide uz večer čekanja Nove… Zahvaljujući internetu imali smo odmah sve informacije kako se čekalo po trgovima velikih svjetskih gradova. Bilo je i kod njih veselo, ludo i nezaboravno s veličanstvenim vatrometima…

Uoči Nove godine, kad je već dobro pao mrak, ulazi naš najstariji sin i kaže: „Ćaća, trebao bi odvesti jednog čovjeka kući, malo je popio i ne može hodati. Naišao sam na njega kako sjedi uz cestu pa sam mu pomogao do naše kuće, eto ga ispred.“ – Obukao sam se i dovezao auto, mladić nesigurna koraka ulazi, prepoznaje me i počne s ispričavanjem: „Oprostite, znam da nije u redu, popio sam, ali – što ću – skupilo mi se ovih dana… i eto… Nije mi u redu i gotovo, ali skupilo mi se puno toga…“ – Vidim čovjek je svjestan situacije pa da i ja pokažem malo razumijevanja, rekoh: „Ma nemojte se vi ispričavati! – Malo se popilo, pa šta ćemo!? – To su takvi dani…“ – U naslov ovih misli napisao sam – To su takvi dani. Na prvi mah može izgledati kao zafrkancija i fora. Pa kakvi su to dani? – Pa ti blagdanski, praznički, kad se fešta i malo popusti kočnica – i oni drugi obični. Ili ih možemo podijeliti jednostavno na neobične i na obične dane – na dane blagdana i na dane svagdana.

Gotovo redovito s početkom nove godine novi kalendar stavljamo na staro mjesto, stari bacamo. Na poslu u uredu imam 10-ak starih kalendara Gospe sinjske i ovaj najnoviji – dana više od jednog desetljeća, koliko tek sati, minuta i sekunda. Prva mi je pomisao na to proživljeno vrijeme – zahvalnost. Da ne kompliciram – sretan sam što sam doživio početak i ove 2016. godine. I nju smo podijelili  na blagdane, praznike, vikende, na neradne dane i na one obične, svagdane i radne dane. Od onih neobičnijih dana su tu: Nova godina, Tri kralja, pa maškare, poklade, Valentinovo, Veliki petak, Uskrs, 1. Svibnja, Sv. Ilija, Velika gospa, Svisveti, Božić… Dodajmo neobičnim i posebnijim danima: npr. spomendane i evociranje velikih događaja iz nacionalne povijesti; dodajmo „takvim danima“ slavljenje rođendana, imendana, slave i slavljenja mature, pa godišnjice mature; dodajmo krizme, pričesti, krštenja pa i sprovode – „to su takvi dani“; dodajmo i raznorazna športska prvenstva: svjetska, europska, državna, županijska, u raznim športovima i u raznim kategorijama/uzrastima… turniri u ovome i u onome….slave se pobjede i medalje… i „to su takvi dani“….

Ali, a što ćeš, takvi smo mi – i između tog gustog kalendarskog rasporeda svih tih pustih blagdanskih, prazničnih i neobičnih slavljeničkih dana, koji opravdavaju sva naša pretjerivanja rečenicom „to su takvi dani“, između svega toga mi znamo „izmisliti neki posebni razlog i naći se: na kaminu, na bućama, uz gradela popiti i zapjevati jer smo se eto našli, jer nam je drago što smo se našli, jer je to naša navada…. „To su takvi dani“ dani koji na neki način opravdavaju sva naša pretjerivanja, dani kad se od nas očekuje dodatno razumijevanje za postupke drugih, to su zaista dani kad pokazujemo dodatno razumijevanje i toleranciju za sve ono što običnih svagdana možda ne bismo tolerirali ni kod nas niti kod drugih.

Koliko smo samo u novogodišnjoj noći i sutradan  izrekli i od drugih primili želja o sreći! – Ali, i bez tog posebnog dana u godini učini mi se katkad da smo mi ljudi sretna bića. Sad ćete mi opet prigovoriti da odoh u visine, ali dokaze nalazimo na svakom koraku: npr. sretni smo što smo razumna bića, što smo osvojili i sebi podvrgli Zemlju (nije dobro što u tome pretjerujemo), sretni smo što nam uspijeva da se manje ili više dobro hranimo (nije dobro što tisuće tona hrane bacamo), sretni smo što se peremo, održavamo higijenu, čim ustanemo odvrneš pipu, topla, hladna voda, tuširanje, pranje zubi… i time produljujemo svoje živote; sretni smo što posjedujemo uređaje i ustanove koje nas čine sretnima, sretni smo što postoji glazba pa ju slušamo i u njoj uživamo; sretni smo što postoje naši klubovi za koje navijamo pa i Torcida u Metkoviću sa svojim humanitarnim akcijama; sretni smo što smo slobodni, svoji na svome u svojoj demokratskoj domovini Hrvatskoj… Moglo bi se nabrajati bez kraja i konca očite dokaze kako smo mi ljudi, bez obzira na „Sretna Nova godina“, zapravo, sretna bića.

No, u ovim mislima pod temom „to su takvi dani“, ne mislim na ovu vrstu sreće, nego se zamišljam ne nekom od trgova, naših ili svjetskih, kad velika kazaljka poklopi malu, dovrši se odbrojavanje, počne vatromet, otvaraju se šampanjci, vika, veselje, razdraganost (kad sve stane u jednu riječ – ludilo), kad počne čestitanje: onima oko tebe, znanima i neznanima, stisak ruke, poljubac i čestitka: Sretna ti Nova godina! – To su takvi dani, kad čestitaš svima, pa i onima kojima možda nikada ne bi čestitao, jer ih jednostavno niti susrećeš, niti poznaš, ali tu večer i stisak ruke, i poljubac i želja o sreći. Zanimljivo je da su ta naša čestitanja, bez obzira na ambijent i koju kapljicu više jer su takvi dani, bila iskrena i izrečena sa srcem i ljudima koje uopće ne poznajemo. I koji dan poslije novogodišnje noći, već posve trijezni i prisebni nastavili smo čestitati i željeti svima sve dobro i puno sreće. Poslije ove količine nepreglednog mnoštva dobrih želja o sreći morali bismo se kao građani Metkovića, svijeta i kao ljudska bića osjećati sretni i biti presretni u 2016. godini, barem u ovoj, a za slijedeću opet ispočetka. – Pitali su neke: „Jeste li sretni?“ – odgovorili su: „Sretni smo?“ – „A zašto?“ – „Zato što su nam sve obećali pa nam više ništa ne fali.“

Još ću nešto naglasiti kad su želje za srećom u pitanju, a ideju sam posudio od „prijatelja Bajsića“: Često olako pružimo drugome ruku, izrazimo najljepše želje i poželimo puno sreće – pomislimo – to nije nikome na štetu, to su takvi dani i takve prigode. I gdje je tu problem? – Ja mu zaželim sretnu novu 2015. godinu i sa svoje strane sam gotov, to su takvi dani, to je takav običaj, ja sam pristojan i sa svoje strane miran, a kakva će njemu ili njoj biti nova 2016., ja ne znam, a i kako ću znati – to je njihov problem. No, je li to sve? (Bajsić ) Mislim da svatko od nas posjeduje dosta ljudi – dobra je ovdje ta riječ „posjeduje“, valja se brinuti za to kad posjeduješ – ljudi bližnjih i daljnjih, u obitelji, na poslu, raznih prijatelja, kumova i znanaca, pa – zašto ne? – i onih slučajnih namjernika što nam ih prigode šalju, s kojima ćemo tijekom ove 2016. biti upleteni u mnoštvo zajedničkih briga i poslova, gdje će njihova sreća barem dijelom ovisiti o tome što ćemo im i kako reći, što ćemo o njima odlučiti, što ćemo im učiniti ili ne učiniti.

Znam, znamo svi da smo čestitajući sretnu novu godinu bili tako raspoloženi, to je takav običaj, to se tako kaže i to su takvi dani, ali možda bismo trebali održati riječ i potruditi se da barem oni oko nas, oni koje posjedujemo, da im zaista 2016. bude sretna, kad ih život pritisne, „kad im se skupi“ i u blagdane i u svagdane – da im se nađemo priruci…. Ili smo jedni drugima slagali i rekli „Sretna nova godina!“  samo zato što se to takvi dani pa se tih dana tako govori.