Glasne misli: Tko sam ja da ti sudim?!

 

Veliki problem našeg društva jest što ne prestajemo osuđivati jedni druge. Netko je jednom rekao da osuđivanje zahtijeva puno manje umnog napora od razmišljanja.

Jučer mi se povjerio prijatelj, mlad i sposoban čovjek, kako se odlučio aktivno uključiti u ove lokalne izbore u svom gradu; pristao je biti na listi neovisnih ljudi različitih struka i svjetonazora, kojima je na prvome mjestu dobro zajednice u kojoj žive, a situacija u njihovu gradu je – po njegovu mišljenju – katastrofalna. Još reče da mu se posebno sviđa to što su odlučili (čvrsto) da će u kampanji biti korektni i da neće političke suparnike „udarati ispod pojasa“. Odmah mu odgovorih da mi je drago što se angažirao, drago mi je i što se kod njega prepoznaje i tračak idealizma i mladenačke strasti. Primijetio sam tek da je nemoguće biti neovisan, samim tim što smo u zajednici, trudimo se oko dobrobiti zajedničke nam zajednice i čim živimo zajedno, uvijek živimo i neku uzajamnost. Teško je biti neovisan. Lijepo je donijeti i odluku da se neće „udarati ispod pojasa“, a zaboravi se da je više od 90% politike svaljivanje krivnje na drugoga, kritiziranje i osuđivanje drugoga. Naravno da svi politički takmaci krenu s tim obećanjem „ne udaranja ispod pojasa“ da se vidi kako su oni drugačiji od svih ostalih, a onda krene riječ na riječ, kritika na kritiku, laž na laž, uvreda na uvredu, osuda na osudu … To je „posebno vrijeme“ kad prozivanje i osuđivanje drugoga „zahtijeva puno manje umnog napora od razmišljanja“.

Svakodnevno osuđivanje

 Razlika između onoga što jesmo i onoga što želimo biti jest ono što svakodnevno radimo. A svakodnevno se između sebe prosuđujemo, komentiramo i osuđujemo. I ne prestajemo. Valjda nam je to u prirodi, nekako normalno u susretu, u druženju, na kavici i na piću, komentirati, prosuđivati i osuđivati. A o čemu ćemo pričati ako ne o drugome, to je samo iznošenje svoga mišljenja… Naišao sam i na ovaj tekst: „Ako čovjek juri za novcem, zvat će ga pohlepnim; ako ga pokuša zadržati, zvat će ga kapitalistom; ako ga bezbrižno troši, zvat će ga rastrošnim; ako ga nikad ne uspije steći, zvat će ga besposličarem; ako ga ni ne pokuša steći, zvat će ga neambicioznim; ako ga stekne bez rada, zvat će ga parazitom; a ako će ga steći nakon što je cijeli život pošteno radio za njega, zvat će ga budalom koja nikad nije znala uživati u životu.“(Vic Oliver) Nedavno se i papa Franjo osvrnuo na lakoću kojom prosuđujemo i osuđujemo druge: „Poštedimo druge svojih komentara, sami sebe komentirajmo! To je prvi korak na putu velikodušnosti. Jer onaj koji jedino u tuđem oku vidi trun, biva uskogrudan i pun ogovaranja. Trebamo naučiti ne osuđivati druge, inače smo licemjeri. Osuđivanja drugih moramo se svi čuvati, počevši od Pape.“

Položaj najviših sudaca

Lijepo govori Papa i mudro savjetuje, ali je sve to u praksi, u životu teško provoditi. U naravi je čovjeka prosuđivati, komentirati, osuđivati drugoga. Sudimo i prosuđujemo na svakom koraku, kaznene prijave pljušte sa svih strana. Svatko protiv svakoga: protiv Todorića, protiv Vujčića guvernera HNB-a, protiv ministara, protiv HTV-a, protiv HNS-a, protiv gradonačelnika, protiv ravnatelja, direktora, protiv bivšeg supruga, protiv susjeda … „Nitko ne sudi oštrije od neobrazovanog čovjeka. On ne poznaje ni razloge, ni proturazloge, a misli da uvijek ima pravo.“(Feuerbach) – „Osuditi osobu ne definira nju nego vas.“ – „Ako osuđujete ljude, nemate vremena voljeti ih.“ (Majka Tereza) – „Vrijeme donosi promjene i čak može iz korijena promijeniti mnoge od naših sadašnjih stavova. Zato ne uzimajte za sebe položaj najviših sudaca.“ (Platon) – „Ako o nekom morate reći nešto ružno, nemojte to izgovoriti, već napišite – u pijesku, na obali, blizu valova.“ – „Ne sudite, pa vam se neće suditi. Ne osuđujte, pa nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.“(Lk 6,37)

Nesvjesnost

Sva naša ogovaranja, komentari i osuđivanja drugih redovito su nesvjesna, a mi svjesni da to nije dobro i da s naše strane to nije u redu. „Svjesnost je gledanje bez osuđivanja.“ – „Najveća radost čovjeku koji razmišlja jest istraživanje i tiho poštovanje prema neistraženom.“(Goethe) – Priznajem kako sam sve ovo do sada izrečeno zamislio tek kao veliki uvod u veliku temu kojoj nema kraja, koja ide uz ovaj Veliki tjedan, uz veliko otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Je li to znači da u Mislima koje slijede treba očekivati velike riječi i „tvrd govor“ kojeg se ne da slušati? – U više navrata sam „glasnije mislio“ o zlu, o muci, žrtvi, križu, uskrsnuću, pa mi se učinilo da više nemam što nadodati, a onda me žena povela u kino gledati film „Koliba“. Prije nekoliko godina počeo sam čitati knjigu „Koliba“ (bestseler) i zapeo kod 3. poglavlja, možda je i bolje jer mi se film jako svidio. Jednostavno čovjeka „tjera“ na razmišljanje – uz gledanje nikako ne idu kokice i šuškanje – gotovo svaka riječ je važna i velika. Čujem poslije da je nekima bio dosadan, nekima „ništa posebno“, a mene je nadahnuo za puno misli, odluka i „tihog poštovanja prema neistraženom (otajstvu)“.

„Koliba“

Ukratko, „Koliba“ se bori s vječnim pitanjem – gdje se nalazi Bog u svijetu ispunjenom neizrecivom boli. Baš takvu bol je osjećao Mack Mackenzi i njegova obitelj kad im je najmlađa kćer Missy oteta za vrijeme obiteljskog kampiranja. Dokaz da je brutalno ubijena pronađen je u napuštenoj kolibi u planini u Oregonu. Ta tragedija je jako pogodila cijelu obitelj, a na poseban način Macka. Četiri godine kasnije on prima nevjerojatnu poruku kojom ga se poziva da posjeti onu istu kolibu. Bio je u velikoj dvojbi, ali je ipak otišao u kolibu, sam i poslije pričao o nevjerojatnim doživljajima koji su mu zauvijek promijenili život.

Odlučio sam prenijeti razgovor između Mackenzija, punog boli i opužbi na Boga i na ljude, i Svete Mudrosti koja mu se ukazala u liku lijepe mlade žene:

„Dakle, Mackenzie, možeš li mi reći koje od svoje djece najviše voliš?“ pita ona.

– „Nijedno ne volim više od ostalih. Svako od njih volim na drugačiji način“, rekao je birajući riječi.

– „Lijepo si to rekao, Mackanzie! Ali, što kad postanu zločesta ili donesu odluke koje ti ne odobravaš ili su jednostavno svadljivi i nepristojni? Što kad te osramote pred drugima? Kako to utječe na tvoju ljubav prema njima?“

– Priznajem da me to što čine katkad pogađa i ja katkad oćutim stid i bijes, ali čak i kad se ne ponašaju lijepo, oni su i dalje moj sin i kći, i dalje su Josh ili Kate, i to se nikada neće promijeniti. Ono što čine može umanjiti moj ponos, ali ne i moju ljubav prema njima.“…

-„Mackenzie, ti ne vjeruješ da Otac jako voli svoju djecu, zar ne? Ti ne vjeruješ da je Bog doista dobar, zar ne?“

– „Je li Missy njegovo dijete?“ poklopio je Mack.

– „Naravno da jest!“ odgovorila je.

– „Onda, ne!“ podviknuo je on ustavši. „Ne vjerujem da Bog svu svoju djecu voli podjednako dobro!“

– „Sjedni ovdje.“ Ustala je sa svog stolca i pozvala ga prstom. „Ti ćeš biti sudac!“

– „Što? Ja? Radije ne bih. Ja ne znam suditi.“ Pravdao se on.

– „Ali, to nije istina. Tebi to ide jako dobro. Osuđivao si postupke, čak i pobude drugih, kao da si nekako znao istinu koja se iza svega skriva. Sudio si po boji kože i govoru tijela i tjelesnom mirisu. Sudio si povijest i odnose. Čak si i vrijednost cijelog ljudskog života znao osuditi na temelju vlastitog poimanja ljepote. U svakom pogledu, veoma si kvalificiran za donošenje presuda.“

– „O čemu trebam donijeti presudu?“ upitao je on.

– „Ne o čemu, već kome.“ Odgovori ona.

– „Kome ja to trebam suditi?“

– „Bogu“, zastala je, „i ljudskom rodu.“

– Mack je zanijemio. „Sigurno se šališ!“ uzviknuo je.

– „Zašto ne? Na svijetu sigurno postoji mnogo ljudi za koje smatraš da ih treba osuditi. Sigurno postoji barem nekoliko njih koje možeš okriviti za svu bol i patnju. Što ćemo s pohlepnicima koji izrabljuju siromašne? Što ćemo s onima koji svoju malu djecu šalju u rat? Što ćemo s muževima koji tuku svoje žene, Mackenzie? Što ćemo s očevima koji tuku svoje sinove samo da  bi ublažili vlastiti bijes i umanjili svoju patnju? Nisu li oni za svaku osudu, Mackenzie? … A što ćemo s čovjekom koji vreba nevine djevojčice? Što ćemo s njime, Mackenzie? Je li taj čovjek kriv? Treba li ga osuditi?“

– „Da!“ zaurlao je Mack. „Proklet bio dovijeka!“

– „A što ćemo s njegovim ocem, čovjekom koji ga je toliko izopačio, što ćemo s njim?“ pita ona.

– „Da, i njega treba osuditi!“ uzvraća on.

– „Koliko daleko unatrag trebamo ići, Mackenzie? Nasljedstvo seže sve do Adama – što ćemo s njim? A zašto se zaustaviti ondje? Što ćemo s Bogom? Bog je sve započeo. Je li Bog kriv?“ Nastavila je: „To je tvoja optužba, zar ne, Mackenzie? Da te je Bog iznevjerio, da je iznevjerio Missy? … Da je dopustio toj izopačenoj duši da je otme iz tvog naručja ljubavi kada je sve to mogao spriječiti. Nije li Bog kriv za sve, Mackenzie?“

– „Da, Bog je kriv!“ viknu on.

– „Dakle“, rekla je ona odrješito, „ako Boga osuđuješ tako olako, onda sigurno možeš suditi i cijelome svijetu… Moraš odabrati dvoje svoje djece koja će vječnost provesti s Bogom na nebu i u novom Edenu – no možeš odabrati samo njih dvoje.“

– „Molim?“ zaurlao je on u nevjerici, a ona nastavi: „I moraš odlučiti koja će tvoja tri djeteta provesti vječnost u paklu.“ On s e uspaničio i nije mogao vjerovati svoji ušima, a ona će: „Mackenzie, ja od tebe samo tražim da učiniš ono što smatraš da Bog čini. On poznaje svaku osobu koja je ikad začeta, a poznaje je mnogo dublje i jasnije nego što ćeš ti ikada poznavati svoju djecu…. Idemo, Mackenzie. Koje si troje od svoje petero djece odlučio baciti u pakao? Trenutačno imaš najviše problema s Kate. Loše se odnosi prema tebi i rekla ti je neke veoma ružne stvari. Možda je ona prvi i najlogičniji izbor. Što kažeš na nju? Ti si sudac, Mackenzie, i moraš odlučiti.“

– „Ne želim biti sudac! Ne mogu. Ne mogu i ne želim!“ vrištao je on. Žena je samo stajala i čekala. Napokon ju je pogledao preklinjućim pogledom: „Mogu li ja otići umjesto njih? Ako želite nekoga mučiti cijelu vječnost, ja ću otići umjesto njih. Je li to izvedivo? Smijem li to učiniti?“ Pao je ničice pred nju, plačući i preklinjući: „Molim te, uzmi mene umjesto moje djece, molim te, rado ću to učiniti… Molim te, preklinjem te. Molim te… Molim te…

– „Mackenzie, Mackenzie“, šapnula je, „sada zvučiš poput Isusa. Donio si dobru presudu, Mackenzie. Strašno sam ponosna na tebe!“

– Ali nisam ništa presudio“, rekao je on zbunjeno.

– „O, jesi. Presudio si da si dostojan ljubavi, čak ako te ta ljubav bude stajala svega. Tako voli Isus, sve do križa. To je savršena ljubav. Zbog ljubavi je izabrao križni put gdje milost nadvladava pravdu. Bi li ti umjesto ljubavi izabrao pravdu? Zato, prestani suditi….“

Mogućnost odabira

Nadam se da je ovaj dijalog bio koristan i čitatelju i slušatelju. Bog, koji toliko ljubi sve ljude, koji je sputao svoju svemoć pred čovjekovom slobodom, nije strašni sudac, kakvim ga mi zamišljamo, koji jedva čeka nekoga kazniti. On jednako ljubi sve ljude, i dobre i loše… Umjesto pravde bira ljubav, preuzima krivnju, sve do križa, pobjeđuje zlo… A nama je ostavljena sloboda i izbor… pa tako i ovog Velikog Petka slobodni smo birati ići u procesiji sa svojim križem za križem do vlastitog uskrsnuća, ili ćemo s kokicama u ruci tek kao promatrači nastaviti osuđivati, komentirati i presuđivati.

Napisao: Vatroslav Vugdelija