Glasne misli: Talijanski i naši potresi

Siguran sam da dopiru do svakog informacije o potresima koji još od kolovoza ove godine tresu i uništavaju središnju Italiju. Bilo ih je više od dvije tisuće, većinom slabijih, ali i nekoliko snažnih koji su uz veliku razornu moć odnijeli više od 300 života; razorena su sela i gradovi, na slikama vidimo ruševine lijepih gradića „stisnutih“ na vrhu brda; srušene su zgrade, kuće, crkve, škole, stara povijesna bazilika, zemlja se otvorila, planina napukla; ljudi su u strahu, spavaju vani na otvorenom, u autima, više su budni, nego što spavaju; žive u strahu i u neizvjesnosti… Prije par dana zatreslo je i kod nas, a epicentar mu je bio tu kod Mostara. Malo nas je prestrašio, nije bilo štete, ali ostao je nespokoj, nesigurnost i – pitanja. Pa Italija je samo tu preko mora! Zašto potresi tresu središnju Italiju, ne zna se točno. Seizmolozi objašnjavaju stručno kako je to ugroženo područje gdje se pomiču tektonske ploče… Kažu da će podrhtavanje zemlje potrajati, kažu da rizik postoji i za Hrvatsku… Zašto je kod nas samo jednom „zatreslo“, ono prije par dana, a u Italiji (tu preko mora), samo u sat i po’ vremena jučer zabilježili 7 potresa? – Hoće li kod nas opet? Što ako zatrese? – Gdje će me zateći? – Što ako zatrese po noći? – Kako reagirati, kako spašavati djecu, obitelj? – Ljudi se boje potresa jer se pred njim osjećaju nemoćno, zato sam siguran da, kad zatrese pa se smiri, tada svatko od nas postavlja ovakva i slična pitanja.

Promatrajući „iz daljine“ pustoš koju potresi ostavljaju u središnjoj Italiji (na području prekrasne Umbrije), uz suosjećanje s ljudima, dođe mi i ova misao: gledam na televiziji prizor razrušenog gradića „stisnutog“ na vrhu brda; tu su ljudi živjeli mirnim životom i sami „stisnuti“ jedni uz druge, radili su i gradili, zabavljali se i živjeli. Sigurno je i među njima bilo svađa i sporenja oko međe, margin(j)a, prozora ili zidića, kad ih vidiš onako „stisnute“ na vrhu brda; sigurno su bili narušeni i njihovi međuljudski i međususjedski odnosi … A onda udari potres u sve to i u sve njih! Sruši i poravna, unese strah, donese neizvjesnost i postavi bitna pitanja… I ovaj „naš“ potres od prije par dana, koji nas je uznemirio, postavlja pitanja: radimo, gradimo, mučimo se „nešto ostaviti iza sebe“, zabavljamo se i živimo; i mi smo „stisnuti“ jedan do drugoga, i kod nas ima svađa i sporenja, zasmetamo često jedni drugima zbog prozora, zida, riječi i margin(j)a…. A onda zatrese iznenada potres! Prestraši nas i ostavi u neizvjesnosti. Hoće li opet udariti jer tamo s druge strane Jadrana ne prestaje strašiti i tresti? Naravno da nastavljamo živjeti, nije dobro živjeti u strahu, ali je dobro postaviti sebi ovakva pitanja – svako malo preispitati i pravilno poredati prioritete u svom životu. – Možda je kod potresa samo to pozitivno, ako se tako može reći, to da nas malo „protrese“ i priupita: „Stani! Znaš li kako živiš i što ti je bitno u životu?!“

Slušam tako gosp. Kalinića zaduženog za sigurnost i prirodne katastrofe u Zagrebu, gdje kaže da je grad Zagreb spreman za potrese i katastrofe slične onima u Italiji(!?) – Kako možeš biti spreman kad ne znaš ni kad će, ni gdje će, ni kojom jačinom zatresti?! Možeš se pripremiti za posljedice, dobro se organizirati, poboljšati gradnju, osigurati pomagače, pronaći i spasiti više ljudi, bolje sanirati štetu, ali ne možeš biti spreman za potres. Naravno da nastavljamo živjeti i tko bi to stalno mislio na potrese!? – Ostaju strahovi kad malo zatrese i „protrese“, ali život ide dalje. Teta Seka (tako smo je zvali) imala je svoj strah – jako se bojala potresa; živjela je na 14. katu i često bi ponavljala kako bi joj bilo najgore da je potres zateče dok je na WC-u pa da je poslije nađu među ruševinama – bez odjeće. – Pri samom spomenu potresa imamo svi svoje strahove i svoja pitanja. Koliko smo i jesmo li uopće „spremni za potres“? Kako smo se „učvrstili“, osigurali, ili još bolje – kako živimo? – Evo dvije mudre (možda već poznate) za dodatno razmišljanje: „Nikad nismo toliko sretni, ni toliko nesretni kao što mislimo.“ i „U životu želi samo jedno: da ne izgubiš voljeno i da ne voliš izgubljeno.“ – i skoro sam htio dodati: „Onda se ne moramo strašiti potresa.“

„Izmislili smo mnoge potrebe, potrebe za kupovinom i potrebe za bacanjem. Trošimo naše živote kupujući. Kad kupujemo tada robu ne plaćamo novcem, već vremenom našeg života kojeg smo proveli zarađujući taj novac.” (Jose Muica) – Vrijeme je novac, tj. novac je vrijeme. Možda ste gledali jedan zanimljiv film gdje su sve plaćalo ne novcem, već vremenom vlastitog života. Plaćali su ljudi raznim karticama, na kasi u trgovini „provučeš karticu“, a račun ti je, npr. 2 sata, 15 minuta i 24 sekunde, tj. toliko ti vremena skidaju od tvog života; tako se plaćalo na benzinskim crpkama, cestarinu, režije… I kad bi ti „ponestalo vremena“, jednostavno bi isti čas umro. I u tako organiziranom životu bilo je onih koji su uredno živjeli i pametno trošili i ulagali svoje vrijeme, ali bilo je onih koji nisu cijenili vrijeme misleći kako imaju još puno vremena. Zanimljive su bile i scene iz kockarnica, kockalo se ne za novac, već za vrijeme (manji ulozi su bili dani, tjedni ili mjeseci vremena vlastitog života, a veći godine i desetljeća); neki bi prokockali puno vremena, neki bi prokackali i izgubili cijelo vrijeme i umirali, a bolji kockari bi znali preko noći postati „milijunaši“ i obogatiti se tuđim vremenom… Zanimljivo je bilo i to da si vrijeme mogao darivati drugome, ali se vrijeme moglo i krasti od drugih. – Film koji na zanimljiv način približava našu stvarnost – novac je vrijeme koje trošimo da bismo zaradili taj novac, ne prestajući izmišljati potrebe, kupujemo i bacamo…

Slušam priču od jednog roditelja koji je otpremio brucoša na fakultet: student je prvih dana potrošio više od planiranog (društvo, izlasci, kava… „topi se to!“) i traži od roditelja da mu pošalju još novca. Majka kaže da će mu još samo ovaj put poslati više od predviđenog i dogovorenog, a za dalje neka izvoli biti odgovoran prema novcu i roditeljima, a za izlaske i pića neka, ako hoće, zaradi preko student-servisa. Student se već raspitao i majci odgovara: „Kažu da se ne isplati raditi preko student-servisa, jer plaćaju samo 20 kuna po satu.“ Naravno da je lakše trošiti tuđi novac, tj. tuđe vrijeme; naravno je da više cijenimo svoj novac i svoje vrijeme, jer novac koji si zaradio vlastitim naporom i vremenom – kao da vrijedi više. Kako smo izmislili mnoge potrebe (potrebe za kupovinom i potrebe za bacanjem), nedostaje nam novca pa odlazimo zarađivati u zapadne zemlje gdje je standard viši i gdje se naše vrijeme više cijeni i bolje plaća. Odlaze mladi, odlaze obitelji i svakodnevno gledamo i slušamo javljanja iz Irske, Kanade, Njemačke, Australije o našim ljudima kako su se dobro snašli i kako su uspjeli i kako se većina ne namjerava vratiti u domovinu. No, gledam i slušam izjavu mladića negdje iz Slavonije gdje kaže da neće nigdje ići, da mu nije lako, ali da ima šest krava na svom Obiteljskom gospodarstvu, da mu nije lako, ali da će se mučiti, jer će doći i bolja vremena. Jer „Ako imaš obitelj koja te voli, nekoliko dobrih prijatelja, hranu na stolu i krov nad glavom… Bogatiji si nego što misliš.“

Poslije 30 godina žena se s mužem vratila u Hrvatsku. Priznaje da je kao mlada jedva čekala otići „iz svog malog mista“ od običnih i čudnih ljudi. Željela je drugačije i bolje živjeti: „Živjeti u Kanadi i u Hrvatskoj su dvije različite stvari. Da, materijalno je važno i tu nema rasprave. Morate jesti, plaćati račune, boriti se s užasnom hrvatskom administracijom. No, uz to treba imati i ono drugo: prijatelje, domaću hranu, glazbu, šetnje, sigurnost, pogled na nešto što ti grije srce i ono što vi koji živite u domovini uopće ne čujete, barem ne dovoljno: naš lijepi hrvatski jezik! Istina, materijalno nemam puno, ali imam sve.“ – Koje potrebe stvaramo, što sve kupujemo i bacamo, kako trošimo darovano vrijeme i čime ispunjamo svoj život? – Što ako se iznenada zatrese zemlja i sve sruši? – Što će nam ostati? Što će nam to „grijati dušu“? – Koje su to neraspadljive vrijednosti koje se ne daju srušiti? – Svatko neka sebi odgovori, a ja samo nabrajam: novac, kuće, auta, obitelj, dom, domovina, pripadnost narodu, vjera pradjedova, rodni kraj, korijeni, domaća riječ, naš lijepi hrvatski jezik… I jutros rekoše na vijestima da zemlja u središnjoj Italiji – tu s druge strane Jadrana – ne prestaje podrhtavati…

Napisao: Vatroslav Vugdelija