Glasne misli: Sve dijeli s drugim, a tugu ostavi sebi

Podižem jutros roletu, a ono sunce nagrnu u sobu – bit će prekrasan dan. I odmah mi sama doleti najkraća pjesma Enesa Kiševića: „O Bože, kakav dan! A ja nikakav …“ – Kako bih se lakše uputio s ovim mislima, kao uvod koristim ovu priču:

“Starac je sjedio u šumi pored puta. Činilo se, kao i uvijek, da gleda u daljinu. Sjeo sam pokraj njega bez riječi. I on je šutio. Neka je ptica proletjela glasno pjevajući. Starac se okrenuo za njom i kad je više nije čuo, rekao je: „Tužna je…“ – „Da, tužna je…“ – kažem ja isto što i on. – „A zašto je tužna?“ – upita on mene. – „Ne znam, možda nešto ne može naći?“ – pogađam ja. A starac šuti. Ne dugo. – „Ne, dječače, tužna je zato jer si i ti tužan. Kad je čovjek tužan, tada njemu i sve oko njega izgleda tužno. Da si ti danas veseo, cvrkut ove ptice bio bi isto takav. Ali, tebi se nešto dogodilo…“-  Nije pitao što mi se dogodilo jer je znao da ću ja sam sve ispričati. I to sam naučio od starca, da ponekad ne treba postavljati pitanja. Ponekad čovjek sam hoće reći, hoće se izgovoriti a da ga nitko i ne pita.”

 Svatko misli

Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak dana mogle su se vidjeti dvije osobe koje se grle. “To su tata i mama.” – misli nevino dijete. – “To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte. – “To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam. – “To su dvojica trgovaca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem. – “To je otac koji grli sina kojeg nije dugo vidio.” – misli žena nježne duše. –  “To je kćer koja grli svog oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog odlaska svoje kćeri. –  “To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi. – “To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubojica. – “Tko zna zašto se grle?” – misli uskogrudni čovjek. – “Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli dobronamjeran čovjek. – Svatko misli, ovisno o tome kakav je on i što on sam nosi u sebi, ili kakvog je raspoloženja u tom trenutku. Tako će tužan čovjek odmah pomisliti da je ptičji pjev tužan, a veseo ili sretan čovjek će zaključiti da je ptičji pjev veseo i da je ptica sretna.

Između sreće i tuge

Znamo da je ljudski život sazdan od lijepih, veselih i sretnih dana, ali isto tako i od onih ružnih i tužnih, nesretnih dana i trenutaka. Tanka je linija između smijeha i bola, komedije i tragedije, humora i uvrede, između sreće i tuge. Za srećom tragamo, tražimo je, lutamo, čekamo, a tuga dolazi sama, nezvana. Samo dođe iznenada, pa si težak samom sebi, pa teško vrijeme, teške misli i onda  naiđeš na pjesmu Sergeja Jesenjina i „stisneš“ je u prozu: „Tugujem… Tegobno breme u srcu od jeda i leda. – Dosadno glasa se vrijeme što mi ni predaha ne da. – Legnem, a čemerne misli drže me, mozak mi stisli zvuci, u glavi se vrti. – O, što ću? Dušu će strti život da jadna mi klone. – Niotkud utjehe zrak. – Dah mi se gasi i tone u tu divljinu, u mrak. – Sudbino, zašto nas snađe? – Život je gorak i siv. – Gdje glava spokoj da nađe? – Teško je biti živ.“ –

Što je tuga?

Osjećaj tuge svima nam je poznat. Gubitak nečega što nam je važno, bilo da se radi o nekoj osobi, o nekoj stvari ili čak o društvenom statusu, vodi k tome da osjetimo tugu. Tuga je suprotna sreći, a slična je osjećajima melankolije, jada i žaljenja. Osjećaj tuge traje i ne može ga se samo tako izbaciti iz sebe. „Eh, da je  tuga snijeg pa da se jutrom otopi…“ – pjeva pjesma. „Tugu ne možeš opisati. Ona je poplava koja nosi sve pred sobom, podriva kuće, rije nasipe, valja bregove. Čovjek je premlaćeno pseto nikom potrebno. Mrzim tugu. Tugu ne možeš izraziti. Ona je požar koji tinja godinama i bukne, začas planu šume, nestanu gradovi… Mrzim tugu. Tugu ne možeš suditi. Ona je uvijek kamen na vratu davljenika zanavijek vezan. Smiraj je samo na dnu koje se izmjeriti ne da. Čovjek-plamen vraća se u kamen. Mrzim tugu.“ (D. Matić)

Tuga gleda natrag

Puno je pjesama „niklo“ iz tuge i bola, puno je pjesama tuga ispjevala, puno suza prolila… „Jer tuga zna, jedina dođe tiho pa me ne pušta. Jer tuga zna, kako otključati vrata sjećanja.“ Kaže se da tuga gleda natrag, briga gleda oko sebe, a vjera gleda ispred sebe. Svatko je u životu barem nekad bio tužan. Ljudima se čini da osjećaj tuge traje vječno, iako – kažu – obično traje nekoliko sati do možda nekoliko dana. Ako je taj osjećaj tuge dublji, jači i dulji, to je već potištenost, tj. depresija. Prije 2500 godina ljudi su tugu nazivali „crna žuč“ ili melankolija. Bila je tretirana kao i druge bolesti, poput npr. bolesti pluća. Tuga je jedan od brojnih ljudskih osjećaja kad čovjek izgubi nešto važno ili je razočaran. I kad je osamljen, čovjek se često osjeća tužnim, i tada mu se sve čini mračnim („O Bože, kakav dan! A ja nikakav…“), neprijateljski je raspoložen prema drugima, ništa ga ne može potaknuti na malo optimizma i vjere u druge ljude. Bacimo malo pogled na komentare po raznim portalima, neki pišu uvijek negativno, sve i svakoga ocrne, uvijek cinični i sarkastični, sve obezvrijeđuju i nitko i ništa im ne valja… Najčešće su to osamljeni, tužni, nesretni i potišteni ljudi. Iako sam osjećaj tuge obično traje od nekoliko sati do možda nekoliko dana, ima ljudi koji se naviknu na tugu, ne daju joj od sebe. Tuga ih preuzme, a oni se prepuste i tuga im postane način života.

Razlozi za tugu

Katkad je sasvim prirodno osjećati tugu, a razlozi za tugu mogu biti različiti. Najčešći uzrok tuge je gubitak drage osobe ili razdvajanje od nekoga tko nam je mnogo značio. Smrt u obitelji ili smrt prijatelja izaziva dugotrajni osjećaj tuge. „Život mi je bio prekrasan do smrti mog muža.“ – kaže jedna žena – „I sada dobro živim, ali to više nije onaj život…“ Nekad je taj gubitak nenadoknadiv, a osjećaj tuge predubok i neopisiv. „Ako si ikad izgubio nekog jako važnog onda znaš kakav je to osjećaj; ako nisi, vjeruj mi, ne možeš to ni zamisliti.“ Druga vrsta tuge nastaje razdvajanjem, rastavom i bez obzira na sve pravomoćne sudske presude, taj gubitak se teško prihvaća. Djeci pogotovo to teško pada i kod njih taj osjećaj tuge ostaje vrlo dugo. – Koliko tuge tek donose ljubavni rastanci? Gotovo da nema pjesme koja ne pjeva o tome. Što je veća ljubav, to je veća tuga kad je gotovo. I ta ljubavna tuga, to „ljubavno bolovanje“ zna potrajati, kod nekih ne prestaje nikada, jer čovjek najviše misli na nekoga koga želi zaboraviti. Evo nekoliko citata: „U životu je najteže odvojiti se od onih koji zapravo nikad nisu bili naši.“; „Što ti je? – Daleko mi je!“; Kad je netko daleko od tebe, najgora stvar je što ne znaš je li mu nedostaješ ili te zaboravlja.“; „Najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega i znaš da ga nikad nećeš imati.“ I još samo ova: „Ni u čemu nema više tuge nego u istini!“.

Potiskivanje osjećaja

Osjećaj tuge izazivaju i promjene koje u životu radimo: preseljenje u drugi grad, u drugu državu, promjena škole ili radnog mjesta, odlazak prijatelja, braće ili sestara iz obitelji, roditeljska tuga „sindom praznog gnijezda“ … Razočarenja također uzrokuju osjećaj tuge, kad očekuješ dobre rezultate, dobru zaradu, dobru ocjenu, pohvalu, a dobiješ suprotno – prirodno je da će to kod nas izazvati osjećaj tuge. Znamo da dobri odnosi u susjedstvu, na poslu, u školi donose sreću i zabavu u životu, ali zato sukobi, uvrede i nerazumijevanje znaju izazvati osjećaje tuge. Više nije novost da su emocije usko vezane uz fizičko zdravlje, a mnoge bolesti su uzrokovane baš potiskivanjem osjećaja. Tako ljudi koji proživljavaju duga razdoblja tuge obično osjećaju umor, pate od nedostatka daha ili osjećaja stezanja u području grudi, skloni su prehladi i gripi, napadajima astme, ali i problemima s kožom i često plakanje…

Tugu treba odtugovati

Kažu stručnjaci da je većina bolesti uzrokovana potiskivanjem ili ignoriranjem emocija. Za tugu je potrebno vrijeme. Tugu treba odtugovati. Važno je znati da razdoblje tugovanja ima svoj kraj i da će on doći brže ako se brinemo za sebe. Bez obzira što neki misle kako su naše tuge sasvim osobne i kako se ne trebaju nikog drugog ticati, sebi ćemo činiti bolje ako izražavamo svoju tugu, ako je izgovorimo i primamo podršku i ljubav okoline. Pomaže i promjena životnih navika, izlazak u prirodu, šetnja, vježbanje, smijeh, posvetiti se nekom hobiju, pomoći drugome, volontirati, biti zahvalan, sitni znakovi pažnje prema drugima … Dobro je poslušati i savjet velikog Tome Akvinskog: „Tuga se može ublažiti dobrim snom, kupanjem ili čašom vina.“ Svatko ima neki svoj način kako se nosi s tugom. Pitali su djevojku jednom što najčešće radi kad je tužna? „Smijem se.“ – odgovorila je. – „Pa i sad se smiješ.“ – „Znam. Meni tuga odlično stoji. Uklapa mi se uz ruž i priču … Priznajem, boli. Ali preživjeti ću ja to, uvijek preživim…“ Na samom kraju evo jedna lijepa misao Ivana Cankara: „Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija