Glasne misli: Suočavanje s prošlošću

Čovjek je neki glasno ispričao vic u čekaonici punoj ljudi. Cijela je čekaonica odjekivala od smijeha, jer je vic bio zaista smiješan, a i čovjek ga je znao ispričati. No, kad se smijeh utišao, čovjek ponovo ispriča isti vic. Ovaj put se nasmijalo samo nekoliko ljudi. Nije prošla ni minuta čovjek poče pričati isti vic i treći put, pa četvrti, pa peti put … Više se nitko u čekaonici nije smijao.

Ljudi su okretali glave od njega i s upitnim čuđenjem pogledavali jedni druge. Nekima je bilo i neugodno. Nakon nekog vremena čovjek reče: „Što je? Ne možete se stalno smijati na isti vic, je li?! A kako onda možete pričati stalno o istim stvarima i stalno se brinuti zbog istih problema?“

Uzaludno ponavljanje

U naslov sam napisao – „Suočavanje s prošlošću“. To je izraz kojeg smo se svih ovih godina naslušali. Malo je reći da meni osobno nije drag, stvara mi frustracije (opet! – lat. frustra=uzalud) jer se očito sve ove puste godine uzaludno ponavlja. Sam izraz „suočavanje s prošlošću“ nije ništa kriv. Intenzivno ga je počela upotrebljavati prije nekoliko godina neka gospođa Teršelić, koja se pojavila niotkud, osnovala udrugu Documenta, odmah prve godine djelovanja dobila nagradu tadašnjeg predsjednika RH, dobila neograničen pristup medijima i krenula sve nas „suočavati s prošlošću“. Ništa su instituti povijesti, fakulteti, katedre i doktori znanosti, ništa su napisane knjige, studije i povijesna istraživanja, ništa su povjesničari, kroničari i arhivisti, ništa TV Kalendar i „Dogodilo se na današnji dan“… Sve je to ništa, jer se pojavila spomenuta gospođa i želi cijeli narod u Hrvata suočiti s prošlošću; i regiju cijelu, i region, i ove prostore također. Sve će nas ona suočiti s prošlošću, onako objektivno na svoj način, kako već to ona vidi i svima nama protumači. Kad nas ona suoči s našom prošlošću, poslije toga će opet sve biti u redu.

Činjenice iste, interpretacije različite

To da s poviješću nikako „na zelenu granu“, da nas stalno prati, da nas dijeli i opterećuje, da nam ne da mira; da, kad nam se učini da smo se nekako uputili prema budućnosti, uvijek se nađe netko da „zagrabi“ iz prošlosti malo ustaša i partizana, mediji „podivljaju“ i eto opet rasprava, ideoloških borbi i podjela. Opet smo na početku. Ovdje se sjetih rečenice koja zorno pokazuje bogatstvo negacija u hrvatskom jeziku: „Nitko, nikada, nikome, ništa, nije – dokazao!“ – Opet se ovih dana počeo intenzivno koristiti izraz „suočavanje s prošlošću“. Sada u suočavanje s prošlošću ide Vlada RH, osnovano je povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, vijeće, spominju se strategije za suočavanje; tu su stručnjaci raznih profila, povjesničari različitog ideološkog spektra… Čeka ih težak posao. Povijesne činjenice su iste, a interpretacije povjesničara različite. Tko je ono zgodno primijetio da činjenice, zapravo, i ne postoje, već da postoje samo interpretacije?! – Baš me zanima kako će se u povjerenstvu svi ti različiti stručnjaci s različitim interpretacijama suočiti s činjenicama iz zajedničke prošlosti i dogovoriti se. A kad se dogovore kome će poslati svoja obrazloženja i zaključke suočavanja? Hoće li to opet biti neki naši neovisni eksperti i recenzenti ili neki međunarodni, dakako neovisni, koji će potvrditi da dam je suočavanje s prošlošću bilo uspješno i korisno za društvo u cjelini.

Suočavanje sa sadašnjošću

Dobro je da se krenulo u suočavanje s prošlošću, ali nije dobro da nas povijest toliko opterećuje da nam je i važnija i stvarnija od sadašnjosti. Bilo bi i važnije i korisnije za društvo u cjelini da se osnuje povjerenstvo, vijeće i donese strategija za „suočavanje sa sadašnjošću“ i svakako za „suočavanje sa budućnošću“. Sinoć me zove prijatelj, za njega kažem da je on ozbiljni zafrkant, i kaže: „Evo ti jedna optimistična izjava!“ – i nastavi – „Nema nam spasa! Kao narodu!“ I poče mi donositi podatke koje nisam imao vremena provjeravati, kaže on: „U godinu dana iselilo se iz Hrvatske 60 000 ljudi. Nisu to otišli umirovljenici, već mladi ljudi, školovani, mlade obitelji, oni koji su trebali raditi i vući u budućnost!“ Provjeren je podatak da između dva popisa stanovništva, tj. za 10 godina Hrvatska ima 150 000 stanovnika manje! – Ovo je suočavanje sa stvarnošću. Ili, prije 10-ak godina intenzivno se govorilo u našem Metkoviću o potrebi izgradnje dviju osnovnih škola da bi nastava bila u jednoj smjeni. I ne samo govorilo, napravljeni su projekti, izrađena projektna dokumentacija, skoro se počelo graditi. Sada nitko ne spominje gradnju škola, jer nema potrebe. Bit će mjesta i u postojećim školama, jer se manje djece rađa i upisuje, a više ih se seli i ispisuje… Dok se mi suočavamo s prošlošću, nema se tko suočiti sa sadašnjošću, a budućnost ne treba ni spominjati.

Prepreke su život

Na pola ovih „Misli“ učini mi se da je dosta ovog suočavanja: Suočavanja s prošlošću, koju svatko tumači na svoj način, suočavanje s budućnošću, koju svatko zamišlja na svoj način i suočavanje sa sadašnjošću koju svatko živi na svoj način. A što je sa suočavanjem sa samim sobom? – Ostavimo malo po strani narod i društvo u cjelini, jer je pojedinac taj koji čini i društvo i narod. Tko se to može objektivno suočiti sa samim sobom. Što smo sve nabacali u životnu torbu putem kroz vlastitu prošlost? Kakvi su nam se to ljudi dogodili i koji su nas to puti odredili? – Potrebno je svako malo suočiti se sa samim sobom. Kroz ovo korizmeno vrijeme poželjno je i intenzivnije suočavanje, napraviti reviziju, inventuru prošlih dana i donijeti odluku za sada i za ubuduće. Krećem od sebe. Netko se požalio kako je najbolje godine proživio u najgore vrijeme. Kad pogledam koliko danas ima pravobraniteljica za ljudska prava i kakvih sve ljudskih prava ima i to usporedim s mojim najboljim godinama „u ime svih nas iz šezdeset i neke“, dobro je da smo mi s takvom prošlošću ikako živi! Život u oskudici, ćaća radio na baušteli, obitelj šikanirana, školu ti ne priznaju, nemaš zdravstveno, vojska, pritvor… I u ovih nekoliko riječi stanu „najljepše godine vlastite prošlosti“. I kad se okrenem da se suočim s tim periodom prošlosti, kažem: „Bože, hvala ti za to vrijeme, hvala za te poteškoće.“ Alfred D’Sousa je rekao: „Dugo mi se činilo da moj život tek treba početi – mislim, onaj pravi život. Ali, uvijek je postojala neka prepreka, nešto što se prije toga moralo učiniti, neki nedovršen posao, neodsluženo vrijeme, neplaćeni dug. Tada će početi moj pravi život. Na kraju mi je sinulo da su baš te prepreke zapravo moj život…“

Put izgradi sada

Kakva ti je bila prošlost, koliko si i kakvih prepreka imao, koliko poraza i pobjeda doživio, od kakve si prošlosti „izgrađen i satkan“ – o tome ti ovisi i sadašnjost, tj. način kako ćeš se suočavati sa sadašnjošću. I ona je satkana od lijepih trenutaka i dobrog društva, dragih prijatelja – od dana kad čovjek poleti, ali je satkana i od onih ružnih trenutaka, problema, glupih, zločestih i bahatih ljudi, od dana koji te opterete i zagorčavaju ti život, ne daju ti živjeti. – Tada treba učiti iz svoje prošlosti i ono što te opterećuje odbaciti daleko od sebe, a uzeti ono što ti pomaže živjeti. – Možda sve to bolje objasne ove riječi: „Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkošću odrasloga čovjeka, umjesto s tugom djeteta. I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo suviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu,
umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan. I da uistinu vrijediš.“ (Veronica A. Schoffst)

Suočavanje s budućnošću

Ostalo mi je još suočavanje s budućnošću. Sve ono što jesi, sve ono što te u prošlosti izgradilo, svi ljudi i događaji od kojih si satkan, sve to nosiš sa sobom i sve ti to određuje i sadašnjost i budućnost, a ti uvijek biraš. Osobno, došao sam u godine u kojima ne gledam na sebe, vjerojatno kao i svim roditeljima pogled je upravljen na našu djecu. To je i prirodno. Ako su nam djeca sretna i ako im je budućnost dobra, roditelji su sretni. A objašnjavati sve ono drugo, nemam ni volje ni vremena. Budućnost kakvu ja zamišljam stala je u ove dvije rečenice: „Kako postajem stariji shvaćam da ne želim dramu, konflikte i napetost. Samo želim udoban dom, dobru knjigu i osobu koja točno zna kakvu kavu pijem.“ – Danas je i Međunarodni dan žena, žena je nositeljica života i kakva će nam biti budućnost ovisi o ženama. Zato: „Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu, jer Bog broji njene suze. Žena je nastala od muškarčeva rebra, a ne od njegovih stopala da bude gažena. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca, da bude voljena.“

Napisao: Vatroslav Vugdelija