Glasne misli: „Stručno psovanje“

U naslov ovih „Misli“ napisao sam – „Stručno psovanje“. Birao sam naslov koji neće odmah „otjerati“ čitatelja i slušatelja, jer da sam stavio „običan naslov“, npr. „Psovanje“, čini mi se da bi i moja prva reakcija bila: „Psovanje? Ništa novoga! Nema se tu više što reći! To je naša stara navada od stoljeća sedmog! To je naš mentalitet…“ Ali, kad pročitaš naslov „Stručno psovanje“, eh, onda se odmah upitaš: „Stručno? Što bi to u psovanju moglo biti stručno i koje su to i kakve su to – stručne psovke?“ – Dobro, naslov sam riješio, ali kako sad naći pravu mjeru i prave riječi koje će ukazati na ovaj problem naše stvarnosti, naše komunikacije i naših odnosa, našeg suživota? – Kako govoriti o psovanju, a izbjeći moraliziranje i ne ostaviti dojam „nekog tamo čistunca koji pametuje, k’o da nemamo većih problema“; kako potaknuti na razmišljanje i biti barem od neke koristi, a da ove „Glasne misli“, koje već neki nazivaju „poluvjerskom emisijom“, ne postanu „100% vjerska emisija“?

Je li primijetimo koliko se psuje u svakodnevnom životu? Možda i ne primijetimo jer smo se na to navikli pa ne obraćamo pozornost. Jedno je kad se netko naljuti, posvađa, „pukne mu film“ i hoće uvrijediti drugoga, ali psovke su kod mnogih ljudi postale način izražavanja, postale su pravilo, a ne iznimka, tako da se više ne čudimo psovkama i psovačima i prihvaćamo to kao nešto sasvim normalno. A ne bi trebalo biti tako ako se hoćemo nazivati civiliziranim ljudima. – A zašto sam počeo o ovome razmišljati, „kad narod ima puno većih problema …“? – Imam sreću što se u mom susjedstvu godinama peče rakija. Kažem da imam sreću jer cijenim rakiju kao rakiju: kad nije bilo Sumameda i tableta svake vrste, rakija je sve liječila: Dobra je za probavu, za cirkulaciju, za dezinfekciju, za masažu, protiv bolova u leđima, protiv visoke temperature, dobra je u društvu, dobra u tuzi, dobra u veselju, i kad se rađa i kad se umire… Učini mi se načas da sam skrenuo s teme, jer je o psovanju riječ!? – Koliko god bio sretan zbog pečenja rakije, toliko sam i još više nesretan jer se u ta dva mjeseca okupljanja zbog i oko rakije naslušam za dva života psovki i vulgarnosti. Toliko mi nekada zna zasmetati da ne dopustim djeci da se igraju u vrtu, već zatvorim i vrata i prozore, a nisam neki čistunac i nisam sklon moraliziranju.

Je li primijetimo koliko psujemo i koliko se oko nas psuje? Nedavno sam samo prošao pokraj naših škola za vrijeme velikog odmora i u tih nekoliko koraka, nisam mogao ne čuti i momke i cure kako prostače, viču, psuju s cigaretama u ruci. –  I odrasli psuju. Psuje se na raznim mjestima i u raznim prigodama; mnogi psuju i mnogo se psuje; psuje se na svakom koraku, ponekad se suzdržavaju, ali su psovke kao dio vokabulara ušle u standardno izražavanje. Riječ “psovka” je nastala od jedne slične staroslavenske riječi koja je srodna riječi “pas”, iz čega proizlazi da je psovati nekoga značilo “obraćati se nekome kao što se obraćaš psu”. U Dalmaciji se za psovku kaže – beštima (beštimati), dolazi od lat. i tal. riječi bestia = životinja, zvjer; ima neke logike jer kod psovanja jezik postaje prava beštija. U hrvatskom jeziku psovka je definirana kao nepristojna riječ koja se nekome upućuje u gnjevu, kojom se što izvrgava ruglu ili se upotrebljava kao poštapalica u neuglađenom govoru. Na žalost, psovka kod mnogih počinje u gnjevu, a onda, u svakodnevnom govoru i razgovoru, završi kao „fora“ koja zabavlja sugovornike, nešto čemu će se neki i nasmijati. Pitanje je: Tko i zašto psuje? Stručnjaci kažu da jedni psuju zato što nisu ostvarili ciljeve u životu. Drugi psuju kako bi glasno istaknuli svoju dominaciju u društvu. Psovati za psovača znači biti viđen, biti glasan. Treći psuju iz navike. Četvrti psuju iz užitka koji im pruža njihova duhovitost ne misleći da je ta duhovitost za druge otrovna. Psovka nije nikakvo rješenje problema. Ona je sama po sebi samo još jedan problem više i to problem koji je u našem društvu već odavno pustio korijenje.

Naš narod zna reći za nekoga tko puno psuje: „Lakše mu je zabeštimati nego reći dobar dan!“ U razgovornom jeziku psovkom se izražava ljutnja, iznenađenost, bijes, iživciranost, a nekada i zadovoljstvo, sreća i veselje. No, više od svega beštime, psovke služe za vrijeđanje. Njezin cilj je oduzeti osobi neka bitna svojstva, najčešće njezinu čast. U praksi se najčešće događa da se psovkom čovjeku želi obeščastiti ono što mu je vrijedno ili sveto. Pri tome se psuje majku, sestru, ženu, mrtvog oca, mrtvu majku, sve žive i mrtve ili neke druge svetinje. Zanimljivo je kako dr. psih. Elvira Koić definira psovku: „Psovka je  težak pogrdan izraz kojim drugome simbolično oduzimamo čast i dostojanstvo“. Također dodaje da: “Psovke nastaju kada se ne možemo adekvatno izraziti. Psovanjem se iskaljuje, izbacuje nakupljena unutarnja negativna energija. Psovači u trenutku psovanja nemaju predstavu doslovnog značenja svojih riječi. One dolaze same, bez kontrole i obrade, direktno iz pred-svijesti. Rijetko su prilagođene onome koga se vrijeđa, a češće izraz nekontroliranog bijesa. Psovkom se izražava i nestrpljenje ili čuđenje, čak i radost. Tada nestaje uvrede i psovka postaje poštapalica.”

            Stručnjaci objašnjavaju kako se neki psovanjem žele napraviti važni, žele se istaknuti, uvrijediti i obezvrijediti, verbalno dotući. U tradicionalno katoličkoj kulturi, kao što je naša, psovkama se udara i napada ono što se smatra najvrednijim i najsvetijim. Sasvim je očekivano onda da se psovanjem (uz obitelj) najviše vrijeđa vjera: Bog, Isus Krist, Krv Isusova, Srce Isusovo, Djevica Marija, Gospa, sveci… Pučki rečeno, psuje se „sve po spisku“. Čovjek psovanjem želi pokazati da se ne boji Boga, a  najveći je paradoks da psovači sebe uglavnom doživljavaju kao predane vjernike. Često se u nekim mjestima Dalmatinske zagore psovanje, posebno ono usmjereno prema Bogu, Isusu, Gospi, smatra inicijacijom, spremnošću za ulazak u svijet odraslih. Kao da se želi poručiti: ako ne psuješ, nisi odrastao, nisi muškarac, kao „Kakav je to Dalmatinac koji ne beštima?!“. Malo pomalo psovka je postala sastavni dio folklora te sastavni dio (ne)kulturnog ponašanja. A nije uvijek bilo tako, npr. u srednjovjekovnom Trogiru se psovanje na javnom mjestu kažnjavalo javnim šibanjem, ako bi netko ustrajao na psovkama. Čak su i u ateističkom i komunističkom Sovjetskom Savezu postojale novčane kazne za psovanje na javnom mjestu. O tempora! O mores!

Možda primijetite kako svako malo spominjem stručnjake: „stručnjaci su istraživali“, „stručnjaci su dokazali“, „stručnjaci su otkrili“, „znanost je potvrdila“… U ovo naše vrijeme, kad se sve relativizira, kao da je zadatak „stručnjaka“ da razbijaju predrasude, ruše tabue, preispituju svetinje pa kad je o psovanju riječ, stručnjaci su došli do velikog otkrića (citiram): „Cijeli nas život uče kako je ružno psovati, jer to zvuči prostački, otkriva manjak kulture i rezervirano je za “sirove”, neobrazovane ljude, no znanstvene studije pokazuju da to baš i nije istina! – Psovanje smanjuje bol – Kad psujemo osjećamo se jačima – Psovači su inteligentniji od drugih – Psovka pomaže da se lakše nosimo sa situacijom – Psovka nas opušta i zbližava s ljudima – Psovanje je najbolji ispušni ventil – Psovanje nas čini kreativnijima – Psovka nam daje samopouzdanje pa smo automatski i privlačniji…“ Kada to kažu stručnjaci onda se ne treba čuditi što se organiziraju „Maratoni u psovanju“: ocjenjuje se raznovrsnost psovki i žestina psovača, a pobjednik može biti ponosan jer pobjeda znači da je inteligentan, kreativan, društven, zdrav, pun samopouzdanja, hrabar, privlačan… Zato, stručnjaci kao da potiču: „Dajte, ljudi, samo psujte! To vam je jako dobro!“

Slušam jučer stručnjakinju, doktoricu iz Klaićeve bolnice gdje kaže da nije dobro djeci ograničavati hranu, pogotovo onu najvažniju (kruh, mlijeko, brašno..) jer treba jesti raznovrsnu hranu pa će tijelo samo uzeti što mu je potrebno (kalcij, vitamine…), a odbaciti što mu ne treba. Voditeljica je priupitala: „Znači, moramo vjerovati stručnjacima?“ – „Da!“, odgovori doktorica, „Ali prije stručnjaka,dovoljno je vjerovati – zdravom razumu!“    -Zdrav razum kaže da je psovanje (sociološki, kulturološki, pedagoški, religijski…) uvijek znak nekulture, neuglađenosti, sirovosti, sebičnosti i primitivizma; zdrav razum kaže da psovka ne donosi ništa dobroga jer vrijeđa drugoga, psovač ne poštuje ni druge ni sebe, ni tuđe, a ni svoje dostojanstvo… To je najočitije kad se psuju svoje ili tuđe svetinje. Stručnjaci se ni oko ovoga ne slažu, a zdrav razum jednostavno kaže: „Ako vjeruješ u Boga, ne psuj, jer vrijeđaš Boga! Ako ne vjeruješ u Boga, ne psuj, jer vrijeđaš mene!“ Ne može jednostavnije!

Jedan mladić je priznao da svaki put kad opsuje Boga samom sebi „odvali šamar“ – i kaže da pomaže. Kome je stalo do sebe, do drugih, tko poštuje sebe i druge, tko poštuje svoje svetinje i svetinje drugoga, tko želi biti pristojan i kulturan, kome je stalo do djeteta i do obitelji, tko voli svoj kraj i svoj narod, tko drži do svog i do tuđeg dostojanstva, a tko kaže da vjeruje srcem i komu je ime Božje sveto, predlažem molitvu, možda samo ovaj redak iz 141. psalma: „Na usta mi, Gospode, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih!“ (Ps 141,3). A ako ovo nije dovoljno i ne pomaže, probajmo kod svake psovke „odvaliti šamar samome sebi“ – Onako – pedagoški stručno! Da se vidi i čuje. Možda pomogne.

Napisao: Vatroslav Vugdelija