Glasne misli: Sine, pamti!

Znam da će repriza ovih „misli“ biti dan-dva prije blagdana Svih svetih i Dušnog dana. Znam da je u ovo vrijeme neizbježna tema o smrti, o vječnosti, o životu poslije smrti… Znam da je tema teška i neslušljiva, ali opet, svi ćemo (ili gotovo svi) krenuti ovih dana na groblja sa cvijećem i svijećama u rukama, prisjećati se svojih, naših umrlih… Svatko sa svojim sjećanjima, sa svojim pitanjima, svatko sa svojim osjećajima… Sinoć sjedimo u dnevnom boravku, onako lijepo „obiteljski naviknuto“. Meni oči već „na pola koplja“, a onda se naš mlađi gimnazijalac glasno dosjeti: „‘Ajme, zaboravio sam da mi je sutra esej iz vjeronauka!?- Ćaća, hoćeš li mi pomoći?!“ – Moja  pospana reakcija bijaše: „Pa sada, u ovo doba?!“  – Onda mu je majka održala par pedagoških, a ja sam logički zaključio da me mali nije mogao prije pitati, jer se tek sad sjetio da ima esej. Ležeći u svom „mirnom kutku“ pitam sina za temu tog eseja, a on odgovara: „Ne znam točno, ali radi se o životu i dostojanstvu života kod kršćana i o poimanju života u suvremenom svijetu.“ – Odlučio sam mu pomoći, to mi je i „ćaćinska dužnost“; ako mu ja ne kažem ode on na svoj mobitel i tko zna tko će ga nadahnuti i od koga će sve prepisivati!? Sad već dobro razbuđen, kažem: „Sine, piši!“ – On odgovara: „Ne želim ja da ti meni diktiraš! – Ti meni reci nekoliko natuknica, a ja ću sve ostalo sam!“ – Bijaše mi drago što je odlučio misliti svojom glavom pa mu rekoh: „Sine, pamti!“

Kao prvo, sine, ako si dobro upamtio naslov tog eseja, može odmah pojašnjenje da su i kršćani dio suvremenog i modernog svijeta, samo što se medijski sve to pojednostavi: kršćani (tu se odmah misli na Vatikan i na Kaptol) su kao konzervativni, što u sebi već nosi negativan i nemoderan medijski prizvuk, a ostali zapadni i suvremeni svijet je kao liberalan, što u sebi već u startu ima pozitivan i moderan medijski prizvuk. Mislim u sebi: „Nek’ mali malo razmišlja.“ – Ali, hajde da i ja pojednostavim (ipak je riječ samo o natuknicama): kad govorimo o životu, kršćani vjeruju da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, svaki je život jedinstven i neponovljiv; Otuda životu dostojanstvo i smisao; Život je čovjeku darovan i on nije „vlasnik“ svog života; život je svet, život je svetinja, a kršćanin je zahvalan Bogu na daru života i on poštuje život od začeća do smrti. „Eto, sine, to ti je prva natuknica.“, a kad sam sebi u sebi još malo pojednostavio da je u kršćanskom poimanju života u središtu Bog, koji daje život i koji je život sam, pomislio sam: „Ako ovo kažem glasno u eter, zaista će sve skupa zazvučati konzervativno, zaostalo, nemoderno i nesuvremeno.“

            Onda sam počeo s drugom natuknicom pa da opet pojednostavim: suvremeni, zapadni i moderni svijet (u kojem i kršćani žive) u centar svega stavlja čovjeka. Čovjek daje život, čovjek je „vlasnik“ svog života, čovjek je vlasnik svog tijela (pitanje pobačaja) i čovjek je „vlasnik“ svoje smrti (pitanje eutanazije). Život sam u sebi nema smisao. Život će imati smisao i bit će dostojanstven ako ga čovjek živi dovoljno kvalitetno. Što znači „kvalitetno“? – Za zapadnog, suvremenog i modernog čovjeka to je: dobar posao, dobra plaća, dobra karijera, dobro auto, dobar seksualni, ljubavni život, dobra zabava, dobro zdravlje… Dobar životni standard. – Moj kum kaže da se svi ovi ratovi oko Sirije vode zbog američkog BDP-a: sjetimo se Iraka, koliko je američkih bombi palo, tvornice oružja su radile bez prekida?! Koliko je gradova i sela uništeno, a što mislite tko će i čije velike građevinske tvrtke sve to obnavljati – američke, naravno. Tako je i sa Sirijom, Afganistanom, Libijom… tvornice oružja rade punom parom, ubija se i ruši, ljudski život ne znači ništa, poslije će oni to graditi i opet zaraditi, jer je važno da BDP ne pada, da im ostane njihov životni standard. Tako je i s BDP-om Njemačke vodeće gospodarske sile EU. Nedostaje im milijun i nešto radnika. Da bi zadržali svoj BDP, svoj životni standard i bili vodeća gospodarska sila u EU, „uvoze radnu snagu“… Zapadni i suvremeni čovjek jako drži do svog životnog standarda, do kvalitete života, jer ako nije tako… Evo nekidan čitam da nizozemska vlada namjerava izraditi zakon koji će legalizirati eutanaziju, ne samo za teško bolesne (2002.), već i za ljude (citiram) „koji osjećaju da su završili život“, jer „država im mora pomoći da taj život dostojanstveno završe“… Dovoljan je osjećaj da takav život više nema smisla… Dok sam ja sve ovo nastojao „natuknicama pojednostaviti“, sin je odavno rekao da ne moram dalje, da je shvatio, a žena je već odavno zaspala.

            Poslije natuknica sinu za esej o smislu i dostojanstvu života (i smrti), odlučio sam sve to povezati s danima i blagdanima koji su tu pred nama: Svi sveti i Dušni dan. I ovdje se radi o životu i smrti. „Svi sveti“ nas poziva na slavljenje života. Radi se o ljudima (nema im broja „svisveti“) koji su svoj život posvetili za druge, za opće dobro, čiji je život bio i dostojanstven i osmišljen. Dušni dan poziva da dođemo na groblja svojih milih i dragih, da se sjetimo njihova života i da malo zastanemo i razmislimo o tajni smrti i transcendenciji. Novinar je mom prijatelju postavio pitanje: „Je li vama, koji znate u što vjerujete, to lakše nego nama, koji ne znamo što bismo vjerovali?“, a on je ovako odgovorio: „Ne znam, jer nisam u koži drugoga. Nastojim drugoga shvatiti. Dosta mi je ljudi tako reklo: lako je vama vjernicima. Ja bih ovako kazao: u mom viđenju nema to tako čiste distinkcije, da bi nekom bilo lakše, a nekome teže. Osobno mislim da je u temeljnim stvarima ipak svima jednako darovano. Što se tiče praktične religioznosti ili vjere u osobnoga Boga, tu mogu razumjeti da je to u prostoru tajne, u stjecaju raznih, drukčijih okolnosti, odrastanja, odgoja … Netko može biti religiozno nadareniji, a netko ne. Ali ne mislim da su ljudi koji ne vjeruju lišeni iskustva transcendentnoga. Naprotiv. To iskustvo transcendencije nadilazi naše razlike između religioznih i nereligioznih, teista i ateista. Smisao se, po mom mišljenju, svima jednako nadaje. Može čovjek imati veliku religioznu praksu, a da ne nađe smisla u životu. To znači da nije ovoj stvarnosti i zbilji odgovorio s povjerenjem, da nema povjerenja u realnost i ljude. Istodobno imate ljude bez religijske prakse, ateiste, koji žive s dubokim povjerenjem u sveopći smisao svijeta, humanosti, ljudskosti, ljudskog zajedništva.“ (I. Šarčević)

Točno tako, idući na groblja i stojeći nad grobom nema tako čiste distinkcije, kad je riječ o smislu života, o smrti i transcendenciji, nema tako jasne razlike između kršćana konzervativaca i suvremenog, modernog čovjeka, između teista i ateista. Točno, smisao se svima jednako daje, ali razliku čini onaj tko povjeruje, onaj tko ima povjerenja „u sveopći smisao svijeta“ pa tako i u smisao života i smrti… Vjerovati znači „gledati preko obzorja“. Kad god razmišljam o tomu što je vjera, pada mi na pamet priča koja govori o požaru koji je izbio u jednoj obiteljskoj kući. Na samu pojavu vatre, otac i majka, zajedno s djecom, istrčali su u dvorište. Vatra i dim brzo su zahvatili kuću. No, tek u dvorištu opaziše da s njima nije njihov najmlađi sin. Otac, sav očajan, pokuša ući u kuću i tada začuje svog dječaka koji viče s balkona: „Tata, tata!“ Otac dođe ispod balkona, raširi ruke i viknu: „Skoči sine!“ Sin trčeći po balkonu i gušeći se dimom reče: „Tata, ja tebe ne vidim od dima!“ Otac odgovori: „Slobodno skoči, sine! Ja tebe vidim!“ Vjera je hod kroz život s uvjerenjem da me moj Bog vidi i da nijedan moj skok, ma iz kako gustog dima dolazio, nije skok u prazno… S takvim povjerenjem sve dobiva svoj smisao.

Privodim kraju ove misli, ukućani su odavno pozaspali, a meni se učinilo da još satima razmišljam i pišem (i natuknice i eseje) o ovoj temi smisla života i smrti, da bih opet bio negdje na početku. Problem leži možda u meni i u mom ljudskom mozgu. Mozak nas i pokreće i zaustavlja. Stalno mi je na pameti činjenica da znanstvenici do danas poznaju i razumiju samo 2% do najviše 10% naše moždane tvari. A ostatak? U ostatku se, kažu kriju neslućene mogućnosti napretka svega što danas držimo nemogućim. Eto, i jučer čitam da su znanstvenici nekidan otkrili da svemir ima oko 2 tisuće milijarda galaktika, a astronomi su dosad mislili da svemir ima između 100 i 200 milijarda galaktika! Teško je shvatiti, kažu, da u svemiru još moramo istražiti 90% galaktika. – Prije nego sam zaspao i sebi sam dao „jednu natuknicu“ zamišljajući kako naš planet Zemlja „lebdi“ u svemiru kao zrnce prašine među milijardama zvijezda i galaktika, na zemlji milijarde ljudi, ali svatko od njih jedinstven i neponovljiv, pa tako i ja i svi mi ovdje u Metkoviću, jedinstveni i neponovljivi… Ne znam, ali kao pospani konzervativni kršćanin slabašno i ljudski vjerujem Onomu koji me stvorio, vjerujem da svaki ljudski život ima smisla. – „Vjeruj u Život tako snažno da te ni smrt ne može od Njega rastaviti!“

Napisao: Vatroslav Vugdelija