Glasne misli: SDP

Nedavno sam vozio kroz Dalmatinsku Zagoru i zaustavio se ispred jedne trgovine nešto kupiti. Malo sa strane vidim trojicu ljudi, sjede na praznim gajbama, svaki u ruci drži bocu piva i o nečem važnom raspravljaju. Uvijek me je fascinirao način kako oni tu bocu piva drže u ruci, s koliko pažnje i zahvalnosti, s nekom posebnom ljubavlju. Pozdravio sam ih s „Dobar dan!“, a to je bilo dovoljno da „najveseliji“ od njih otpočne razgovor sa mnom pa me glasno upita:

„Znate li vi da smo mi SDP-e?“ – „Ne znam.“ – odgovaram ja – „ali poštujem  vaše političko opredjeljenje, to je vaše demokratsko pravo.“ Htjedoh ući u trgovinu i izbjeći daljnji razgovor s „veseljacima“, ali me moj sugovornik ne htjede ostaviti u neznanju pa mi objasni: „Ne, ne! Nismo mi onaj SDP-e! Nas politika ne zanima. Naš SDP-e znači – S svaki D dan P pijemo! SDP-e!“ Nasmijao sam se i odmah shvatio da sam pogriješio jer je uslijedilo pitanje: „Može jedna tura za nas iz SDP-a?“ Priznajem kako sam se dvoumio u trgovini, ali na kraju sam ipak kupio tri piva i na taj način dao svoj doprinos razvoju demokracije u tom selu Dalmatinske Zagore.

Ovisnost – borba protiv samog sebe

Počevši od 15. studenog svake godine posvećujemo mjesec dana borbi protiv ovisnosti pa neka i ove Misli budu mali poticaj svima koji se u toj borbi nalaze. Najviše snage i hrabrosti treba čovjeku u borbi protiv svog najvećeg neprijatelja – protiv samog sebe. Borba za slobodu je uzvišena i plemenita, neprijatelj koji napada tvoj dom i tvoje najbliže očit je i u toj borbi nema dvojbi. Puno je zamršenija borba protiv neprijatelja u sebi samome: puno ga teže i puno kasnije primijetimo, prikrada se kroz navike, društvo, kroz općeprihvatljive obrasce ponašanja i polako te zarobljava, otkida komad po komad od tebe samoga, od tvoje obitelji, od tvojih najbližih … Svi smo svjedoci koje su sve među nama ovisnosti, zarobljavanja i neslobode, i fizičke i psihičke. Odmah pomislimo na alkohol, na opojne droge, kocku, klađenje i analgetike, ali to mogu biti i neke namirnice (čokolada, slatkiši), to mogu biti i neke naprave (mobitel, računalo) i neke aktivnosti (kupovanje, seks, nasilje i razni oblici rizika). Ukratko, ljudi su ovisni o onome što im pruža ugodu kad to imaju i kad je prisutno, a pričinja im  bol kad to nemaju i kad je odsutno. Bol o kojem govorimo je apstinencija kriza i ona je ključ u shvaćanju ovisnosti. Tko je ovisan npr. o alkoholu, on može snagom svoje volje prestati piti alkohol, ali ne može izbjeći apstinencijsku krizu, tj. bol. Kad bi to bio u stanju, ne bi uopće bio ovisnik. Upravo je to razlika između zdravih i ovisnih, zdravi popije čašu vina jer mu godi, a ovisnik pije ponajprije da ublaži bol, a tek onda da stvori ugodu.

Ovisnost o drugoj osobi

Ovdje naglašavam jednu drugu ovisnost koju ne možemo odmah od prve svrstati u ovisnost, a itekako zarobljava i boli – to je ovisnost o drugoj osobi. Piše jedna žena: „Rekla sam da ću ga prestati voljeti. I prestala sam. Dobro, ne baš iste minute. Nije to droga. Ni kocka. Nisu to cigarete, niti alkohol. Najteže je ‘skinuti se’ – s čovjeka.“ Zaista ima ljudi koji su godinama u ljubavnoj vezi ili braku s „pogrešnom“ osobom. Svi to vide, samo ona ne. Možda i ona vidi, ali ne želi sebi priznati. Počeli su „hodati“ još u srednjoj školi, već tada je on bio problematičan, znao je piti, uzimati drogu, potući se, ali ona je uvijek bila na njegovoj strani uvjerena da je to samo faza odrastanja, da nije imao sretno djetinjstvo; znao je ponekad i nju udariti, čak i pred drugima, ali ona je i preko toga prelazila, jer on nije takav, malo je bio popio, poslije mu je bilo žao pa se ispričao. Naravno, ona mu je oprostila, jer je on dobar u duši, jer se oni vole. I vjenčali su se. Ona je bila uvjerena kako će se on promijeniti, ona će ga promijeniti i svi će to vidjeti. No, on se promijenio nije, naprotiv, bio je sve gori. Uvrede, poniženja i udarci su bili sve učestaliji. Ona je sve trpjela misleći da će to proći jer se oni ipak vole, jer je on dobar u dubini duše, jer su imali i lijepih trenutaka, jer mu je rodila djecu … Tako su prolazili dani i godine i konačno, kad žena više nije mogla izdržati nasilje i fizičko i psihičko, prijavila ga je policiji, završio je u pritvoru, zabranjeno mu je približavati se ženi; ona je smještena u sigurnu kuću, ali nije prošlo ni desetak dana, kad je on izišao iz pritvora, žena mu se vratila, svojom voljom, jer je on ipak u sebi dobar i jer joj je obećao da će se popraviti, jer se oni ipak još uvijek vole.

Snaga u čovjeku

Svaka ovisnost zarobi, polako krade i ukrade čovjeka od njega samoga i od njegovih najbližih. Bude i volje i odluke da se iziđe iz tog mučnog začaranog kruga, ali se uglavnom svrši na pokušaju i sve opet krene po starom. Na kraju se svi odmaknu uvjereni kako je tu nemoguća bilo kakva promjena. – Dvojica malih prijatelja klizala su se na zaleđenom jezeru. Bilo je izrazito hladno. Oni su bez ikakvog straha uživali u klizanju, ali u jednom trenutku led je pukao i jedan dječak je propao u vodu. Na tom mjestu voda nije bila duboka, ali kako je bilo jako hladno led se počeo stezati oko dječaka, a nikog od odraslih nije bilo da pomogne. Tada je njegov mali prijatelj otrčao na obalu, donio kamen i svom snagom počeo razbijati led koji je sve više stezao njegova prijatelja. Dječak je udarao kamenom sve dok nije uspio prijatelja uhvatiti za ruku i izvući na sigurno. Kad su stigli vatrogasci i vidjeli što se dogodilo, bili su začuđeni. Pitali su se kako mu je to uspjelo? Kako je mogao mali dječak s malim kamenom i s nejakom rukom razbiti tako debeli led?! Slušao ih jedan stariji čovjek pa im reče: „Ja znam kako mu je uspjelo. Nije bilo nikoga u blizini da mu kaže kako je to nemoguće.“

U nama postoji velika snaga samo mi to često zaboravljamo. Možda je previše onih oko nas koji nam šalju poruke kako mi nismo dobri, kako smo nesposobni, kako ne vrijedimo i kako je tu nemoguće išta promijeniti. Čovjek im na kraju povjeruje i digne ruke od sebe, sakrije se u neku ovisnost kao da se odrekne odgovornosti za svoj život. „Sreća je znati živjeti u svojoj koži, a ne u tuđim očima.“ – „Što je na kraju srijede? Četvrtak. Što je na kraju četvrtka? Petak. Na kraju svih krajeva uvijek je jedan novi početak. Krajevi se potroše, počeci uvijek traju. Početak – eto što je na kraju.“(D.Radović) Nešto slično govori i Dalaj Lama: „Postoje dva dana u godini kad ništa ne možeš uraditi. Jedan se zove ‘jučer’, a drugi ‘sutra’. Dakle, ‘danas’ je jedini pravi dan da voliš, vjeruješ, radiš i iznad svega – živiš.“ Kažu da je život sličan fotoaparatu. Fokusiraš se na ono što je bitno. Snimiš lijepe trenutke i izradiš slike. Ako neka ne ispadne dobro, uvijek možeš ponovo početi slikati.

Već sam spominjao našeg pjevača Alana Hržicu. Čitam jučer o njemu u novinama da se potpuno promijenio i okrenuo vjeri, da je objavio i album duhovne glazbe. On na sve to kaže: „Teško je to objasniti, za mnoge ću biti čudak, ali totalno sam se promijenio. Posvetio sam život molitvi i duhovnoj zajednici, onima koji su u potrebi… Žena mi je trudna – jako sam sretan.“ Sličnu promjenu je doživio i sličnim putem krenuo i poznati reper Marin Ivanović Stoka koji je dugo imao problema s ovisnošću. On kaže: „Da mi je netko prije deset godina rekao da ćemo se družiti upravo u crkvi, vjerojatno bih se glasno nasmijao, ali život je prepun iznenađenja.“

 Trebamo odlučiti 

Sve što trebamo je odlučiti što ćemo s vremenom koje nam je dano. Svaki trenutak je nova prilika. U svakom trenutku možemo započeti nešto novo što će nas učiniti sretnijima. Nikad nije kasno za nove početke, da se riješimo ovisnosti i oslobodimo od svega i svakoga što nas zarobljava i čini nesretnima, da učinimo zdrave promjene i usvojimo nove navike, da svoje neslobode zamijenio slobodom, a svoj bol ugodom i srećom.

Napisao: Vatroslav Vugdelija